Prije četrdeset godina, 1981., otpočeo je „međugorski fenomen“. Prošle godine fra Ivan Dugandžić, član Dijecezanske komisije za Međugorje, objavio je knjigu Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića na temelju dostupnih dokumenata. Na tu je knjigu odgovorio biskup Perić s obzirom na svoga prethodnika monografijom Biskup Žanić o Međugorju. Istinom po neistinama, Mostar, 2021. U Uvodu donesena su dva prigovora da je biskup Žanić svoje početno dobrohotno stajalište prema „međugorskom fenomenu“ promijenio u ono nedobrohotno prema Međugorju i njegovim „vidicima“. Donose se i dva dokumentirana odgovora na te prigovore. Ovdje prenosimo prvi prigovor i odgovor, str. 15-17. na pozornu pažnju čestita čitatelja:
Prvi prigovor: Biskup je, nakon početnih navodnih ukazanja, prvih tjedana i mjeseci bio uz franjevce, koje je branio pred državnim vlastima i u propovijedima i u tisku. Bio je uz djecu – „vidioce“ – i njih je javno branio da nisu ni od koga nasavjetovana, podgovorena. On ih je osobno posjetio, ispitivao, zahtijevao da prisegnu da će istinu govoriti i izjavljivao kako „djeca ne lažu“ da neka viđenja ili priviđenja doživljavaju. Iako nikada tih mjeseci nije izričito rekao da su to prava i istinita ukazanja, još manje da se sama Gospa pojavljuje, ipak možda je i sam u duši priželjkivao da to doista budu. Iako se od početka susretao i s očitim lažima – jedna je od „vidjelica“ na upit zašto su pošle u Podbrdo? najprije odgovorila da su „išle po ovce“, a kada je nju Biskup podsjetio na već položenu prisegu, ispravila se: „išle smo pušiti!“ – bio je spreman „vidjelici“ progledati kroz prste odbijajući na njezinu mladenačku nesavršenost, samo da čuje temeljnu istinu i eventualnu poruku. A onda je, kako sam Biskup tvrdi, svršetkom 1981. čuo od nekih franjevaca čudne vijesti, koje su ga početkom 1982., nakon osobna razgovora s „vidjelicama“ Vickom i Marijom i „vidiocem“ Jakovom, 14. siječnja na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, uvjerile u njihove bjelodane neistine i u besmislene „poruke“. Stoga je pošao drugim smjerom. Prigovarači kažu da nisu to bili pravi razlozi mijenjanja početna dobrohotna stajališta, nego negativan utjecaj dijecezanskoga klera i prijeteći pritisak komunističkih vlastodržaca.
Odgovor:
Međugorski zastupnici ovoga prvoga prigovora kao da ne žele uzeti u razmatranje da se biskup Žanić od početka „ukazanja“ nosio mišlju, željom, riječju i djelom da istinski dozna nije li možda svemogući Bog preko „međugorskih ukazanja“ poslao poruku da se konačno riješi sablažnjivi „hercegovački slučaj“ o raspodjeli župa kada se već to stoljetno redovničko „pitanje“, kako su ga eufemistički nazivali hercegovački franjevci, „oteo“ crkvenim vlastima zbog dominantna neposluha. Može netko reći da je to bilo naivno očekivati kada je jasno da nam je Bog dao razum, Crkvu i u Crkvi hijerarhiju, zakone, zavjete kojih se treba savjesno pridržavati. Ali kada se čovjek nađe na žeravi na kakvoj se biskup Žanić našao 1980.-1982. godine preuzevši upravu Biskupijâ, onda poželi i pomisli da bi se sam Bog, i na takav izvanredan način, mogao zauzeti za Crkvu svoju, za narod Božji. Biskup doista piše u prosincu 1982. godine: „Kada sam čuo vijest o ukazanjima u Međugorju, odmah sam pomislio: ako je ovo Gospa, onda je došla da riješi hercegovački slučaj, da pomiri jedan i drugi kler, narod…“ [Biskup Žanić o Međugorju, dok. 15, str. 86-90].
Na drugoj strani i neki su franjevci toliko toga poduzeli da se „hercegovački slučaj“ o razdiobi župa između dva klera stavi u kontekst „međugorskoga fenomena“, da „poruke“ budu usmjerene na Biskupa kao „krivca“ svega nereda, a u korist neposlušnih franjevaca kao nedužnih janjaca. Prema onomu što je zabilježeno u spisima franjevaca i „vidjelaca“, međugorska se „pojava“ osvrnula kroz više godina barem 15 puta – nije to malo! – da potvrdi redovnički neposluh crkvenim dekretima, a proglasi biskupa Žanića da se u odlukama „prenaglio“, da u biskupiji „ne pravi red“, štoviše, da „pravi nered“, da je on “kriv“ za sav kaos, čak „najkrivlji“, da u njemu nema ljubavi Božje, da „škodi vjeri“ u svoj toj nečasnoj aferi razvikane redovničke nepokornosti svetostoličkim odredbama.
Do biskupa Žanića već dva-tri dana nakon prvoga „ukazanja“, koje je otpočelo 24. lipnja 1981. na Podbrdu u Bijakovićima, dopire čudna „poruka“ preko generalnoga delegata za Hercegovačku franjevačku provinciju, fra Nikole Radića, da među franjevcima kola glas da je međugorska „pojava“ pitana tko u hercegovačkoj aferi ima pravo: Biskup ili neposlušni fratri? Nedvosmislen odgovor: Fratri imaju pravo! [dok. 1, str. 25-30].
I unatoč tomu prvom znaku da bude što oprezniji s obzirom na prosuđivanje vjerodostojnosti „ukazanja“ i „poruka“, i da što suzdržanije tumači kako takve „poruke“ o nagradi crkvenoga neposluha obično ne dolaze s Božje strane, on ipak, pomišljajući da Bog, možda, šalje poruku da razriješi hercegovačku stoljetnu problematiku oko župa, u razgovoru 21. srpnja 1981. pita „vidioce“ barem desetak puta da mu kažu: nema li kakve poruke za biskupa, za fratre, općenito za svećenike [dok. 3, str. 32-48], možda potaknut na to i fra Nikolinom viješću o fratru tekliću na Širokom Brijegu. Samozvani vidioci izdaljega spominju „poruku“ za „naše svećenike“ da „čvrsto vjeruju i da nikome ne daju svoje vjere“ (Marija i Vicka), da za Biskupa i svećenike ima poruka da „nam vjeruju i da nas brane“ (Mirjana). Što se tiče spora „između franjevaca i popova“, tu treba samo želja, potom i molitva i „čvrsta vjera“. Ne treba „nikakva žrtva“! To će se sve „s vremenom“ riješiti. Valjda kao što se stotinu godina nije uspjelo razriješiti nego se stalno „s vremenom“ zamrsivalo!
Bogu hvala da je biskup Žanić od početka bio načelno otvoren, vedro radoznao: je li Gospa, koju je on osobito štovao i kojoj je kao dotadašnji biskup najmanje desetak hodočašća u njezina europska svetišta predvodio, stvarno u Međugorju ili su to samo „priviđenja“, „utvare“, „subjektivne“ projekcije, „halucinacije“, kako se on znao izraziti. Latinski hallucinatio ili alucinatio – prema Hrvatskoj enciklopediji – znači priviđenje, lažna percepcija objekta koji ne postoji u izvanjskoj stvarnosti, „percepcija bez predmeta“. Biskup kaže da „vidioci“ imaju percepciju nečega, a treba sigurno ustanoviti radi li se o osobi, o pravoj Gospi ili o umišljaju. Da djeca nešto doživljavaju, to je on više puta rekao, ali nikada nije izostavio protumačiti da nije jasno radi li se o nadnaravnoj ili naravnoj pojavi. On je tijekom vremena, već potkraj 1981. godine, na temelju pouzdanih informacija, došao do spoznaje da tu nije posrijedi Blažena Djevica Marija. Kronološki nižemo njegove izjave koje to otkrivaju i dokazuju. Dobro je da se tako ponio, jer ako se sada tako besmisleno prigovara da su mostarski biskupi bili apriorno protiv „međugorskih ukazanja“, bez ispitivanja, kako bi tek bilo da je biskup Žanić bio doista od početka protiv razvikane autentičnosti „ukazanja“.
Izvor: Crkva na kamenu
