Na beogradskom sajmu knjiga, 25. listopada 2017., u promociji publikacije o stradanju Srba na području BiH u 20. stoljeću sudjelovao je i patrijarh Srpske pravoslavne Crkve (SPC) Irinej Gavrilović. Patrijarh je poslao sljedeću političku poruku: “Gdje god žive Srbi to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Crnoj Gori ili drugim mjestima”.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini istaknula je da poglavar srpske Crkve oživljava ideju “velike Srbije” te ocijenila kako je takvo istupanje opasno i nedopustivo. U Hrvatskoj smo se valjda naviknuli na takve ispade vrhova SPC-a, jer u prigodnim poslanicama za Božić ili Uskrs svojim vjernicima u Hrvatskoj, on ih obično ne oslovljava građanima Hrvatske, nego kao stanovnike Like, Dalmacije, Slavonije itd. Teško se oteti mučnu dojmu da Patrijarh i dalje ocrtava granice zamišljene “velike Srbije”.
Bilo bi neobično da i tom prilikom Patrijarh nije izrekao nešto neprimjereno o Katoličkoj Crkvi. Taj je put bilo ružno, ali i neistinito. Tepajući “braći rimokatolicima”, kori ih zbog “tragična ponašanja” koje je “izazvalo najveća stradanja Srba”, pri čemu vjerojatno misli na događaje iz NDH.
No, tvrdeći da (hrvatski katolici) “nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku”, Patrijarh ne govori istinu. Hrvatski su biskupi u prigodi 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, objavili početkom svibnja 1995. snažno pismo, koje je sadržavalo i kajanje i ispriku, ali i orijentaciju za pravilan odnos prema svojoj povijesti.
Biskupi nisu prešutjeli da su hrvatski katolici i nekatolici mnogo trpjeli i zbog velikosrpstva i zbog komunističkoga progona, ali ni to da su i Hrvati nanijeli zlo drugima te su izrazili spremnost moliti za “vječni mir svima nastradalima”: “Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja” (IKA, 4. svibnja 1995.).
No, katolički su biskupi istodobno uputili poziv i članovima pravoslavne Crkve da zajedno s katolicima “zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju” kako bi se prekinuo lanac osvete i ostvarilo pomirenje.
Tu je problem! Srpska pravoslavna Crkva do sada nije pokazala ni slabašne znakove priznanja odgovornosti svoga naroda i svoga doprinosa za nečije tuđe žrtve i još manje spremnosti za njih se kajati. Na to su katolički biskupi upozorili vodstvo SPC-a još kasnih 80-ih godina 20. st. u jeku protuhrvatske i protukatoličke histerije među Srbima. Tada su katolički biskupi jasno rekli da SPC onemogućuje ekumenski dijalog odbijajući priznati tuđe žrtve te optužujući da je katoličko svećenstvo u NDH sudjelovalo u počinjenju zločina. Na to su i katolički članovi Mješovite komisije, koja je proučavala život nadbiskupa Stepinca, upozorili pravoslavne članove.
Srpski patrijarh ne samo da ne priznaje da su članovi njegova naroda počinili velike zločine u nedavnoj prošlosti, nego je i za Republiku Srpsku tvrdio da je utemeljena na “Božjoj istini i pravdi”. Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić morao je lani poručiti Patrijarhu da su njegove riječi “šokirale, povrijedile i iznenadile mnoge vjernike nepravoslavce, kao i sve druge istinoljubive naše sugrađane” te ga podsjećati na srpske zločinačke tragove u Bosni i Hercegovini (KTA, 15. veljače 2016.).
Iz svega se nameće zaključak da vodstvo SPC-a samo od drugih traži da priznaju krivnju i pokazuju kajanje, a da ne žele primjerom pokazati put. Tako i patrijarh Irinej pokazuje da se SPC ne mijenja i da će vjerojatno proći još poprilično vremena dok se počne mijenjati. Zašto je to tako, posve je drugi problem.
Zagreb, 28. listopada 2017.
Jure Krišto, zaslužni znanstvenik u miru
Izvor: Crkva na kamenu
