Već smo se bili ponadali da srpska mitomanija lagano ide svome kraju, jer se moglo pretpostaviti da će se Srbi otrijezniti nakon Domovinskoga rata i uvidjeti da njihovi snovi o velikoj Srbiji nemaju nikakva temelja, ali nadanje je bilo uzaludno. Jednostavno, taj narod živi od mitova i u nerealnu svijetu. To potvrđuje i danas još uvijek živući tzv. kosovski mit u kojemu su Srbi izgubili bitku, ali i novo stvaranje mita o stradanju “nedužnih Srba” u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, napose u akciji Oluja. Ne bi nas čudilo da u stvaranju toga novoga mita sudjeluju neke sporedne društvene silnice u Srbiji, ali na sceni imamo glavne predstavnike vlasti (čiji su članovi, usput rečeno, bili dio fašističke vojske) i nacionalne srpske Crkve. Svaku su žrtvu svoga naroda stavili na popis stradalih (tako i treba), a s druge strane u priči oko zla koje su počinile postrojbe jugo-srpske vojske ni jedne jedine riječi. Vade trun iz oka bratova, a ne vide brvna u svome oku. Da, srpska i srbijanska politika s kraja 20. stoljeća uistinu je bilo brvno, odnosno balvan, pa početak te agresivne politike, agresorskoga rata i nazivamo “balvan revolucijom”. Mi se ne možemo načuditi čemu se Srbi čude. Oni kažu da “ne razumiju kako netko može slaviti Oluju”. Pa, to je maestralna pobjeda hrvatske vojske nad modernim fašizmom koji je zapljusnuo čitavu jugoistočnu Europu krajem 20. stoljeća. Eto, to Hrvatska i Hrvati diljem svijeta slave 5. kolovoza. Priča o stradanju Srba u Drugome svjetskom ratu ima svoj nastavak. Jasno, u srpskim glavama nema ni spomena na zlo koje je pogodilo nesrpske narode u Kraljevini Jugoslaviji, što je bila predigra za ono što se dogodilo u Drugome svjetskom ratu. Vraćano je zlo za zlo (što ni u kom slučaju ne opravdavamo). Modernu hrvatsku državu njezini neprijatelji po svaku cijenu htjeli su poistovjetiti s onim neuspjelim pokušajem stvaranja hrvatske države u Drugome svjetskom ratu. Stvari su potpuno jasne: Srbi ne mogu prihvatiti postojanje bilo kakve hrvatske države i ona je za njih uvijek “fašistička”. Priča o tomu da Hrvati slave progon Srba iz Hrvatske, gledano sa strane, uistinu je smiješna. To je isto kao da netko kaže da Saveznici iz Drugoga svjetskog rata slave zator Nijemaca, a to ne naziva pravim imenom – pobjedom nad fašizmom i nacizmom. Na žalost, zlo se nije moglo nikako pobijediti nego oružjem. Jugo-srbijanska vojska okupirala je čitave prostore u Hrvatskoj i u BiH, te su mislili od toga okupiranoga prostora stvoriti veliku Srbiju. Dio toga plana im je i uspio, stvorena je tzv. Republika Srpska na prostoru BiH. Taj je prostor gotovo u potpunosti očišćen od nesrpskoga naroda, da bi danas “dragi vođa” Srba u BiH govorio o “etničkom čišćenju” i stradanju srpskoga naroda. To može samo mitomanija.
Ovih dana netko dobro reče da nas ne treba zanimati što u Srbiji misle o Oluji. Možda bi i bilo najbolje ignorirati sve te nerazumne glasove koji dolaze preko Drine ili iz umjetne tvorevine koju je svijet priznao nakon svega što je na prostoru BiH učinila srpska vojska u agresorskom ratu. Izokretanje istine nije odlika poštena i razborita čovjeka, niti naroda kao cjeline. Zbog toga, dokle god Srbi budu izokretali istinu i o Kraljevini Jugoslaviji i o pobjedničkoj akciji hrvatske vojske u Domovinskom ratu, Hrvatska jednostavno ne će imati ozbiljna partnera za razgovor. To su dva različita svijeta, čija je granica tisućljećima bila na Drini, pa iako se ta granica pomaknula na prostor BiH, i dalje ta dva svijeta ostaju živjeti jedan pored drugoga, s potpuno različitim mentalnim sklopom. Čini se, tu pomoći nema.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
