U ponedjeljak 11. siječnja 2021. navršava se 21. obljetnica usnuća blagopokojnoga biskupa Pavla Žanića, mostarskoga pravovjernoga promicatelja katoličke i apostolske vjere (1980.-1993.), koji je preminuo u miru Krista istobitna s Ocem, u bolnici na Firulama u Splitu 2000. u 82. godini života.
Obitelj. Biskup je iz svoje plemenite katoličke obitelji ponio nezaboravnu uspomenu o iskrenoj pobožnosti i vjerskom nauku o Blaženoj Djevici Mariji. I o zajedničkoj molitvi u kući i pohađanju župne crkve koja je bila u blizini, primajući svete sakramente i prateći vjeronauk i u crkvi i u školi. I pjevajući i ministrirajući u crkvi. Da se ne kaže da se samo doumljujemo, evo njegovih riječi: „Potječem iz hrvatske katoličke obitelji u kojoj se rodilo šestero djece… U ono doba autoritet je roditelja bio velik, veoma velik. Tako su za mene, a to sam ponio upravo iz svoje obitelji, bile vrhunske vrjednote Bog i Hrvatska, lijepo moralno ponašanje, vjerska praksa, nedjeljna Misa, popodnevna nedjeljna pobožnost. Svibanjsku pobožnost mi smo djeca pohađala u crkvi a obavljali smo je i u obitelji pred malim oltarićem s Gospinim kipom. Bio sam ministrant, u kući sam imao svoju ‘kapeličicu’ sa svjećnjacima, kadionikom itd., sve minijaturno. U obitelji se redovito molilo prije jela, a u nekim prilikama i krunica. Psovka i ružne riječi nisu se nikada čule u obitelji. Moja rodna kuća bila je udaljena od župne crkve samo dva metra“.
Sjemenište. U splitsko dječačko sjemenište pošao je kao pučkoškolac nakon četvrtoga razreda osnovne. Sa školom nikada nije imao nikakvih zaostajanja. I u športu među prvima. I u pjevanju. Svoj sinovski odnos prema Gospi njegovao je kroz malosjemenišni i bogoslovijski život, u raznim duhovnim vježbama i dnevnim činima pobožnosti. „Kada sam ja otišao u sjemenište iz sela – Kaštel Novoga – bilo je 12 živih svećenika i 10 sjemeništaraca… Razloge pada duhovnih zvanja vidim u naglom porastu materijalnog standarda, modernog života i turizma i, povrh svega, u velikom padu nataliteta“.
Svećeništvo. Sve što je stjecao u obitelji, prakticirao u sjemeništu i produbljivao u bogosloviji mogao je izlagati i na župama gdje se našao kao svećenik od 1941. do 1971. na otoku Šolti (1941.-52.), u Rogotinu (1952.-59.), u splitskoj katedrali Velike Gospe (1959.-69.), kao rektor u splitskom sjemeništu (1969.-1971.), bilo u propovijedima, bilo u vjeronaučnoj nastavi. I rastao u dobi i milosti i usavršavao se u krjeposti i mudrosti, osobito u istinskoj ljubavi prema Isusovoj Majci. „Znanje preneseno iz škole uvijek je podloga za kasnije intelektualno djelovanje“, reći će biskup Pavao 1991., u povodu 50. obljetnice svoga svećeničkoga ređenja i 20. obljetnice biskupskoga posvećenja.
Biskupstvo. I u hercegovačkim biskupijama i u domovinskoj Crkvi dokle je dopirao glas o njemu kao vrsnu propovjedniku i uglednu prezbiteru, Biskup je ostao poznat kao iskren štovatelj Blažene Djevice Marije i hrabar branitelj njezine majčinske uloge i časti i svojim pisanjem u Crkvina kamenu[1] i svojim homilijama u hercegovačkim dijecezama i u cijeloj domovini. Došao je u Hercegovinu gdje bijaše četvrtina župa posvećena raznim naslovima Isusove Majke Marije: Bezgrješnom Začeću, Rođenju, Uznesenju. Još kao zaređeni koadjutor (1971.-1980.) sudjelovao je ili organizirao desetak hodočašća u razna europska Gospina svetišta, najviše u Lurd. Iskreno se radovao da se, na molbu župnika Stjepana Batinovića, župna crkva Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Hrasnu, proglasi i Marijinim svetištem i da se Gospa časti pod litanijskim zazivom Kraljica mira. Biskup je Pavao imao trodnevnicu uoči toga proglašenja u svibnju 1977. godine slaveći večernje sv. Mise i propovijedajući o Gospinim povlasticama potičući u vjernicima pobožnost prema Kraljici mira. Kada je preuzeo upravu hercegovačkih biskupija, 1980. godine, mogao je s posebnom radošću pozdraviti Gospu u mostarskoj katedrali koja je posvećena Mariji Majci Crkve. Do četiri godine posvetio je i trebinjsku katedralu Maloj Gospi, kao što je i do tada u onoj župi bila štovana kroz punih stotinu godina, a u lipnju 1984. Sveta je Stolica uzdignula tu crkvu na stupanj katedrale u povodu Tisućljeća Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Zbornici. Izišla su dva solidna zbornika priređena u čast biskupa Žanića, jedan za njegova života, u povodu zlatnoga jubileja misništva i dvadesete obljetnice episkopata, 1991. godine. Taj je priredio don Tomo Vukšić, Biskupov tajnik (1986.-1988.) i tada doktorand ekumenizma na Papinskom istočnom institutu, s velikim intervjuom o Biskupovu životu i pastirskom djelovanju.[2] Don Tomo je potom dugogodišnji profesor Ekumenske teologije, danas Nadbiskup-koadjutor u Sarajevu. Drugi je zbornik objavljen u povodu 100. obljetnice Biskupova rođenja, 2018. godine, koji su priredili don Željko Majić, generalni vikar, i don Božo Goluža, urednik Crkve na kamenu, pod njegovim svećeničkim i biskupskim geslom U vjeri, nadi i ljubavi,[3] gdje je svoje priloge dalo 15 svećeničkih i laičkih suradnika. Prigodom te obljetnice posmrtni ostatci biskupa Žanića preneseni su iz Kaštel Novoga u grobnicu katedralne kripte u Mostaru. U oba su zbornika uočljivi tekstovi o Biskupovoj odanosti i ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, najmoćnijoj zagovornici nas ljudi pred Bogom.
„Slučaj“ i „fenomen“.[4] Kroz skoro sve vrijeme svoje biskupske djelatnosti kao mjesni ordinarij bio je po službenoj dužnosti uključen u rješavanje pitanja „međugorskoga fenomena“ s pomoću prve uže i druge proširene komisije (1982.-1986.) koju je sam osnovao i pratio, kao i s pomoću svojih odgovora, intervjua i izjava kojima je pozorno i odgovorno tumačio tu pojavu i njezine okolnosti želeći pridonijeti rasvjetljenju fenomena. Prihvatio je i osnivanje Treće komisije (1987.-1990.), koju je, zajedno kard. Kuharićem, nagovijestio u siječnju 1987. i u biskupskim raspravama aktivno sudjelovao. U neka doba morao se osjećati kao na žeravi. Jer, dok je učiteljski izlagao biblijski i katolički nauk o ulozi Marije, fizičke Majke Isusove, koju je Gospodin želio imati uza se od Kane do Kalvarije, i duhovne Majke svih vjernih, pa i svih ljudi, istodobno se zalagao za iznošenje dokaza o neautentičnim međugorskim ukazanjima i porukama. Tako je, braneći čast i dostojanstvo Gospino a niječući njezina „ukazanja“ u Međugorju, mogao u nekima ostaviti dojam kao da nema dovoljna poštovanja prema samoj Gospi, najsvetijoj među svima svetima. Znao je i sam reći i napisati da bi za jednoga biskupa bila posebna radost i povlastica da se u njegovoj biskupiji doista ukaže Blažena Djevica Marija. Zato je s početka i bio otvoren, pomalo radoznao, možda i u sebi priželjkivao da bi to doista i mogla biti istinska ukazanja, ali ga je odgovorna crkvena služba navodila da bude oprezan i u nastupima i u tvrdnjama. Međutim, kada se jasnim pokazalo da je međugorski fenomen, nečijim manipulacijama, u službi „hercegovačkoga slučaja“ shvaćenog u ključu pojedinih karizmatičnih zanesenjaka, i to ne u nekoj slučajnoj nepromišljenoj izjavi „vidjelica“/„vidjelaca“, nego u sustavnu višegodišnjem ponavljanju i poručivanju (1981.-1985.) da je Biskup najkrivlji u svoj problematici oko neposluha u izvršenju svetostoličkih odredaba u raspodjeli župa između dijecezanskoga i redovničkoga klera, postalo mu je posve bjelodano da su tu druge sile umiješale svoje nečiste prste. I nije ga više ništa moglo zaustaviti da i javno u medijima i u crkvi u Međugorju na svetkovinu sv. Jakova, zaštitnika župe, 1987. očituje ne samo svoju sumnju, nego i čvrsto uvjerenje da uopće nisu posrijedi nikakva vjerodostojna ukazanja, znamenja, poruke i tajne! Prigovori od pojedinih zagovaratelja „međugorske pojave“ da je biskup Žanić podlegao pritisku biskupijskoga klera i prijetnjama komunističke vlasti te se iz dobrohotna motritelja „međugorskih ukazanja“ pretvorio u žestoka osporavatelja svakoga takva ukazanja i svih poruka kao autentičnih, ulaze u nečasno huškanje protiv njegova časna držanja i razboritih izjava o Blaženoj Djevici Mariji. Velim „razboritih izjava“, jer i ona od 25. srpnja 1981., kada je javno rekao da „djeca ne lažu“, razumno je odmah dodao: „Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći“! Ali besavjesni manipulatori tu su propovjednikovu razumnu rečenicu odložili na stranu da bi im bilo komotnije nabacivati se kamenjem klevete na biskupa Žanića. A biskup je, unatoč svim napadima na svoju osobu, ostao čvrst ko granit i vjeran svojoj savjesti u obrani spoznate istine.
Za Gospinu čast. Biskup je ostao dosljedan do svršetka službe 1993. i života 2000. U svim nastupima, otkako je početkom 1982. doznao za izmišljenu i smiješnu „međugorsku poruku“ da je on „najkrivlji“ za sve nerede u Hercegovini, bio je odlučan branitelj Gospina dostojanstva i isto tako odlučan poricatelj vjerodostojnosti „ukazanja“. Čak je i u Oporuci ostavio poruku: “Beskrajno žalim neposluh prema Sv. Ocu i njegovim odredbama u Hercegovini. Žalim i podjelu Crkve i nemir koji je izazvan događajima u Međugorju. I taj nemir je posljedica neposluha Crkvi. Neka Gospa, Majka Crkve, pomogne da se duhovi smire”.[5] U posljednjem spisu na više jezika Istina o Međugorju, 1990. u br. 28 izjavljuje: „Ja branim istinu, branim svetu Crkvu i molim Boga da za ovo budem spreman život žrtvovati“.
Samo se moglo nastaviti na tom pouzdanu temelju, proučavajući izvore i dolazeći do razgovijetne spoznaje da se Gospa doista nije ukazala ni u „prvih 7 dana“ ni u sve 52 tisuće umišljenih „ukazanja“ šesteroma „vidjelaca“ od 24. lipnja 1981. do danas,[6] imajući u vidu činjenicu kako su pojedini „vidioci“ – njih troje od šestero – bili tijekom vremena isključivani iz svakodnevnih ukazanja.
Danas u sv. Misi molimo da se Gospodin smiluje blagopokojnomu biskupu Pavlu da bude sudionikom vječnoga života s blaženom Bogorodicom Djevicom Marijom, s blaženim apostolima i svim svetima koji su živjeli u ljubavi Božjoj!
Ratko Perić
____________________________________
[1] Članci u Crkvi na kamenu: „Izjava za javnost“, 7-8/1981., str. 24; „Pred odgovornošću“, 9-10/1982., str. 2; „Lijepa i velika“, 8-9/1986., str. 2; „Priopćenje za tisak o Međugorju“, 2/1987., str. 1. „Uz saopćenje o Međugorju, 2/1987., str. 2; „“Marijin i Merzov svibanj“, 5/1987., str. 2; „Redemptoris Mater i Marijanska godina“, 6-7/1987., str. 2; „Izjava mostarskog biskupa o Međugorju“, 8-9/1987., str. 2; „Bogorodica“, 1/1988., str. 2, „Izjava biskupâ o Međugorju nas obvezuje, 7/1991., str. 2.
[2] T. Vukšić, Istina oslobađa. Zbornik biskupa Pavla Žanića, Mostar, 1992. Svi citati uzeti su iz toga zbornika, str. 8-10.
[3] Ž. Majić – B. Goluža, U vjeri, nadi i ljubavi. Stoljetnica rođenja biskupa Žanića (1918.-2018.), Mostar, 2018.
[4] U drugom zborniku biskupa Žanića U vjeri nadi i ljubavi vidi: M. Krešić, „U rješavanju ‘hercegovačkoga slučaja’, str. 177-219, a: I. Turudić, „U potrazi za istinom o ‘međugorskom fenomenu’“, str. 221-238.
[5] U vjeri, nadi i ljubavi, str. 320.
[6] Kako se dolazi do ove znamenke? Nemoguće je prebrojiti sva „ukazanja“ i priviđenja onim „vizionarima“ kojih je 1981.-83. bilo čak 120 po Hercegovini. A i u ove izabrane šestorke ima dana po pet i više priviđenja, a ima dana bez ijednoga „ukazanja“! Tako, kažu,
troje “vidjelaca“ imaju svakodnevna „viđenja“ od 24.VI.1981. do danas, 11.1.2021.
Jedna je imala „ukazanja“ od 24.VI.1981. do 25.XII.1982. svaki dan, zatim samo na svoj rođendan te od kolovoza 1987. do ožujka 2020. svakoga 2. u mjesecu.
Jedna je imala od 24.VI.1981. do 7.V.1985. svaki dan.
Jedan je imao od 25.VI.1981. do 12.IX.1998. svaki dan, i od tada samo na Božić. Eto svega: 52.017! U računu se može samo nehotice umanjiti, a nikako pretjerati!
Izvor: Crkva na kamenu
