Često svjedočimo da pojedinac svojim javnim istupom može potaknuti više reakcija, nego institucija koja bi svojim djelovanjem trebala prevenirati negativne događaje. Upravo su ovih dana mediji izvještavali o ocu iz Zagreba koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da bolnica u uznapredovaloj fazi bolesti otpušta njegova sina. U članku što su ga jučer objavili jedni, a potom prenijeli i drugi internetski portali jasno je naglašeno kako u BiH postoje samo dva hospicija u okviru javnih zdravstvenih ustanova. U istom članku načelnik Centra za palijativnu njegu UKC Tuzla dr. Samir Husić govori o nezainteresiranosti nadležnih institucija prema ovoj populaciji. Potpuno razumijemo i dr. Husića, ali i terminalne bolesnike od kojih službena medicina “digne ruke”.
Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan u 35 godina svoga djelovanja često je bio oslonac upravo onima koji su imali tek minornu, odnosno načelnu podršku javnog sektora. Poznato je, vjerujemo, kako je Caritas Mostar prepoznat po skrbi o osobama s invaliditetom, od radionica za radno-okupacijsku terapiju preko stacionarnog odjela do kućne njege. Upravo se Caritas Mostar prije pet godina, svjestan činjenice o nedostatku centara za pružanje palijativnih usluga na području Hercegovine, odlučio na osnivanje hospicija. Prva prepreka bila je nemogućnost registriranja hospicija zbog nepostojanja zakonskih okvira. Nadležno Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a ipak je dalo zeleno svjetlo za pružanje hospicijskih usluga s tim da je službeni naziv ustanove otvorene početkom 2013. godine Dom za stare i iznemogle “Betanija”.
Tijekom četiri godine djelovanja Doma “Betanija” nastojali smo biti na raspolaganju ljudima suočenima s činjenicom o završnoj fazi njihovog ovozemaljskog života. Od ukupnog smještajnog kapacteta Doma otprilike pet mjesta pripada ovoj populaciji. Sama definicija terminalne bolesti kaže da je riječ o progresivnim bolestima poput raka, ali generalno promatrajući izraz označava bolest koja će dovesti do smrti pacijenta. Do danas su kroz našu Ustanovu prošle 132 osobe raznih dijagnoza, a često su pojedini pacijenti kod nas proveli tek par dana. Terminalnoj bolesti u oči ne gleda samo oboljela osoba, nego cijela obitelj. Svjedoci smo kako su članovi obitelji potreseniji od samog pacijenta, što je razumljivo jer upravo je na njima da mu osiguraju adekvatnu skrb. Često su znali reći da im je slamka spasa bila informacija o slobodnom mjestu u našem Hospiciju. Mnogima zbog malog kapaciteta, nažalost, nismo uspjeli izaći u susret.
Raduje nas informacija o formiranju Povjerenstva za izradu strategije za palijativnu njegu pri Ministarstvu zdravstva Federacije BiH. Naime, Vlada FBiH na 63. sjednici 22. 7. 2016. utvrdila je mišljenje kojim ne prihvaća prijedlog zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH Dennisa Gratza za donošenje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti po skraćenom postupku. U mišljenju Vlada navodi da Zakon o zdravstvenoj zaštiti predviđa ustanove za palijativnu njegu, ali i da je Parlament Federacije BiH 2012. godine usvojio Strategiju za prevenciju, tretman i kontrolu malignih neoplazmi u FBiH (2012-2020.). Posebno mjesto u Strategiji, kažu u Vladi, zauzima i palijativna njega.
Do sustavnog rješenja ovog gorućeg pitanja u BiH možemo se tek sa sjetom prisjećati razgovora s voditeljima hospicija diljem Europe koji su nas informirali kako u sređenim državama za jednog palijativnog bolesnika upravo te države izdvajaju i po par tisuća eura mjesečno. U europskim zemljama upravo Caritas je pouzdan partner u pristupu ovoj populaciji s čim se mi ne možemo pohvaliti. Kod nas tek oni koji su svakodnevno sučeni s konkretnim medicinskim izazovima mogu shvatiti o čemu govorimo. Ovdje navodimo Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru čiji pojedini liječnici, kako nam kažu obitelji, predlažu naš Hospicij. Ističemo i pristup Doma zdravlja Čapljina čiji nam liječnici i ostalo medicinsko osoblje izlaze u susret u najtežim trenutcima.
Međutim, psihološki, financijski i ostali tereti palijativne skrbi ne bi smio biti prebačen samo na leđa obitelji koja se zatekne u konkretnoj situaciji. Za rješenje ovoga problema potrebni su ozbiljniji potezi koji će, nadamo se, u svakom pogledu pomoći terminalnim bolesnicima da dostojanstveno dočekaju kraj ovozemaljskog života. Ne smijemo zaboraviti: svatko jednom može postati terminalni bolesnik.
Čapljina, 15. ožujka 2017.
