Ugledni hrvatski povjesničar dr. Jure Krišto, član katoličko-pravoslavne Komisije o životu i ulozi bl. Alojzija Stepinca, piše o ultimatumima koje je potkraj 80-ih godina prošloga stoljeća Srpska pravoslavna Crkva postavljala Katoličkoj Crkvi za uspostavu bilo kakvih odnosa. Srbija je već napadala Hrvatsku, a visoki predstavnici SPC-a podržavali su tu agresiju.
Stoji li ta kršćanska Crkva i danas na istim pozicijama?
Tekst je uzet iz rukopisa o povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću.
Uredništvo
Uvjeti Crkve koja priprema rat
U histeriji oko stvaranja “velike Srbije” koja se od ranih 80-ih do 1991. u Srbiji i među Srbima u Jugoslaviji dizala do usijanja, predstavnici SPC-a imali su veliku ulogu. Osobito su trojica – “trolatični srpski cvet”, kako ih naziva srpski publicist[1] – Atanasije Jevtić, Amfilohije Radović i Irinej Bulović, bili svojevrsni barjaktari. Bitna sastavnica te histerije bila je velika povika na Hrvate i na Katoličku Crkvu kao utjelovljenje zla i izvor svih srpskih nedaća.
Katolički su biskupi bili svjesni kakvu opasnost predstavljaju komešanja među Srbima i da bi tako napeti odnosi između Srba i Hrvata mogli voditi i u veće probleme te su pokušali obnoviti ekumenske razgovore. Kardinal Franjo Kuharić, predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, pisao je 30. svibnja 1989. srpskom patrijarhu Germanu da se pokrene rad Mješovite komisije koja je prethodno bila dogovorena i da nastavi raditi “otvorenim dijalogom u duhu međusobnog poštovanja i evanđeoske ljubavi kako bi se nalazilo putove i postupke u ekumenskom zbližavanju koje je danas tako potrebno. Poteškoće postoje i kao da sve više rastu pa nas baš to potiče da uđemo u konstruktivni dijalog”.[2]
I beogradski nadbiskup Franc Perko izrazio je 7. lipnja 1989. Svetom arhijerejskom saboru SPC-a žaljenje što se “u posljednje vrijeme jedni od drugih udaljujemo umjesto da zajedno svjedočimo za Kristovu stvar”. Upro je prstom na “nepravedna optuživanja” i izrekao želju da Sveti arhijerejski sabor na skorašnjem zasjedanju u tom smislu preuzme inicijativu.[3]
No, na zasjedanju Svetoga arhijerejskog sabora SPC-a 23. lipnja 1989., uz verbalne pohvale dijalogu kao “kategoričkom evanđelskom imperativu”, Katoličkoj su Crkvi postavljeni uvjeti koje bi prethodno morala ispuniti kako bi, po kriterijima srpskih arhijereja, dijalog među Crkvama bio moguć. A taj je da se u Katoličkoj Crkvi, specifično u “njezinoj časnoj hijerarhiji”, dogode radikalne promjene. Pobrojali su najvažnije: da katolička hijerarhija “jasno, nedvosmisleno i bez ikakve ograde” osudi zločine počinjene u NDH, u kojima je sudjelovao “dio vaših svećenika i vjernika”. Umjesto takve osude, arhijereji su bili uvjereni da je u katoličkim krugovima prisutno “zataškavanje, umanjivanje i prešućivanje stradanja SPC-a u NDH, poput izjava kardinala Kuharića da u Jasenovcu nije stradalo više od “četrdesetak tisuća pravoslavnih Srba”.[4] Nadalje, očekuje se priznanje i kajanje vrhova Katoličke Crkve za “unaprijed programirano i na djelu izvedeno istrjebljenje srpskog naroda i uništavanje Srpske crkve na prostorima NDH”, što je proizvelo i dalje proizvodi najdublje “traume i rane”. I srpski arhijereji nisu dopuštali bilo kakvo uspoređivanje (simetriju) sa stradanjem srpskoga naroda. Pretpostavlja se da nisu htjeli čuti o jednakome, možda i većemu stradanju hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u njemu od srpske ruke. Srpski su arhijereji također bili uvjereni da je to sve urađeno zbog želje stvaranja “katoličke države”, što potvrđuje “nasilno pokrštavanje nekoliko stotina hiljada” pravoslavaca u katolike.[5] Na trećem mjestu, Sveti arhijerejski sabor SPC-a ne prihvaća objašnjenje “da se ondašnja katolička hijerarhija u Hrvatskoj pozivala na pridržavanje katoličkih kriterija za ulazak u Katoličku crkvu”. Za Arhijerejski sabor kosi se s kršćanskom svijesti sama činjenica “da je katolička hijerarhija, na čelu s nadbiskupom uopće mogla prihvatiti da bude suradnik na prekrštavanju u jednom vremenu očevidnog nasilja i straha od biološkog uništenja”.[6]
Pismo SPC-a katoličkoj Biskupskoj konferenciji ima dva dijela s dvije uočljive funkcije. Dio koji je do sada bio predstavljen imao je cilj stvaranje nelagode kod hrvatskih biskupa impliciranjem da su suodgovorni za sve progone srpske Crkve i naroda u NDH te da kod njih izazove žaljenje i pokajanje. No, srpskim hijerarsima na pameti su ipak bili tadašnji politički događaji u koje su sami bili duboko uključeni i za što su tražili razumijevanje. Stoga su u pola pisma donekle promijenili retoriku. Iznenađuje da su u tome dijelu gotovo oslobodili krivnje hrvatske biskupe: “Ne očekujemo da se Vi osobno, ili hrvatski katolički episkopat kao cjelina, kajete za tuđe grijehe, niti tražimo da uzmete na sebe odgovornost za postupke onih koji su mislili da razaranjem, ubijanjem i nasilnim prekrštavanjem mogu da služe Bogu.” No, ostatak rečenice postavlja novi zahtjev: “ali očekujemo i molimo da, radi istine, pravde i ljubavi Kristove, izbjegavate svaki akt ili iskaz koji pozljeđuje stare rane ili stvara dojam da na bilo koji način branite ono što se ne može braniti, i da se, makar prešutno, s njim solidarizirate”.
Koji su to “akti” ili “iskazi” koje su hrvatski biskupi činili ili izricali, a koji su smetali srpskim hijerarsima toliko da su im “povrjeđivali stare rane”? To je ponajprije činjenica da je BKJ podržala stajalište da se u Hrvatskoj službeni jezik zove hrvatski. No, Arhijerejski sabor zamjera katoličkim krugovima što se ne slažu sa SPC-om i drugim pravoslavnim Crkvama da osnivanje Makedonske pravoslavne Crkve predstavlja shizmu. Sabor još više zamjera katoličkim biskupima, glasilima i institucijama što se nisu ogradili od događanja na Kosovu. Konačno, SPC je zamjerio BKJ što je za člana Mješovite komisije predložio prof. Jurja Kolarića, koji je navodno nepovoljno pisao o pravoslavnoj Crkvi.[7]
Kako to SPC obično radi, Sveti arhijerejski sabor SPC-a sa sadržajem svoga odgovora Biskupskoj konferenciji Jugoslavije upoznao je papu Ivana Pavla II., Europsku biskupsku konferenciju, Ekumensko vijeće Crkava, Konferenciju europskih Crkava kao i druge pravoslavne Crkve.
“Psihološki terorizam” SPC-a
Katolički biskupi raspravljali su o tome pismu na zasjedanju BKJ u Đakovu od 2. do 4. listopada 1989. Smatrali su nužnim obratiti se vjernicima poslanicom, u kojoj su upozorili na “neprestano pojačavanje programiranog psihološkog terorizma uperenog posebno protiv hrvatskog naroda tako da mu se nameće kolektivna krivnja” što u narodu stvara “osjećaj tjeskobe”.[8] Riječi o “psihološkom terorizmu” bile su teške, ali su biskupi prosudili da je to jezik primjeren trenutku u kojemu se nalazio hrvatski narod, izložen prijetnjama koje su dolazile i od visokih predstavnika SPC-a. Valja istaknuti da su hrvatski katolički biskupi izričito podržavali ne samo demokratsku preobrazbu hrvatskoga društva (slobodni izbori) nego i slobodu “udruživanja” kao izraz “civilizacijske više razine života”, što se napose odnosilo na “izgradnju suživota u pravednosti i uzajamnom poštovanju” u odnosu na susjede.[9] Time se vjerojatno ciljalo na hrvatski politički prijedlog konfederalnoga uređenja države.
Predsjednik Biskupske konferencije, kard. Kuharić, odgovorio je 30. listopada 1989. i na pismo Svetoga arhijerejskog sabora o razlozima otklanjanja sudjelovanja u Mješovitoj komisiji za ekumenizam. Kuharić je upozorio upravo na pojedinost da je Arhijerejski sabor razaslao svoje optužbe protiv katoličkih biskupa na sve strane svijeta kao pokazatelj da je poruka Arhijerejskoga sabora ponajprije politički čin, čime se “čitavom pitanju daju sasvim druge dimenzije od dosadašnjih dogovora”.[10] Nedvojbeno porazna konstatacija, ali ujedno i bacanje svjetla na narav vodstva SPC-a. No, hrvatski su biskupi još jedanput odlučili prijeći preko toga otklanjanja ispružene ruke i ponovo ozbiljno pristupiti optužbama kao nečemu što zavrjeđuje pozornost; odlučili su “proučiti navode pisma kako bismo svoj odgovor temeljili na istini i pravdi”.[11]
Hrvatski su biskupi uzeli cijelu godinu dana za “savjetovanje s teolozima i povjesničarima”, ali se u međuvremenu dogodilo mnogo toga što je status ekumenizma dodatno pogoršalo.
Pravoslavni episkopi s područja Hrvatske upriličili su 13. rujna 1990. sastanak u Pakracu, s kojega su poručili da su Srbi “u teškom položaju”, da žive u “gotovo okupacijskim uvjetima”, da su izloženi “zastrašivanjima, prijetnjama, uvredama, otpuštanju s posla, demoliranju kuća i stanova, paljevinama, nasrtajima i nasiljima svake vrste, pri čemu je bilo – u Dalmaciji – i dokazanih slučajeva silovanja i ubistva”. Katoličku Crkvu u Hrvatskoj optužili su da sve to podržava. Zbog toga su, pišu episkopi, Srbi u Hrvatskoj započeli “oružano organiziranje”, jer se moraju braniti i osigurati “pravo na život na svojim vjekovnim ognjištima”.[12]
Glas Koncila je poruku pravoslavnih episkopa nazvao “otrovnom neistinom”, neprimjerenom kršćanskim biskupima.[13] S redovitoga jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije od 9. do 11. listopada 1990. katolički su biskupi izrazili veliku zabrinutost: “U posljednje vrijeme u nekim sredstvima društvenog priopćavanja u istočnom dijelu države [Jugoslavije] šire se neistine i žestoki napadi na Katoličku Crkvu i Vatikan. Vatikan je, kako se tvrdi, međunarodni centar zavjere protiv srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve.” Time se “izaziva mržnja među našim narodima i ugrožava miran suživot vjerskih zajednica i ljudi različitih uvjerenja u nas”.[14]
Odgovor katoličkih biskupa Srpskoj pravoslavnoj Crkvi
Katolički su biskupi 12. studenoga 1990. odgovorili na pismo arhijereja Svetoga arhijerejskog sabora o razlozima koje su naveli za nemogućnost sudjelovanja u Mješovitoj komisiji za ekumenizam. Biskupi nisu propustili primijetiti da je pismo Arhijerejskoga sabora bilo optužnica protiv Katoličke Crkve, ali su to protumačili kao “odraz trenutačnih političkih napetosti” te su izrazili dobru volju za razumijevanje onoga što su episkopi pisali. Nisu, međutim, mogli ne vidjeti da načelno zagovaranje ekumenizma i dijaloga “gubi uvjerljivost” kada je popraćeno tvrdnjama “čisto političke naravi”.
Kardinal Kuharić, koji je odgovorio u ime BKJ, naznačio je točku u kojoj se dvije Crkve slažu i koja bi mogla biti polazištem za stvarni ekumenski dijalog. Ta je točka obostrano priznanje da ni SPC ni Katolička Crkva u Hrvatskoj ne optužuju drugu Crkvu i drugi narod za počinjenje zločina u vrijeme Drugoga svjetskog rata, nego one koji su zločine stvarno inspirirali i izvršili. No, Kuharić je upozorio srpske arhijereje na dva stajališta SPC-a koja zapravo onemogućuju dijalog. Jedno, da srpska Crkva nije voljna barem na načelnoj razini “priznati i požaliti nedužne žrtve i hrvatskoga naroda, bez obzira od koga i u ime čega su bile pogubljene” i, drugo, da SPC nastavlja optuživati da je katoličko svećenstvo sudjelovalo u izvršenju zločina te da je Katolička Crkva dužna tražiti oproštenje, dok nešto takvo uopće ne vezuje za srpsku Crkvu. Time se poriče naoko svečana izjava da SPC ne okrivljuje hrvatski narod i Katoličku Crkvu za zločine nad Srbima u prošlosti. Očekivano, kardinal je Kuharić jasno naznačio da to “zacijelo želi poslužiti prije nekoj politici nego li ekumenizmu”, tj. srpska Crkva želi staviti Katoličku Crkvu, a posredno i hrvatski narod, u podređen, pokornički položaj. Kuharić je napomenuo da “ekumenski razgovor nije znanstveni simpozij niti metoda utvrđivanja izvjesne statistike, nije prvenstveno razgovor nacija ili politika, nego susret vjernika”. Jednako tako, nema ekumenizma ako SPC prijeti da će svoje pritužbe iznijeti pred relevantna politička tijela i svjetsku javnost.[15]
Tako je završio pokušaj Katoličke Crkve da dvije Crkve nastave s dijalogom i unošenjem mira između dva naroda i dvije Crkve. Umjesto mira, Srbija i srpski narod u Hrvatskoj poveli su rat protiv Hrvata.
Širenje srpske Crkve mačem
Polovicom susljedne godine, 1. kolovoza 1991., u Dalju su srpski pobunjenici zauzeli policijsku postaju i ubili 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite. Masovnih zločina bilo je i u drugim mjestima, a tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegli su u Osijek. Pobunjeni su Srbi do temelja srušili Marijansko Svetište Majke Božje od Utočišta u Aljmašu, kao i katoličke crkve sv. Josipa u Dalju i Svih Svetih u Erdutu.
Sveti sinod Srpske pravoslavne Crkve osnovao je novu Osječkopoljsku i baranjsku eparhiju sa sjedištem upravo u Dalju, a patrijarh Pavle je petnaest dana poslije masakra, 18. kolovoza 1991., ustoličio Lukijana (Vladulova) za episkopa. Episkop Lukijan ostao je zapamćen kao onaj koji je “krstio” paravojsku ratnoga zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, a nakon masakra nad Hrvatima i drugima u Dalju rekao je da “zemlje na kojima žive Srbi moraju biti u sastavu srpske države”, određujući u isto vrijeme i neke od daljnjih ratnih ciljeva: “Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni (!) centar”.[16]
Unatoč takvu sudjelovanju episkopa u srpskoj pobuni protiv Hrvata i Hrvatske, patrijarh Pavle uputio je 1. studenoga 1991. lordu Peteru Carringtonu pismo u kojem je tražio da međunarodna zajednica uvaži dva načela: prvo, Srbi ne mogu živjeti zajedno s Hrvatima i drugo, neki dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni Srbiji, jer je srpski narod “suočen s genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vjekovima živio” i odlučio je “da živi u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda”.[17] Upravo su tada Jugoslavenska (narodna) armija, srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i paravojne formacije iz Srbije danonoćno opsjedale Vukovar i Dubrovnik. Patrijarh Pavle je istaknuo britanskome lordu da bi u slučaju da se ne usvoji “pravedno rješenje” koje predlaže, Srbi mogli “ogrešiti dušu”, tj. ubijati Hrvate.
Tu je nekršćansku izreku prvi upotrijebio vladika Atanasije Jevtić i to u prigodi svoga “rukopoloženja”, pripisujući je predsjednici izraelske Vlade Goldi Meir (rođena Mabovitz, 1898.-1978.): “Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini. To je narod koji je navikao krst nositi, jer krst nositi nama je suđeno. Ovog časa, molim se da Bog da da taj krst nosimo dostojno kako smo ga nosili i do sada. I da možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Jevrejka [Golda Meir] zlobnim i agresivnim muslimanima: ‘Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo da vam oprostimo ako nas prisilite da vas ubijamo’.”[18]
Srbi nisu mogli oprostiti Hrvatima, pa su ih nastavili ubijati dok ih silom nisu zaustavili. Vukovar je pao 18. studenoga 1991., samo petnaest dana nakon pisma patrijarha Pavla Carringtonu o “genocidu i izgonu” srpskoga naroda na teritoriju Hrvatske. Ostatak je Hrvatske bio preplavljen prognanicima, mrtvi su se brojali na tisuće, a gradovi su i dalje bili žestoko napadani. Teško je, nemoguće je proniknuti u logiku srpskih hijerarha!
[1] Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 38.
[2] Biskupska konferencija Jugoslavije, Br.: 191-BK/89, Zagreb, 30. svibnja 1989.; Pismo kardinala Kuharića patrijarhu Germanu, AKSA, br. 49, 7. prosinca 1990., Prilog II., str. 15.
[3] Nadbiskupski ordinarijat, No. 193/1989., Beograd, 7. lipnja 1989.
[4] Odgovor patrijarha Germana kardinalu Kuhariću, AKSA, 49 (7. prosinca) 1990., Prilog III., str. 16; Antun Škvorčević, “Katolička Crkva u Hrvatskoj i ekumenizam”, Bogoslovska smotra, 65 – 1995., br. 3-4, str. 513-540, ovdje, 520-521.
[5] Isto.
[6] Isto. Kolarićeva ideja o uspostavi Hrvatske pravoslavne Crkve izazvala je polemičke reakcije ne samo SPC-a (AKSA, br. 49, 7. prosinca 1990., Prilog, str. 18), nego i u Hrvatskoj: Đuro Kokša, “Mišljenja s rasprave nisu stajališta Crkve”, Vjesnik, 17. ožujka 1993., str. 2; J. Kolarić, “Osobna stajališta”, Vjesnik, 17. ožujka 1993., str. 2; Branimir Donat, “Kaptolsko predavanje o ‘Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi’. Premalo pameti”, Večernji list, 28. ožujka 1993., str. 4; J. Kolarić, “Otvoreno pismo gospodinu Branimiru Donatu. Previše pameti”, Večernji list, 13. travnja 1993., str. 33; M. Radetić, “Tragom zahteva zagrebačkog teologa dr. Jurja Kolarića za osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve. Ustaška politika Kaptola”, Novosti, 9. ožujka 1993.; M. Čulić, “Nastaje li Hrvatska pravoslavna Crkva”, Nedjeljna Dalmacija, 17. ožujka 1993., str. 16-17.
[7] Isto.
[8] AKSA, br. 40, 6. listopada 1989., Prilog IV., str. 9-11.
[9] Isto, str. 11; Glas Koncila, br. 42, 1989., str. 5.
[10] Biskupska konferencija Jugoslavije, Br.: 323/BK-1989. Zagreb, 30. listopada 1989.
[11] Isto.
[12] Dragan Hadži Antić, “Protest zbog ugrožavanja srpskog naroda u Hrvatskoj”, Politika, 15. septembra 1990. O političkome kontekstu prosvjeda SPC-a u Hrvatskoj i posebno o ulozi vladike slavonskoga Lukijana, vidi Ivica Miškulin, “U službi boga rata: prilog poznavanju djelovanja episkopa slavonskog Lukijana i Srpske pravoslavne crkve u zapadnoj Slavoniji 1989.-1991.”, Srpska pobuna u zapadnoj Slavoniji 1990.-1995.: Nositelji, institucije, posljedice, Zbornik radova, uredili Ivica Miškulin – Mladen Barać, Slavonski Brod – Zagreb, 2012., str. 69-96.
[13] “Komentar: Od episkopa otrovne neistine”, Glas Koncila, br. 38, 23. rujna 1990., str. 2.
[14] Glas Koncila, br. 42, 21. listopada 1990., str. 5. Vidi također: “Priopćenje za tisak s jesenskog zasjedanja BKJ”, Isto.
[15] Biskupska konferencija Jugoslavije, Br. 455/BK-1990., Njegovoj svetosti patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, Zagreb, 12. studenoga 1990.
[16] Ljubica Štefan, Srpska Pravoslavna Crkva i fašizam, Zagreb, 1996., str. 199.
[17] Izvadci iz pisma objavljeni u: Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 65-67; Iscrpnu studiju o pobuni Srba u Hrvatskoj 90-ih godina 20. st. objavio je Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005.
[18] Citirano u: M. Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, str. 56.
Izvor: Crkva na kamenu
