Kao majke nekad kad su robu svojoj obitelji na potoku prale,
lugom od pepela izbjeljivale i ispirale,
svu prljavštinu niz vodu puštale, vodom brisale.
Od djece sitnu, razigranu, naivnu,
od muževa mušku, od teška rada i požude i pića posivjelu,
od staraca staračku, zlobom, bolešću i mukom zamazanu,
od života umornu,
i svoju prljavštinu, žensku, svoje zatrovane plahte, od pogana jezika
i ubijenog živog stvorenja u sebi zakrvavljene.
Prljavu robu, prljave padove; grijeha plodove.
Od pogleda drugih žena blato su svojih zaklanjale,
svojim leđima, svojim rukama, pognute, znojne, požrtvovne,
u hladnu su ga tekuću, bistru vodu brzo uranjale.
Nisu gadljive bile,
samo su se čistom ruhu svojih dragih radovale.
I plakale nad svojom mukom i padale pod teretom košara robe,
pod teretom blata svojega i svoje djece, svojih muževa.
Svojih križeva, svojih grijeha.
Ali su pjevale i pjesma se njihova razlijegala dolinom i miješala sa
žuborom potoka, cvrkutom ptica i hukom vjetra u krošnjama.
Prema suncu, prema nebu, mekanu i mirišljavu robu su izlagale,
a prsa bi im se nadimala puninom ljubavi
za one koji će zablistati u čistom ruhu
njihovih izboranih, a tako nježnih ruku.
Bijelo rublje kao mali janjci na proplanku.
Nikad se prljavu robu svojih voljenih nisu umorile prati.
Kao naša Sveta Mati, naša dobra Crkva.
Na stijeni pokraj Žive Vode gorskoga potoka
vjekovima, još od Krista stoji,
čuvarica Njegove vode kojom teče rijeka Božjega Milosrđa.
Bijelim slapovima naš grijeh ne prestaje prati.
Nikad joj vrelo presušit neće, nikad se umorit neće,
sve prljavštine u svojim bujicama odnosi,
o njima nikom ne žubori,
samo čistoću izmirenih duša prema svijetu, prema Nebu,
U Ljubavi Vječnoj na svojim valima,
na svojoj obilnoj pjeni s tisuću duginih boja iznosi.
Svaku svoju kap ljubi i bdije da ju nikad ne izgubi.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Davorka Smoković, Znam da me voliš
