Pobožni čini

Osim sakramenata i sakramentala u životu kršćanina igraju važnu ulogu i mnogi drugi pobožni čini. U našem posvećenju sudjeluje čitava liturgija po­tičući nas stalno prema kršćanskom savršenstvu. Ne samo liturgija nego i sve tzv. paraliturgijske pobožnosti.

Među glavne točke dnevnoga reda moraju doći naši redoviti pobožni čini, jer su oni izravno usmjereni našoj duhovnoj izgradnji. To su jutarnje i večernje molitve, razmatranje, sveta misa i pričest, ispit savjesti, oficij i ostale pobožnosti. U povremene pobožne čine pripadaju: tjedna ispovijed, mjesečna duhovna obnova i godišnje duhovne vježbe.

Ne samo što joj daje trajnost i ustrajnost nego, još više i samu bit prave pobožnosti sačinjava naš liturgijski život s Crkvom tijekom čitave godine.

Pobožnost

Poznato nam je da je pobožnost krepost kojom sva svoja djela rado činimo iz ljubavi prema Bogu i da pripada stožernoj kreposti religioznosti. Označuje iskreno i potpuno predavanje Bogu, što se pokazuje radosnim vršenjem njegove svete volje. Po svojoj strukturi je u prvom redu i sami čin volje, a nije samo umna spoznaja niti neki urođeni religiozni osjećaj. Pobožnost je nutarnja duhovna aktivnost, oplođena živom vjerom i nadnaravnom ljubavlju, koja predano usmjeruje naš život prema nebeskom Ocu. Hrani se, prije svega, nutarnjim činima vjere, ljubavi i radosti kojima služimo Bogu, a oči­tuje se i vanjskim znakovima koji su vjerni odraz nutarnje pobožnosti. Ona osvaja, obuhvaća i prožima čitava čovjeka, tako da pobožnost zaista znači život po Bogu. Pobožan čovjek rado vrši volju Božju očitovanu kako u njegovim zapovijedima tako i u savjetima i nadahnućima. Pobo­žnost je sva u Božjoj službi. Teocentrično orijentirana.[1]

Budući da je to istodobno i kršćanska pobožnost, razumije se da mora biti i kristocentrična. Krist je veliki svećenik novoga i vječnoga zavjeta. U njemu i po njemu je sve stvoreno i otkupljeno. Nemoguće je biti pra­vo pobožan osim “po Kristu Gospodinu našemu”. Ako je kršćanska, naša pobožnost mora biti također i crkvena. Tko je izvan crkvenoga tijela, ne pripada ni Otajstvenomu Tijelu. Tko ne živi i moli s Crkvom, ne moli “u ime Isusovo”, isključuje se iz općinstva svetih i zajednice vjernika. Kad je naša pobožnost crkvena, onda je i sakramentalna, tj. hranjena milošću često primanih sakramenata. Suvišno je i naglašavati da nam pobožnost mora biti iskrena, nutarnja, proživljena, osobna i djelotvorna. To su njezine bitne značajke. Posebno naglašujemo djelotvornost prave pobožnosti. Ona bi bi­la previše usko shvaćena kad bismo je uzeli isključivo kao molitvu ili kultni čin. Dobro opaža sv. Toma: “Čovjek moli kad god nešto čini srcem, ustima ili djelom da bi težio Bogu. I tako uvijek moli tko čitav svoj život upra­vlja Bogu.”[2]

Mora li katolička pobožnost biti jednoobrazna i standardna? Ne mora, ne može i ne smije. Pobožnost je osobni doživljaj. Svatko je proživljuje na svoj način, prema svojoj osobnosti, ličnosti, dobi, rasi, spolu, odgoju, izobrazbi, tradi­ciji i stupnju religioznosti. Zbog toga, kad je ispunila svoje bitne uvjete, katolička pobožnost, baš zato što je osobna, može imati najrazličitije oblike i sadržaje. Može biti aktivna ili kontemplativna, euharistijska ili marijanska, više razumna ili više osjećajna, javna ili privatna, asketska ili litur­gijska, više individualna ili više skupna, poklonstvena ili pokornička, zapadna ili istočna, svećenička, redovnička ili laička, benediktinska, franjevačka, dominikanska itd. Tipologija katoličke pobožnosti i duhovnosti jest neis­crpiva. To je dokaz njezina bogatstva i dubine.

Sve do naših dana redovništvo je davalo glavni ton katoličkoj pobožno­sti. Danas, kad je vjerni laikat tako veselo i brojno ušao u molitveni život Crkve, moramo više nastojati oko oblikovanja laičke pobožnosti.

Pobožnosti

Ponavljamo: pobožnost je primarno nutarnji stav kršćanske duše, ali nije samo to. Ona se mora očitovati i vidljivim načinom, jer je čovjek psihofizičko biće. Stoga su i vanjski čini religioznosti sastavni dio integralne pobožnosti. Ti vanjski čini, u širem smislu, mogu se odnositi na sva ljudska djela, ili pak, u užem smislu, na posebne izraze direktne po­vezanosti s Bogom, najviše preko molitve. Mi unaprijed ne mislimo govoriti o kreposti pobožnosti, dakle, o njezinom nutarnjem korijenu, već o vanj­skim očitovanjima te kreposti, koja se općenitim imenom zovu pobožnostima (u množini!), pobožnim činima, nabožnim djelima, duhovnim vježba­ma (u širem značenju).

Velika je opasnost za dušu, koja voli vanjske manifestacije pobožno­sti, da upravo njih uzme kao cilj svoga nutarnjeg života. Zaboravljajući da su vanjski čini pobožnosti samo sredstva za postizanje duševne sa­branosti i milosnoga rasta, neki se kršćani navežu isključivo na vanjske for­me i samo u njima zadovoljavaju svoje religiozne potrebe. Šuplja je to po­božnost koja se iživljava u vanjštini i množini molitvenih čina, a pogibelj je da postane i farizejska ako nam služi za prikrivanje nutarnje nevjernosti Bogu (“obijeljeni grobovi!”). Niti ne zaslužuje ime pobožnosti ako se obavlja makinalno, bez uvjerenja i sabranosti, ili ćudljivo, prema trenutnom ra­spoloženju i nestalnoj gorljivosti.[3] Krivi oblici pobožnosti opažaju se ne sa­mo kod hipokrita i prevrtljivaca, nego i kod skrupulanata, histerika, psiho­pata svih vrsta, formalista, legalista, koristoljubivaca, oholica i preuzetih.

Bilo bi zanimljivo zaustaviti se malko i na obli­cima tzv. “ženske pobožnosti”. Reći ćemo samo to, doista postoji ženski tip pobožnosti. Počiva na posebnoj ženskoj psihologiji. Žena je više osje­ćajno nego racionalno biće, sva je u službi života i materinstva. Stvorena je za službu drugome, nerado se osjeća sama. Ima duboku potrebu da se osloni na drugoga, pogotovo ako je to onaj najbolji, odana mu je svim bićem, ne­podijeljenim srcem, integralno. Stoga ženska pobožnost ima naglašenu emocionalnu notu, obojena je osobno i orijentirana prema mistici (stoga među misticima ima mnogo ženskih osoba). I zato nam ona često iz­gleda preosjećajnom, fanatičnom i strastvenom, katkada i bolesnom. Keilbach ispravno piše: “Ne bi se nikada smjelo zaboraviti da ženska pobo­žnost nije nikakva psihopatološka pojava, nego da je ona u pravom smislu riječi ravnopravna s oblicima muške pobožnosti. Ipak je sigurno da na po­dručju ženske pobožnosti ima više nastranosti, odnosno abnormalnosti ne­go što je to slučaj kod muške pobožnosti.”[4] Zbog toga je dobro da je upravo jedna sveta žena često i uporno odvraćala svoje sestre od svih pretje­ranih i smiješnih oblika pobožnosti.[5]

Javni oblici pobožnosti, bili oni skupni ili pojedinačni, nisu ni uvjet ni dokaz svetosti, ali joj mogu i trebaju biti pomagalo i poticaj.

Pojedine pobožnosti

Neke pobožne osobe misle da su dužne prisustvovati svim crkvenim obre­dima, posjedovati sve moguće molitvenike, moliti se svakome svecu i oba­vljati sve poznate pobožnosti. To su pretjeranosti. Nemoguće je i nepotre­bno sve to činiti. U današnjem pluralističkom društvu, uz toliko osobnih, rasnih i kulturnih razlika među vjernicima, ne bi bilo pametno propisivati uniformne oblike pobožnosti. Treba ostaviti mjesta i posebnim ta­lentima, nadahnućima i pozivima. Biramo samo one pobožnosti koje odgovaraju našim duševnim potrebama, a dužni smo vršiti samo one koje su nam propisane od Crkve ili naših pravila. I pri svima njima nije važna množina čina, već duh koji ih prožima.

Najvažnije dnevne pobožnosti moraju nam biti: sveta misa s pričešću, raz­matranje, jutarnja i večernja molitva. Srž jutarnje molitve jest poklon života Gospodinu i posveta svih dnevnih poslova po dobroj i čistoj nakani, a večernje: osvrt na minuli dan s djelom pokajanja, dakle ispit savje­sti i zahvala.

Sve ostale zajedničke pobožnosti: blagoslov, krunica, put križa, poklo­ni, molitve Spasitelju, Gospi, anđelima i svecima, obavljamo savjesno pre­ma dnevnom redu. Svaka od njih ima blagotvoran i povoljan utjecaj na du­hovni život molioca. Naročito je važno da svećenici, klerici, redovnici, redovnice pobožno mole svoj svagdanji oficij (časoslov), jer to je službena, skup­na, javna i trajna molitva Crkve, dana u dužnost njezinim najboljim si­novima i kćerima. Propuštanje ili nemarno moljenje oficija znači izdaju prema Majci Crkvi.

Mjesečna obnova

Kao što svake večeri bacimo pogled na protekli dan i saberemo rasute sna­ge za sljedeći, tako i na kraju mjeseca pravimo duhovnu bilancu od prošle mjesečne obnove. Kako i sama riječ kaže: obnova služi obnavljanju poče­tnoga žara srca i duše. Kao što je, naime, život prirode podložan sezonskim mijenama, tako se i život duše odvija između plima i oseka. Nekada su du­hovne oseke neprimjetne i lagano dnevno opadanje milosnoga vodostaja iz­miče našoj pažnji, pa nam je potrebita temeljita i opsežnija kontrolna mje­ra barem jednom mjesečno da ne bismo ogrezli u mlakosti.

Mjesečna duhovna obnova, zvana još i rekolekcija ili dan sabranosti, zahtijeva da joj se posveti čitav dan ili, ako to nije moguće, najmanje pola dana. Oblik joj varira prema mogućnostima i običajima zajednice, ali ovo su joj temeljni elementi: određeno vrijeme posvećeno sabranosti, pobožni nagovor (propovijed, exorta, razmatranje) ili čitanje, ozbiljni ispit savjesti, skrušena ispovijed te neka pobudna pobožnost, npr. put križa s pripra­vom na smrt. Mjesečna obnova je zgodno vrijeme da se obnove i odluke posljednjih du­hovnih vježbi.

Duhovne vježbe

Ne traže zaludu obavljanje duhovnih vježbi sve redovničke zajednice za svoje članove a Crkva za sve klerike. U današnjoj poplavi nevjere, materija­lizma, konformizma, rastresenosti, žurbe i bolesne trke za užicima svakom vjerniku je nužno potreban otočić spasa, sigurno tlo vjere pod nogama, ze­lena oaza mira i nade. Bujica sumnja, požuda i napasti odvukla bi u ponor čak i odabrane duše ako se ne bi sklonile na spasonosni otok duhovnih vježbi, gdje rajske palme nude umornima svježinu vjere i napitak vječnoga života. No, duhovne vježbe nemaju samo negativnu funkciju čuvanja vjere i kreposti nego još više pozitivnu: susret s Bogom u tišini, pregled života, provjera zvanja, pogled u budućnost, kontrola prošlosti, upoznavanje staleških dužnosti, razvijanje duhovnih sposobnosti i dobara do njihova savršenstva. Duhovne vježbe idu za tim da našu volju potpuno usuglase volji Božjoj, da odlučnije stupamo putovima evanđelja, da vjernije slijedimo Krista, da se sasvim prepustimo nadahnućima Duha i produbimo svoj du­hovni život. Malo što tako izgrađuje čovjeka, oplemenjuje kršćanina i po­svećuje svećenika, redovnika, redovnicu kao baš duhovne vježbe. Njihovu blagotvornost najbolje su iskusili i potvrdili sveci.[6]

Duhovnim vježbama nazivamo intenzivnu i sustavnu duhovnu djelatnost kršćanina, vršenu u sabranosti kroz određeno vrijeme, sa svrhom vježbanja duha u kršćanskoj savršenosti.[7] Slično kao tjelesne tako i duhovne vježbe iziskuju aktivno, živo i metodičko zalaganje vjernika, a ne samo pasivno slušanje duhovnoga vođe. One su jedan jak i odlučni zalet asketskim vrhuncima, bez uobičajene tromosti i mlakosti. Zato se obavljaju u kraćim ali do­voljnim vremenskim granicama (najmanje tri dana, redovito 8, a nekada i 15 pa i 30 dana), u zatvorenim prostorijama (samostani, zavodi, domovi), gdje vježbenici borave izolirani od svijeta, buke i dnevnih poslova. Glavni uvjet za plodonosne duhovne vježbe jest nutarnja i vanjska sabranost, jer, veli Gospodin, “povest ću ga u samoću i govorit ću njegovu srcu” (Hoš 2,14).[8] Jedino u takvoj atmosferi je moguća plodna meditacija, srž duhovnih vježba.

No, “vježbe” znače u prvom redu aktivnost, trening, napor, samoradinost. Za vrijeme duhovnih vježba sve mora biti u znaku rada i naprezanja vježbenika. Razmatranja se duhovno doživljuju, duševno proživljuju i akti­vno oživljuju u praxi, a ne samo slušaju i bilježe. Djela pobožnosti, ljubavi i pokore vrše se intenzivnijim žarom i revnošću. Ispitivanje savjesti biva de­taljnije i obuhvatnije, a završava s općom ispovijeđu, na koju se možemo pripraviti zajedničkom pokorničkom pobožnošću. Razgovor s duhovnim vođom traje dulje te zadire dublje u nevidljive slojeve naše duše. Odluke se ne samo pišu već i provode u djelo. Nije pametno očekivati hitne plodove od vlastitih snaga već od milosti Božje, što nam se tih dana obilatije dijeli, pa budimo veledušni prema rasvjetljenjima i nadahnućima Duha Svetoga. I nemojmo smetnuti s uma da su i duhovne vježbe ipak samo vježbe, a ne gotova savršenost.[9]

Liturgijski život

Duhovni život, kao i život uopće, nije moguć u skokovima. Ni duhovne vježbe ni mjesečne obnove ni bilo koja izvanredna prigoda ne mogu dugo podržavati nadnaravni život, ako ovaj nije trajno hranjen i neprekidno po­državan milošću. Najredovitiju i najsočniju duhovnu hranu dobivaju duše uronjene u liturgijski život Crkve, tj. Krista u Crkvi. Svoj zemaljski život Krist trajno produžuje po Crkvi “koja je njegovo tijelo” (Ef 1,22) i koja liturgijom iskazuje štovanje svojoj Glavi, a preko nje svome Stvoritelju.[10] Liturgija Crkve nije ništa drugo doli nastavak Isusove svećeničke slu­žbe, sadašnji zemaljski oblik njegova vječnoga svećeništva. “Liturgija je vr­hunac kojemu teži čitavo djelovanje Crkve i istodobno izvor odakle izvire sva njezina snaga.”[11] Što važi za čitavu Crkvu, to važi i za svakoga člana. Onaj ud Mističnoga Tijela koji ne živi od liturgije vene, i nehranjen milosnom krvi Isusova srca, otpada od božanskoga Čokota kao suha grana.

Liturgijski život s Crkvom izvire iz kreposti pobožnosti (religioznosti) i ujedno je najbolje promiče. On objedinjuje sve naše pobožne čine i daje im ispravan cilj: javno slaviti Boga u zajednici s njegovim Sinom djelima nu­tarnjega i vanjskoga kulta “da bi Bog bio sve u svima” (1 Kor 15,28). Bog će biti konačno “naše sve” tek u nebu, ali to počinje biti već i na zemlji po liturgiji svoje Crkve. Nije dovoljno da Bog bude “moje sve” kao u priva­tnim činima pobožnosti, nego treba da bude i “naše sve” po zajedničkom bogoslužju, jer smo predodređeni za “općinstvo svetih”. Zajednička moli­tva dovodi Boga među nas: “Gdje god se sastanu dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam među njima” (Mt 18,19).

Da se ne bismo odvojili od “puka Božjega” i time od Otajstvenoga Tijela, da nas ne bi naš individualizam odvukao na stranputicu, te da bismo se što više poistovjetili sa svojom Glavom, moramo revno sudjelovati u bogoštovnom životu Crkve. To znači: redovito, oduševljeno i pobožno uključiti se u sve njezine molitve, obrede, pjesme, procesije, sakramente, a naročito u misterij euharistijske žrtve. Proživljavati crkvenu godinu[12] u njezinim blagdanima, svetkovinama i svetim vremenima, a posebno korizmu kao asketsku pripravu za Veliki tjedan i Uskrs te došašće kao pripravu za Božić.[13] S dubokim strahopočitanjem valja ula­ziti i boraviti u crkvama i posvećenim mjestima, te dolično rukovati litur­gijskim predmetima. Uživjeti se i izgrađivati se na uzvišenim simbolima ka­toličkoga bogoslužja. Ukratko, živjeti kao aktivni ud Otajstvenog Tijela.

[1] Karl Rahner ovako definira čovjeka: “Der Mensch ist der von Gott aufgerufene weltlich-leibhaftige Partner Gottes” (Lexicon für Theologie und Kirche, 2. izd., VII., str. 287).

[2] T. Akvinski, In Rom. cap. 1,9-10.

[3] A. Benigar zgodno uspoređuje takve duše, koje obavljaju svoje pobožnosti zavisno o časovitim zanosima, s osobama koje svuda pohlepno traže nektar, ali ostaju i bez doma i bez hrane (nav. dj., str. 1099).

[4] W. Keilbach, Religiozno doživljavanje, Zagreb, 1944., str. 84.

[5] Sv. Terezija Avilska, Djela sv. Terezije od Isusa, I.-III., Zagreb, 1933., posebno knjige Ž. VII., 6; XIII., 16 i P. III., B.

[6] Duhovne vježbe nisu pogodne za neurotičare i skrupulante.

[7] Prema A. Benigar, nav. dj., str. 1221, br. 1168.

[8] Stoga se na duhovnim vježbama prakticira muk, šutnja. Ipak, osim duhovnoga razgovora s vođom nije isključen, u određeno vrijeme i skupni duhovni razgovor (izmjena iskustva, svjedočanstva, problemi, sumnje…).

[9] U potrazi za novim metodama duhovne izgradnje naši suvremenici mijenjaju i klasične oblike duhovnih vježbi (u malim grupama, kolektivno vodstvo, oblikovanje posebnih pobožnosti, diskusije, istočni meditativni modeli…) pa i samo njihovo ime (tako npr. u Münchenu od 1971. god. postoje Dani životne orijentacije iz vjere).

[10] Liturgija je bogoštovlje “što ga naš Spasitelj, kao glava Crkve, iskazuje nebeskom ocu, i što ga zajednica kršćana iskazuje svome Utemeljitelju i po njemu vječnom Ocu” (Pio XII., Meditor Dei, AAS 39, 1947., 528).

[11] Uredba o bogoslužju Drugoga vatikanskoga sabora, 10.

[12] U istoj enciklici Pio XII. iznosi divne i duboke misli o liturgijskoj godini.

[13] Došašće (advent) s Božićem može se uzeti kao vrijeme prvoga čišćenja i rađanja na milosni život, korizma s Uskrsom kao doba drugoga čišćenja, duhovnoga preporoda i asketske zrelosti, a duhovsko doba kao vrijeme duhovnoga rascvata, punine božanskih darova i mističnoga sjedinjenja.

Izvor: Preuzeto iz knjige: Živan Bezić, Kršćansko savršenstvo, Mostar, 2005.