Služavke Maloga Isusa Provincije Bezgrješnog Začeća BDM sa sjedištem u Sarajevu s. Liberija Luca Filipović i s. Ana Uložnik, koje žive i djeluju u glavnom gradu Haitija Port-au-Princu u sirotištu-zavodu za prihvat djece bez roditelja “Centar Alojzije Stepinac”, pohodile su početkom srpnja “Cite Soleil” ili “Grad sunca” koji nosi krasno ime, ali ne i lijepu stvarnost života njegovih stanovnika. Riječ je o prenapučenoj četvrti zagađenoj smećem i otpadom koja je prerasla u grad smješten uz samu obalu Karipskog mora.
“Odavno smo željele posjetiti taj grad, ali ne zbog njegove obasjanosti suncem, nego uronjenosti u siromaštvo i kriminal. Naime, radi se o četvrti u kojoj živi oko 200.000 stanovnika mlađe životne dobi, a nosi tužnu titulu jedne od najsiromašnijih četvrti zemaljske kugle. Nije lako naći prave riječi da bi opisale život ljudi u kvartu kojim se šire smrad kanalizacije i opće zagađenosti. Ljudi žive u kućicama napravljenim od cerada, kartona i starih limova koje su pronašli na nekom otpadu. Riječ je improviziranim kućicama veličine 3×3 metra poredanih u nizu u kojima živi i više od deset članova obitelji. U takvim uvjetima jedna ili eventualno dvije prostorije istovremeno su spavaća soba, kuhinja, dnevni boravak, WC… Nije neobično da u takvim uvjetima života i opće nečistoće jako puno ljudi obolijeva, a onda i prerano umire jer nemaju novaca za bolnicu i lijekove. Djeca su okružena prljavštinom, većinom bez odjeće i ako imaju jedan obrok dnevno smatraju se sretnicima. Život im je borba za golo preživljavanje, od borbe za hranu do borbe protiv različitih bolesti. Teško je zamisliti, a onda i prihvatiti da u 21. stoljeću žive ljudi bez struje, bez pitke vode i hrane, bez osnovnih higijenskih uvjeta kao što su kupatilo i kanalizacija. Mjesto je to vladavine bandi koje kontroliraju cijelo područje jer su vlasti digle ruke od njih. Zato domaći stanovnici izbjegavaju ulazak u Cite Soleil jer je jako opasno, a napose za bijelce. Naime, bijelci su prilika za zaradu jer ih mogu kidnapirati i tražiti veliku svotu novca da bi ih pustili na slobodu. Nažalost, otkupnina je jedno od sredstava za preživljavanje bandi”, napisala je s. Ana.
Napominjući da je utemeljitelj sestara Služavki Malog Isusa sluga Božji Josip Stadler poticao riječima: “Pomozi siromasima kad god možeš pa će i tebi Bog”, sestra Ana kaže da su s. Liberija i ona odlučile otići u taj dio grada zajedno s djelatnicima američke organizacije “Reiser Relief” koji pomažu tim ljudima. Dodaje da su s njom putovala i dva službena fotografa koji su fotografirali dok su one nastojale biti što diskretnije da ne bi izazivale pozornost i stvarale neugodne situacije.
“Upozorili su nas da ne nosimo ništa od osobnih stvari, a napose ne dokumente, torbicu ili mobitel. Naime, ljudi prepoznaju vozila te organizacije jer im svakodnevno doniraju 2 do 3 kamiona pitke vode. Upravo ta pomoć osigurava siguran i miran prolazak vozila organizacije kroz ta naselja. Potresno je bilo vidjeti ljude i djecu kako trče s kantama za vodu, pri čemu nisu znali da li bi se prije umili, napili ili odnijeli vodu kući. “Bile smo šokirane uvjetima i pogođene stvarnošću, a onda i našom ljudskom nemarnošću i neodgovornošću za našu siromašnu braću i sestre koja podnose glad i žeđ. Pitale smo se, zar doista ne možemo učiniti ništa da se stanje popravi; zar smo doista toliko slijepi da jedni od nas bacaju hranu, a drugi gladuju; zar doista živimo u svijetu u kojem jedni zaborave zatvoriti vodu nakon pola satnog tuširanja, dok drugi nemaju niti čašu vode za popiti”, kaže s. Ana.
Časne sestre bile su zanimljive posebno djeci koja su im trčala u susret i tražile nešto za pojesti, ali i sestarski zagrljaj. Zanimljiva im je bila i njihova bijela put pa bi ih poneko dijete blago ugrizlo prateći sa zanimanjem hoće li to mjesto postati crveno. Budući da stanovnici Cite Soleil nemaju hrane, nastoje pronaći razne načine preživljavanja od prekopavanja smetlišta pa do izrade kolača od blata. Taj kolač, nakon što ga osuše na suncu, pojedu ili prodaju, a time uzrokuju mnoge prerane teške pa i smrtne bolesti.
“Naši osjećaji su se izmjenjivali od tuge do radosti. Dirljiv susret bio je s jednom djevojčicom koja nas je odvela do njezine kućice pokazavši nam gdje živi. A to se ne može opisati riječima pa fotografije govore same za sebe. Unatoč velikoj bijedi i siromaštvu, vidjele smo u tom kvartu djecu i ljude koji žive s velikom nadom u srcu za bolje sutra. Tu nadu u njima bude i misionari koji su došli iz različitih zemalja svijeta kako bi ublažili njihove patnje. Teško je i misionarima koji u tom kvartu već godinama žive jer su često mete napada, pljački, a ponekad i kidnapiranja od profesionalnih kriminalaca”, piše sestra Ana.
Budući da je bilo u tijeku Europsko prvenstvo u nogometu u Francuskoj, na kojem je u prvim utakmicama vrlo dobro igrala nogometna reprezentacija Hrvatske, djeca su poznavala pojedine nogometaše, a posebno su oduševljena igračem Real Madrida Lukom Modrićem. Iako u svom domu nemaju televizore, očito su gledali utakmice na nekim mjestima zajedničkog okupljanja. Kada su djeca saznala da su s. Ana i s. Liberija Hrvatice te vidjele da s. Ana ima plavu kosu, zaključila su da je sigurno sestra Luke Modrića jer je “i ona mala i plava, baš kao Luka”. Djeca su vrlo brzo proširila vijest da su vidjeli sestru Luke Modrića i više nije pomogao nikakav pokušaj razuvjeravanja.
Prigodom ovog posjeta sestre su se mogle uvjeriti da je Haiti zemlja u kojoj ljudi žive za nogomet pa se oko jednog malog televizora okupi više do 100 ljudi koji zajednički skupe po koji novčić da bi upalili televiziju na bateriju i pratili utakmicu. Tako su sestrama hrvatski nogometaši postali ulaznica u život brojnih ljudi o kojima, prije dolaska u tu zemlju, nisu mogli ni sanjati. “Hvala im na tome. Zato smo i mi navijali s djecom u domu kardinala Stepinca za Hrvatsku i zato pratimo nogomet svim srcem. Drago nam je da je i u našem domu petero djece iz tog kvarta našlo svoje utočište i topli dom”, kazala je s. Ana ističući da im je ovaj posjet bio velika životna lekcija da budemo Bogu zahvalni za sve ono što imaju i da svoja srca otvore ljudima u potrebni.
“Ovi ljude žive s nadom se da će dragi Bog pogledati njih i njihove živote te im dati bolju i svjetliju budućnost. Također žive s nadom da ćemo se i mi vratiti jednoga dana s kojom pomoći više”, zaključila je s. Ana.
Izvor: Crkva na kamenu/KTA
