Vjeroučiteljica je djeci na vjeronauku tumačila prispodobu o izgubljenom sinu. No, neki su od njih bili rastreseni i nisu pazili. Tada vjeroučiteljica zatraži od djece da ukratko u svojim bilježnicama sastave sadržaj Isusove prispodobe. Mala Verica, koja je bila najnemirnija od svih napisala je ovako: Neki čovjek imao dva sina. Mlađem je dosadilo biti kod kuće i on jednoga dana pokupi sav tatin novac i ode daleko, a da se nije ni pozdravio. Ali, kad je sav novac potrošio, odluči se vratiti kući jer nije imao za hranu. U tate sigurno ima još novca, pomislio je, a ja ovdje gladujem. Ustade i pođe natrag k ocu. Dok se približavao kući, čim ga je njegov otac ugledao, sagnu se, zgrabi štap i potrča mu u susret. Uto naiđe drugi sin, onaj koji je bio dobar, i upita ga: Tata, kamo se tako žuriš sa štapom. Vratio se onaj tvoj nesretni brat, a nakon svega što je učinio, zaslužio je dobre batine, odgovori on. Stariji sin ljutito reče: Sigurno mu je nestalo novca dok se vratio. I treba ga dobro izmlatiti. Oče, hoćeš li da ti pomognem? Naravno da hoću, odgovori on. Stariji sin brže-bolje zgrabi nekakav prut i pridruži se ocu. Tu ga zajednički dobro izmlatiše. Tako mu i treba, reče stariji sin, nije ništa drugo ni zaslužio. Tada otac starijem sinu stavi prsten na ruku, obuče mu najljepše odijelo i reče: Sine, godinama si služio svome ocu i sve moje tvoje je. A ovaj brat tvoj koji s bludnicama proždrije moje imanje nije dostojan zvati se sinom mojim. Onda naredi sluzi da zakolje ugojeno tele, te da se provesele jer je na kraju sve završilo kako treba i jer je nepošteni sin pravedno kažnjen.
Verica nije pazila na satu vjeronauka pa je svu Isusovu priču okrenula po svome. Ili bolje rečeno po onome što je vidjela i čula u svojoj kući, u svome susjedstvu, u razredu, tu gdje je živjela. Pazila ili ne pazila na satu vjeronauka, po njoj bi se priča trebala završiti tako. Isus je pričao o milosrđu nebeskom, a ona o pravdi zemaljskoj. On o milosrđu i praštanju Oca nebeskoga, a ona o nemilosti i osveti očeva i braće ove zemlje jednoga prema drugome. Zaista, kako je teško ostvariti ideale milosrđa i praštanja koje nudi Isus u svojoj priči, a kako često postupamo baš onako kako nam je prispodobu prenijela Verica u svojoj bilježnici. Na ovom svijetu lutalačkom i teškom naići ćemo i na izgubljene očeve, i na izgubljene majke i na izgubljene sinove i kćeri.
Koliki očevi ovoga svijeta protratiše svoje imanje po javnim kućama, igrajući kladionicu, odlazeći u kockarnice i kartajući se na velike uloge. A obitelj, ženu i djecu ostaviše ponižene i osramoćene, bez potrebnoga novca, na milost i nemilost životnoj sudbini. Zar to nisu izgubljeni očevi koji upropaštavaju svoju obitelj, ženu i djecu?! Ili se vucaraju od gostionice do gostionice, teturaju od jarka do jarka, a kad dođu kući, slome ono malo kućnoga namještaja što još u njoj ima. A žena i djeca ne mogu od sramote izići u svoje društvo jer im se svi podsmjehuju i omalovažavaju ih. Eto ti izgubljenih očeva!
A majke? Kolike danas umjesto da na svijet donesu ono nevino djetešce, najveći Božji dar, one ga pod svojim srcem dave i ne daju mu da ugleda ljepotu sunca. Eto ti izgubljenih majki koje takvim grijehom najprije preziru Boga i njegov plan, pa onda i život i obitelj i budućnost! Zar nisu izgubljene i one žene i majke koje se odaju preljubu, prostituciji i tako žive u razvratu i grijehu.
A izgubljena djeca! Na žalost jedan broj djece gubi svoju životnu orijentaciju baš zbog toga jer su im roditelji izgubljeni. Hvala Bogu veliki broj roditelja odgaja svoju djecu savjesno i odgovorno, poštujući Božje zapovijedi i sakramente Kristove. Ipak, ima onih mladića i djevojaka koji prezru ljubav svojih roditelja pa odu stranputicom grijeha, droge, seksualne raskalašenosti, alkohola, kocke, krađe, psovke i drugih poroka. Neki dođu k sebi, shvate svoj grijeh i izgubljenost, pokaju se i vrate u normalan život pomireni s Bogom i ljudima. Ali, na žalost, toliki se u blatu grijeha, nemorala i droge uguše i tu ostanu. Pitamo se: Jesu li izgubljeni zauvijek?
Verica je napisala svoju verziju izgubljenoga sina. Kako bi priča izgledala kad bi je ti pisao? Ima li u tvojoj obitelji netko izgubljen i u kakvom grijehu? Kakav je tvoj odnos prema ocu, braći, sestrama, majci? Jesi li spreman na oproštenje ili možda s nekim od njih ne pričaš godinama? Koja je tvoja najveća mana, grijeh, porok iz kojega bi trebao pod hitno izići i pokajati se? Jesi li uopće spreman priznati svoju krivicu ako si zaista kriv? Ili su stalno drugi krivi i treba ih mlatiti, samo ti uvijek prav zdrav!
Postoje samo dva smjera: priznati krivicu i krenuti Ocu ili zarobljen grijehom ostati u kaljuži.
Izvor: Preuzeto iz knjige: Ivo Šutalo, Župnikovi razgovori, Mostar, 2016.
