“Teško je govoriti o temi o kojoj čovjek zdrave pameti uopće ne bi trebao govoriti. Vi koji se ovdje okupljate za život, vi ste samo normalni. Niste ništa drugo, nego samo normalni. Donosite u svijet zdravu pamet, Božju i ljudsku logiku o životu i vlasništvu nad životom… Ali, istina, da bi danas bio normalan, potrebna ti je hrabrost”, riječi su bolničkoga kapelana fra Svetozara Kraljevića tijekom misnoga slavlja na Pepelnicu povodom početka kampanje “40 dana za život” u Mostaru.
Tako je počelo, a kroz dane koji su uslijedili, događala su se brojna milosna iskustva i susreti čija svjedočanstva najbolje opisuju potrebu molitve za nerođene, za medicinsko osoblje kao i biti na raspolaganju za pomoć trudnicama. Sve se to događa ispred bolnice na Bijelom Brijegu u Mostaru, zapisuje, a još i više od toga nosi duboko u svojim srcima.
“Ovo mi je nešto najmilosnije u životu. Ova kampanja je milost s neba”, napisala je moliteljica Ana Marija. Svoje oduševljenje nije krila ni Anita iz Mostara koja je poručila: “Dođite svi i vidite ovu radost koja se ovdje osjeća uz molitvu za nerođene.”
Zaista, izložiti se pogledima prolaznika, stisnuti krunicu, u mislima imati molitvu za najveći Božji dar – život, neprocjenjivo je duhovno iskustvo za koje neki kažu da je snažnije od duhovnih obnova na kojima su sudjelovali.
“Ja sam bila i ranije na bdijenju ispred bolnice i osjećala sam milost i ispunjenje, ali ova korizmena kampanja je uistinu nešto posebno. Ne mogu opisati osjećaje koji me obuzimaju kad sam tu s vama, suze radosnice same idu. Da mogu, bdjela bih svih 12 sati (zbog staleških dužnosti ne mogu), ali moje srce je tu stalno. Želim naglasiti da se vidi jedan Božji red i mir, jednostavno vidim da Gospodin sve slaže i vodi kroz ljude koji su tu u službi i zato vam hvala”, riječi su gospođe Branke iz Širokog Brijega.
A što napisati o molitvi – nikada i nigdje ranije nisam vidjela tako očito ostvarenje riječi sv. Pavla “Bez prestanka se molite” (1 Sol 5,17) kao tu na ulazu u bolnicu. Dok molitva tiho dopire do ušiju molitelja, vrijedna gospođa Mira neumorno pravi krunice nižući zrnca i pri tome uči one koji se daju poučiti. Dolaze i roditelji s djecom koja itekako osjećaju duhovnu stvarnost. “Bebe su veoma slatke. Dođite ovdje, molite se da dođu na ovaj svijet”, jednostavno je poručila osmogodišnja djevojčica Veronika.
A prolaznici – ima ih koji ubrzaju korak, prave se da ništa ne vide. Neki zastajkujući oprezno prođu, a drugi prođu, ali se odlučno vrate. Nailaze i neki u javnosti poznati ljudi iskreno pitajući kako mogu pomoći Inicijativi. Pridružuju se na molitvu neki koji suznih očiju čekaju da se završi operativni zahvat nekog im bliskog. Nigdje kao tu, ispred bolnice, čovjek ne dotiče svoje ljudsko ograničenje. Kad medicina da sve što zna, ostaje gola čovjekova istina o vjeri u Boga koji je gospodar života. Molitelji ispred bolnice u nekima izazivaju duboku zahvalnost i dijele s njima svoja bolna, ali i radosna iskustva.
“Prije pet godina ostala sam trudna, momak me ostavio. Svi su govorili da se očistim, no ja ih nisam slušala. Rodila sam i Bog je sve okrenuo na dobro. Sada je to veselo dijete, puno radosti. Hvala Bogu i slava”, jedno je od zapisanih svjedočanstava u bilježnici iskustava.
Majka Franciska podijelila je iskustvo o svojim trudnoćama: “Kada sam zadnji, peti put ostala trudna, rekli su mi da mogu odlučiti što hoću i da me nitko ne smije osuditi (aludirajući tako na pobačaj jer tko se normalan može podvrgnuti petom carskom rezu). No, ja sam izabrala život. U travnju 2020. usred pandemije, rodila sam živu i zdravu djevojčicu. Hvala i slava Gospodinu koji daje snagu, hrabrost i život.”
… Dok pišem ovaj tekst, kampanja je tek “na pola puta”. Vjerujem da će Bog mnogim srcima progovoriti. Jedne će pozvati na molitvu pred bolnicom, druge na otvorenost novom životu, a treće potaknuti da proplaču gorkim suzama zbog sebičnosti koja nije dala priliku novom životu da živi.
Reče moj kapelan, don Mato, na početku ove korizme misao koja me iznova potiče na razmišljanje tijekom cijelog trajanja ove kampanje “40 dana za život”: “Ove godine ne želim slaviti Uskrs. Želim ga doživjeti!”
Odjednom mi postade nekako očito – put do Uskrsa, put je novoga života!
Andrijana Pandža
Izvor: Crkva na kamenu