Kroz dugu povijest Crkva je uvijek zapadala u teške nevolje kada se odveć približila raznim društvenim ili još gore političkim strukturama. Uz to, treba naglasiti da bogatstvo i prevelik imetak Crkvi nikada nisu donosili duhovni prosperitet, blagodat i sreću. S druge strane, Crkvi su se uvijek željeli približiti oni koji su od nje mogli izvući kakvu političku korist. Međutim, Crkva mora biti svjesna, ako želi ostati na putu onoga koji je Put, Istina i Život, ne može s ovim svijetom raditi kompromise, jer ona nije od ovoga svijeta, kao što ni njezin osnivač nije od ovoga svijeta (Iv 8,23). Sveti je Pavao sasvim jasan: “Uistinu, naše poticanje ne proistječe iz zablude, ni nečistoće, ni prijevare, nego kako je Bog prosudio povjeriti nam evanđelje, tako ga i navješćujemo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu koji prosuđuje srca naša. Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni – Bog nam je svjedok – prikrivenom pohlepom. Niti smo od ljudi iskali slavu – ni od vas, ni od drugih – premda smo se mogli nametnuti kao Kristovi apostoli” (1 Sol 2,3-7). Možda je kao poziv svima nama najbolje zaključiti s Prorokovim riječima: “Operite se, očistite! Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!” (Iz 1,16).
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu