Na dvama mjestima Svete zemlje, udaljenima jedno od drugoga dvadesetak kilometara ceste, hodočasnik se zaustavlja pred običnim kamenom. U Ain Karimu, u brdima zapadno od Jeruzalema, to je gruba stijena iza rešetke, u polumraku kripte crkve Pohođenja. U Betlehemu, nekoliko stotina metara od bazilike Rođenja, to je bjelkasta, mekana stijena špilje oko koje je sagrađena crkva i po kojoj ta crkva nosi ime – Špilja mlijeka.
I jedan i drugi kamen danas su u crkvi, i oba govore istu istinu. Bog koji se u Betlehemu dao roditi dao se i sakriti, i nositi, i bježati. Otajstvo utjelovljenja znači da se Svemogući do kraja povjerio ljudskim rukama: ruci majke, snu jednoga tesara, tami jedne pećine. Otkupljenje ne počinje silom koja slama Heroda, nego izloženošću Djeteta koje pred Herodom bježi.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu