HRASNO – U svetištu Kraljice Mira u Hrasnu, u srijedu 5. kolovoza 2026., služena je sveta misa za poginule i stradale dijecezanske svećenike i bogoslove u Drugom svjetskom ratu i poraću:
1. Don Antu Bakulu, iz Posušja, zadnjega župnika u župi Gornje Hrasno, ubijenog 1942.;
2. Don Nikolu Bošnjaka, iz Biograca – župa Ljuti Dolac, ubijenog 1945.;
3. Don Antu Krešimira Buconjića, iz Drinovaca, ubijenog 1945.;
4. Don Lovru Konjevoda, iz Hutova, nestalog 1945.;
5. Don Martina Krešića, iz Vinina – župa Hrasno, ubijenog 1945.;
6. Don Andriju Majića – mlađega, iz Drinovaca, ubijenog 1945.;
7. Don Jerku Nuića, iz Drinovaca, ubijenog 1945.;
8. Don Mitra Papca, s Pušišta – župa Stolac, poginulog 1951.;
9. Don Vidu Puticu, iz Prapratnice – župa Hutovo, ubijenog 1942.;
10. Don Ivana Raguža, iz Stoca, ubijenog 1945.;
11. Don Iliju Tomasa, iz Drinovaca, ubijenog 1942.;
12. Don Marijana Vujnovića, s Pušišta – župa Stolac, ubijenog 1944./1945.;
13. Don Antu Zrnu, iz Duvna, ubijenog 1945.;
14. Don Stanka Čotića, iz Lisica – župa Humac, umrlog od tifusa 1943.;
15. Antu Jukića, bogoslova iz Posušja, ubijenog 1945. i
16. Srećka Čotića, bogoslova iz Lisica – župa Humac, ubijenog 1945.
Trojica od njih, don Ante, don Vide i don Ilija ubijena su u četničkom naletu 1942., jedanaestorica su ubijena, odnosno nestala 1945., don Stanko je umro 1943. od tifusa, a don Mitar poginuo u namještenoj željezničkoj nesreći 1951.
Svetu misu u suslavljenju domaćega župnika don Vinka i trinaest svećenika slavio je biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i župnik u Trebinju don Ante Luburić. Misa je slavljena u Hrasnu, središnjoj župi i svetištu Trebinjsko-mrkanske biskupije u kojoj je svaki od njih četrnaestorice jedno vrijeme pastoralno djelovao. Don Ante je na temelju svetopisamskih čitanja iz knjige proroka Jeremije i evanđelja o vjeri žene Kanaanke govorio o Spomenu za svjedoke vjere i rodoljublja, Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i Gospi Snježnoj – Kraljici Mira. Govoreći o spomenu svjedoka vjere i rodoljublja, odnosno o spomenu pobijenih i nestalih svećenika i bogoslova, istaknuo je: “Danas ne spominjemo u prvom redu kako su preminuli nego kako su živjeli. Smrt je bila posljednje poglavlje njihove ovozemne biografije, ali nije njezin smisao. Smisao njihova života bio je Krist, kojemu su ostali vjerni u svakodnevnim obavezama. (…) Zato nas danas njihovi životi ne pozivaju na divljenje, nego na nasljedovanje. Oni ne traže da budemo oduševljeni njihovom prošlošću, nego da ozbiljno preispitujemo vlastitu sadašnjost. Najveći spomen koji im možemo podignuti nije od mramora ni od bronce, nego od vlastite vjernosti Kristu.” Na kraju svete mise vjernici su na izlazu iz crkve mogli uzeti spomen-letak posvećen četrnaestorici svećenika stradalih u ratu i poraću s njihovim fotografijama i kratkim biografijama.
Izvor: Crkva na kamenu