Kada se krizmanike ispituje Apostolsko vjerovanje, redovito se zbune i pomiješaju ga s “onim dugim”, “onim što se na Misi moli”. To “dugo” vjerovanje zove se nicejsko-carigradsko. Ime je dobilo po dva grada u današnjoj Turskoj u kojoj je sastavljeno to prošireno vjerovanje kojim se htjelo odgovoriti na neke hereze (krivovjerja) toga vremena. Sabor u Niceji održan je 325. godine, tj. prije točno 1700 godina.
Papinsko sveučilište Gregorijana, na kojem su studirali ili još uvijek studiraju i brojni svećenici iz hercegovačkih biskupija, krajem veljače održalo je konferenciju o Nicejskom vjerovanju koje je bilo od iznimne važnosti za kršćanstvo. Dvanaest govornika iz devet zemalja kroz tri dana prikazali su povijesni okvir sabora, teološke implikacije i utjecaj na stoljeća koja su uslijedila.
Nicejski je sabor vjerojatno najznačajniji po tome što je utvrdio Isusovo božanstvo rekavši da je Isus “rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem”. Tom se tvrdnjom odbacila Arijeva hereza da je Isus bio samo čovjek, ne Bog. Iznimno dobar čovjek, vrlo blizak Bogu, ali ništa više od toga. Pažljivom čitatelju jasno je da ova hereza, na žalost, nije izumrla, nego je i dan-danas prisutna na Zapadu gdje se prilično često pojavljuje teza da je Isus bio dobar čovjek, imao je zanimljiv moralni nauk, ali ništa više od toga.
Stoga je dobro osvijestiti si riječi koje izgovaramo svake nedjelje jer ih nije bez razloga Crkva stavila u svaku nedjeljnu svetu Misu.
