Često se sjetim svoga prvoga posjeta Caritasovu vrtiću “Sv. Josip” u Mostaru. Kolegica iz Caritasova doma “Betanija” i ja navratili smo sew u ovu ustanovu nakon izlaska na teren, odnosno posjeta obitelji koja je živjela u blizini vrtića. Bio je proljetni dan te smo tadašnju ravnateljicu Florijanu, odgojiteljice i dječicu zatekli razigrane u prostranome dvorištu. Još uvijek mi odzvanja vesela graja razigrane djece, a pred očima su mi “tete” i ravnateljica koje su s mnogo ljubavi pristupali svakome djetetu.
Sve ono što sam zatekao u ovoj Caritasovoj ustanovi prije desetak godina ostalo je nepromijenjeno tijekom svakog sljedećeg druženja s nekim novim malenim prijateljima svetoga Josipa. Susretao sam ih tijekom brojnih novinarskih zadataka i praćenja njihovih aktivnosti, a pripala mi je čast voditi njihovu svečanu akademiju u povodu 25. rođendana Vrtića prije dvije i pol godine. Jedino su se mijenjale ravnateljice, nakon sestre Službenice milosrđa Florijane Penava ova ustanova je povjerena sestrama Franjevkama od Bezgrješnoga začeća, prvo s. Dariji Jovanović, a aktualna ravnateljica je s. Marija Jovanović. I svakoj je od njih, bez obzira na red i karakterne crte – Isus na prvom, a dijete na drugom mjestu.
Posljednje druženje smo imali tijekom prosinca 2024. godine kada sam ih ponovno posjetio novinarskim zadatkom. Uz moje oduševljenje toplim ozračjem koje ondje uvijek zateknem ne mogu ne primijetiti dječji strah od “tamo nekog čike” koji ulazi u njihove prostorije s kamerom i diktafonom i postavlja razna pitanja. Dobro, ako ćemo iskreno, nekada me se boje i “tete” ali one, kako to samo znaju prešutjeti odrasli, uglavnom ne pokažu. Vraćam se temi čudnih pitanja. Jedno od njih je bilo uoči blagdana svetoga Nikole: “Što ste poželjeli dobiti od svetoga Nikole?” Odgovori su bili: “PlayStation 5, auto na daljinski, lizalica, dva markera…” Ne možeš ne primijetiti kako se već u predškolskoj dobi formiraju različiti ljudski ciljevi.
To se potvrdilo i tijekom moga sljedećeg posjeta, ali ovaj put je to bio virtualni susret sredinom prosinca kada sam ravnateljicu zamolio da odgojiteljice budu novinarke te da mi pošalju nekoliko odgovora na pitanje: “Što biste željeli dobiti u 2025. godini?” Jedini razlog zbog kojeg je došlo do virtualnog druženja jest želja da izbjegnem njihov novi susret s “tamo nekim čikom”, a i djeca će ponuditi iskrenije i kvalitetnije odgovore svojim “tetama”, nego strancu.
Ispostavilo se da sam bio u pravu. Evo odgovora: “Želim da sva bolesna djeca ozdrave”, “Želim da za Novu godinu svi anđeli bacaju hranu djeci”, “Želim da svi ljudi na svijetu budu sretni i da nema tužne djece”, “Želim da me Isus čuva i pazi kao do sada”, “Želim da činimo dobra dijela, da usrećujemo prijatelje i da idemo više puta u crkvu”, “Želim da ne bude rata”, “Želim da siromašni ne mogu bolesni biti i da djeca budu sretna”, “Htjela bih htjela da svi budu voljeni” te “U novoj godini bih htjela da svi budu voljeni i sretni”.
Božićno-novogodišnju čestitku za potrebe ovoga članka zatražili smo i od s. Marije koja nam piše: “Isus se rodio i došao k nama kao malo dijete. Promatrajući djecu u vrtiću, sve više uviđam kako upravo djeca posjeduju pravu radost i znaju se veseliti malim stvarima. U sebi nose iskonsku radost i sreću za koju nas je Bog stvorio. U ovoj novoj godini želim svima nama otvorenost srca za istinsku sreću koju nam samo Isus može darovati. On koji je rekao: Ja sam put, istina i život, neka nam bude svjetlo i izvor radosti na našem životnom putu.” Najbolje je ništa više ne pisati osim dodati kako potpisujem iskrene želje malenih prijatelja svetog Josipa i njihove ravnateljice. Amen!
Ante Bender