Obljetnica oslobođenja bjelopoljskih logoraša

Foto: Cnak

POTOCI – Navršilo se 25 godina 2. prosinca 2018. od raspuštanja logoraša iz logora O.Š. Potoci “Bratstvo i jedinstvo”. Na svetoj Misi zahvalnici u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Potocima, 3. prosinca, okupili su se bjelopoljski preživjeli logoraši i njihove obitelji. Na ovoj svetoj Misi bjelopoljskim logorašima pridružio se dio preživjelih logoraša iz Gnojnica, koji su zarobljeni 9. svibnja 1993., a razmijenjeni 3. prosinca 1993. (od 20 zarobljenika danas je živih 4). Svetom Misom, koju je predslavio bjelopoljski župnik don Josip Galić sjetili smo se svih logoraša, živih i pokojnih. Molili smo da se ovo zlo više ne ponovi. Svjesni onoga što nas Isus uči, molili smo se i za naše tamničare, upravo kao i u molitvi Očenaša: “Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”.
Patnja bjelopoljskih logoraša započela je 30. lipnja 1993. kada ih je vojska Armije BiH izvukla iz obiteljskih kuća i zarobila. Zarobljeno je 166 bjelopoljskih Hrvata. Te noći ubijeno ih je 11, a sljedećih dana i mjeseci još 42. U logoru O.Š. Potoci bilo je zarobljeno 106 Hrvata, ostalih 60 bilo je u mostarskom logoru, koji su razmijenjeni 19. ožujka 1994. U ovome logoru ubijeno je 7 Hrvata, a u međuvremenu u ovih 25 godina preminulo je 46 logoraša.
Nakon toliko godina sjećanja su ružna i bolna, a od tih sjećanja gora je samo činjenica što se na žrtve rata ne gleda jednako. Svim zločincima se ne sudi po istom zakonu. Druga nepravda što se tiče hrvatskih logoraša jest što im se i danas nakon toliko godina niječe logoraški status. Mjesta mučenja Hrvata još se uvijek nazivaju sabirnim centrima, a ne logorima. Ako su to bili sabirni centri, otkuda onda ubijeni i silovane žene. Budući da je u tom logoru bilo i djece, čudi nas da ga ne nazvaše dječjim vrtićem. Sve u svemu nakon ovolike patnje na svim stranama nismo otišli ni korak naprijed u pomirenju, a bilo je krajnje vrijeme. Zašto? Zbog toga što nema istine. A kada nema istine, ne može biti ni pravde. Tko je odgovoran? Na prvom mjestu političke strukture kojima je ovakva situacija potrebna da bi zadržali svoje pozicije, svoju “krvarinu”. Nakon političkih struktura odgovornost snose mediji koji su u službi vladajuće politike. Sami vidimo kako se mediji odnose prema pojedinim žrtvama. Jedne žrtve ističu, a druge prešućuju. Imena optuženih za zločine nad muslimanima danima se objavljuju, a imena zločinaca nad Hrvatima ako se i objave, onda negdje u kratkom intervalu. Nedavno su na drugostupanjskoj presudi dobili povišenje kazni neki od aktera logora O.Š. Potoci, njihova imena nisu nigdje u narodu dostupnim medijima objavljena. Ni mi ih ovdje ne objavljujemo jer to nije naša dužnost, ovo samo navodimo kao činjenicu već spomenute tvrdnje o dvostrukim mjerilima.
U cijelome ovome mraku ima nešto dobro. Župnik don Josip ističe: “Danas sam pohodio nekolicinu bivših logoraša, mojih župljana u Bijelom Polju, one koji zbog starosti i bolesti ne mogu doći na svetu Misu zahvalnicu. Ostao sam zadivljen slobodom i čistoćom njihovih duša. Nakon svega proživljenoga ne nađoh u njihovu srcu ni trunke mržnje. Drago mi je što ovi patnici nisu iz tamnice O.Š. Potoci završili u drugoj goroj tamnici, a to lijepo veli sveti Augustin: ‘Tko mrzi, njemu je tamnica njegovo srce’. Ponosan sam kao njihov dušobrižnik, i kao takav svjestan sam da prolazi obličje i pravda ovoga svijeta i da se trebamo boriti samo za jedno, a to je duševno spasenje, upravo kao što nam Isus poručuje: ‘Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu’. Bojmo se mržnje, samo onaj koji ne mrzi ostaje istinski pobjednik. Dvadeseto stoljeće je stoljeće od kojega se puno očekivalo, ali na žalost ostat će upamćeno kao stoljeće kojega se trebamo svi sramiti zbog toliko nevino ubijenih i ovdje i po svijetu, i u mome i u tvome narodu. Zlo je zlo, iz kojega god smjera dolazi, jednako ga sudi i osudi i kada je u pitanju Auschwitz, Dachau, Vojno i O.Š. Potoci “Bratstvo i jedinstvo”.

Izvor: Crkva na kamenu