Mons. Fabijan Svalina u razgovoru donosi osobno svjedočanstvo o događajima u Pologu 1991. godine, koji su ostavili snažan trag u njegovu sjećanju. Opisuje atmosferu, ljude i trenutke koji su obilježili zaustavljanje tenkova. Uz to govori o Srijemskoj biskupiji, njezinoj bogatoj povijesti i izazovima s kojima se danas suočava to “malo stado”.
Na prvi pogled može djelovati neobično što srijemski biskup dolazi u malo selo Polog na obljetnicu zaustavljanja tenkova. No, Vama to sigurno nije neobično jer ste 1991. godine i sami bili među mladićima u JNA koji su tri dana proveli u tenku, u Pologu. Možete li se prisjetiti tih dana?
Da, bio sam dio tog povijesnog događaja koji se dogodio točno na današnji dan 1991. godine ovdje u Pologu kada smo dobili uzbunu u vojarni Sjeverni logor gdje sam služio redovni vojni rok kao vojnik vojske koja se zvala Jugoslavenska narodna armija. Mi smo prije toga imali više uzbuna koje su uvijek bile lažne pa smo i to jutro doživjeli uzbunu kao jednu u nizu tih lažnih, tim više što smo to jutro brzo bili povučeni sa straže. Kolege su donijele municiju, granate i mislili smo da će biti samo skladištene iza tenkova no tada smo dobili zapovijed da moramo puniti tenkove. To se prvi put dogodilo na takav način. Nedugo nakon toga, dobili smo naređenje da se mora krenuti na put. To je bilo veoma šokantno za sve nas. Dobili smo raspored o zaduženjima u tenkovima. Ja sam određen za punioca. Iako smo dobili naredbu kako tenk mora jedan po jedan preko mosta, to se nije ispoštovalo. Most je toliko vibrirao kada smo prelazili da sam mislio kako ćemo svi završiti u Neretvi. Nakon mosta sjećam se kako smo prolazili onom ulicom s velikim platanima prema katedrali, usput uništavali ta drveća, a i nekoliko automobila. Negdje na tom putu prema Pologu sjećam se da je prema nama išao jedan žuti “stojadin” i u jednom trenu sam samo vidio kako taj vozač preko suvozačeva mjesta odjednom bježi izvan automobila da bi se spasio jer je naš tenk išao na njega. Kada smo došli u Polog, kolona je stala. Moj tenk je bio otprilike 15. ili 20. u veoma zbijenoj koloni i čekali smo što će se dogoditi.
Čega se sjećate iz tih dana u Pologu i kako se tamošnji narod ponašao prema vama?
Kada je kolona zaustavljena u Pologu, zavladala je velika neizvjesnost i zbunjenost. Nismo imali nikakvih informacija, ali sam bio svjestan da se nalazim u kraju gdje živi moj hrvatski narod. Posebno me brinulo kako će moji roditelji reagirati kada čuju u vijestima da se događa nešto u Mostaru s JNA vojskom. Pokraj tenkova često se šetao jedan fratar i dosta žena i molili su krunicu. Na komadić papira napisao sam broj telefona moje rodne kuće i kratku poruku da sam živ i dobro. Jedna žena prihvatila je taj papirić i doista javila mojima. Ta mala gesta mojoj je obitelji tada značila neizmjerno mnogo.
Nismo doživjeli nikakve neugodnosti od Položana. Naprotiv, ljudi iz Pologa, posebno žene, bile su vrlo srdačne. Donosile su nam piće, kavu, cigarete…
Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu