Rusija 1 – 20. XI. 2021. U razgovoru s glavnim ravnateljem televizijskoga kanala “Spas” B. V. Korčevnikovim, objavljenu na kanalu “Rusija 1”, patrijarh moskovski i cijele Rusije Kiril Gundjajev, odgovorio je, između ostaloga, i na pitanje o mogućim razlozima djelovanja carigradskoga ekumenskog patrijarha Bartolomeja Arhontonisa, koji su uzrokovali raskol u svjetskom pravoslavlju.
R 1: Ponekad nesuglasica zna biti zastrašujuća, kao u slučaju Bartolomeja. Nedavno ste sa svom iskrenošću ustanovili da je on otišao u raskol. Poznajete ga dugi niz godina, posjetili ste ga u Carigradu [u rujnu 2018.] kako biste zaustavili potpis tomosa [za priznanje autokefalnosti Crkve u Ukrajini]. Kako se takvo što moglo dogoditi čovjeku koji nosi patrijarhalan križ, patrijarhalnu odgovornost? On sada vidi kako pravoslavce izbacuju iz crkava, pljuju po njima, tuku ih i spaljuju – a sve je to rezultat njegova potpisa! On je Patrijarh, morat će odgovarati pred Bogom! S ljudske točke gledišta, ne mogu razumjeti što mu se moralo dogoditi da se odluči na to. Što je to?
Kiril: Mislim da postoje dva razloga. Prvi je apsolutno lažno samoshvaćanje patrijarha Bartolomeja koji sebe smatra vođom pravoslavnoga svijeta. Sa stajališta pravoslavne ekleziologije, on je prvi među jednakima, ali sebe ne smatra prvim među jednakima, nego prvim iznad svih ostalih. Odnosno, zaveden je istom idejom čije je ostvarenje dovelo do podjele kršćanstva na istočno i zapadno. A sada, usuđujem se reći, na osobnu inicijativu patrijarha Bartolomeja ista je tema vlasti ovaj put podijelila Pravoslavnu crkvu.
To je tragična stranica u povijesti Pravoslavne crkve. I svi mi, a posebno poglavari pomjesnih Pravoslavnih crkava, trebamo učiniti sve da ponovo zajedno slavimo božansku Euharistiju na jedinstvenu oltaru, izgrađujući pravoslavnu vjeru među našim suvremenicima, kako bi Crkva mogla postati duhovna snaga sposobna pomoći čovječanstvu da pronađe putove u ovom teškom životu danas.
R 1: Može li se zbog neshvaćena teološkoga pojma toliko oslijepiti da bi on ugušio svoju savjest?
– Ne bih želio tako misliti. A drugi čimbenik koji bi mogao jako utjecati na patrijarha Bartolomeja još nisam spomenuo – to je politički faktor. Stanje Carigradskoga patrijarhata uvijek je bilo vrlo nesigurno – kada kažem “uvijek”, mislim svakako na razdoblje nakon pada Bizantskoga carstva [1453.]. Patrijarhat je bio i sve do sada je pod kontrolom nepravoslavnih političkih snaga, a općenito, patrijarh se Bartolomej, čini mi se, mora ne samo pokoriti, nego i svoje stajalište staviti u suodnos s onim liberalnim kontekstom koji postoji u zapadnim zemljama i u Sjedinjenim Američkim Državama. U nekom smislu, Crkva na Zapadu prilično je ranjiva. Evo jednostavna primjera: Pravoslavna se crkva ne slaže i nikada se ne će složiti s modernom idejom o bračnim odnosima: teškim grijehom nazivamo suživot osoba istoga spola.
* Istina je da je u Carigradu 1054. u “dijalogu” između Rimskih izaslanika i patrijarha Cerularija došlo do rascjepa kršćanstva na zapadu sa sjedištem u Rimu i kršćanstva na istoku sa sjedištem u glavnom gradu Bizanta. Ali nije došlo do razlaza na temelju Papina “samoshvaćanja” vlasti u Crkvi, nego na bazi shvaćanja Isusovih riječi upućenih apostolu Petru, “prvaku” – protosu (Mt 10,2), koji ima jedinstven primat u Crkvi, nezabludiva nauka i vrhovne vlasti. Kroza sve vrijeme kršćanstva uočljivo je stalno ispreplitanje svjetovne i crkvene sfere, osobito cezaropapizma ili sučeljavanja carskoga trona i papinskog ambona: jednom jači tron od ambona, drugi put obrnuto. I nikako da se jasno razluči: Bogu Božje, a caru carevo. Ovdje se kratko osvrćemo na povijesni nastanak i razvoj Carigradskoga ekumenskog patrijarhata.
– Car Konstantin, nakon Milanskoga edikta 313. godine, tijekom će vremena prenijeti carsko sjedište u Bizant, po tom caru nazvan Carigrad. Car saziva Nicejski koncil, 325. godine, gdje sudjeluje oko 320 biskupa Istoka s predstavnicima Rimskoga biskupa. Uz cara raste ugled i carigradskoga episkopa odnosno arhiepiskopa: od 330. do 451.
– Carigradski koncil, 381. godine. Sto pedeset biskupa na Drugom ekumenskom koncilu, a prvi put okupljenih u Carigradu, dopuštaju carigradskom arhiepiskopu prvenstvo časti ispred ostalih biskupa Istoka, odmah nakon Rimskoga biskupa, zato što je Carigrad u političkom smislu novi ili drugi Rim (3. kanon).
– Kalcedonski koncil, 451. godine. Oko šest stotina koncilskih otaca s Istoka, samo nekolicina sa Zapada, dodjeljuju kraljevskomu sjedištu Carigradu jurisdikciju priziva drugih crkvenih struktura, metropolija i episkopija, te u kan. 28. odlučuju da novomu Rimu treba dati iste povlastice koje je prije toga imao prvi ili stari Rim kada je bio glavni grad Carstva. Stoga su carigradskoj stolici doznačena ista patrijarhalna prava nad metropolitima i biskupima Male Azije, Ponta i Tracije. Nisu tražili doktrinarno prvenstvo nego jurisdikcijsko da se uzdignu iznad svih istočnih sjedišta, pa i iznad Antiohije i Aleksandrije. Papa Leon I. to nije odobrio. Nakon završetka Koncila, oci su pisali Papi da je on s pomoću svoje trojice izaslanika bio nazočan koncilskim ocima kao “glava udovima”. Od toga Koncila carigradski arhiepiskopi sve više nastupaju s titulom patrijarha, i to ekumenskoga, osobito za vladavine patrijarha Akacija (472.-489.). I istodobno podložni su carskoj vlasti. Godine 484. papa Feliks II. izopćuje arhiepiskopa Akacija jer nije htio potpisati odluke Kalcedonskoga koncila. Raskol s Rimom trajao je 35 godina. Prvi jači razlaz Carigrada i Rima.
– Justinijanov zakon iz 545. godine potvrđuje prednost Carigradske patrijarhalne stolice pred ostalim Crkvama Istoka.
– Peto-šesti carigradski, ne koncil, nego sinod 692. godine potvrđuje sve povlastice carigradskoga patrijarha. Papa Grgur Veliki ne odobrava ni naslova “patrijarh”, ni atributa “ekumenski”. Ali se i jedno i drugo sve više afirmiralo na Istoku, ne doduše u smislu opće Crkve, nego u smislu prostranstva Carstva.
– Carigradski patrijarh na Istoku: prvi među jednakima, prvi iznad drugih, prvi po časti, prvi po jurisdikciji, uvijek je bio prvi. Pa i nakon pada pod otomansku vlast, 1453. godine. I nijedan drugi patrijarhat nije izdavao tomos autokefalnosti nekoj Crkvi doli carigradski. Samo je Moskovski patrijarhat to činio u nekoliko slučajeva u vrijeme komunizma.
– Ruska pravoslavna crkva, više nego druge, s mukom je doživljavala uspon i afirmaciju ekumenskoga patrijarha od XI. stoljeća nadalje, iako je i ona bila više vremena i pod vlašću ruskoga cara, bez patrijarha (1721.-1917.), i pod čizmom ruskoga boljševizma. A u najnovije vrijeme Ruska se crkva prva izdvojila, s još trima drugim Crkvama, od Svepravoslavnoga sabora 2016. na otoku Kreti, gdje su se okupili patrijarsi, primasi i izabrani episkopi iz dvanaest Crkava a i gdje je počeo ovako javan raskol svjetskih razmjera u pravoslavlju. Potom produbljen carigradskim priznanjem autokefalnosti Crkve u Ukrajini 2019. godine. Zbog nesudjelovanja četiriju Crkava Sabor se na Kreti i ne može zvati “svepravoslavnim”.
– Hoće li patrijarsi iz Carigrada i Moskve naći načina da “dijalogom” nadvladaju ranjenu ortodoksiju ili će nastalu ranu još više produbljivati dok ne sijevnu izopćenja i prokletstva, pokazat će vrijeme. Neka ih Duh Božji po ravnu putu vodi!
Izvor: Crkva na kamenu