Nakon što je u prosincu 1971. izdano rješenje o lokaciji, raspisan je interni natječaj za izradu idejnoga projekta crkve. Na natječaj su bili pozvani uvaženi arhitekti Juraj Neidhardt i Zlatko Ugljen iz Sarajeva, Radovan Nikšić te tvrtka Industroprojekt, koju su zastupali Ivan Franić i Hildegard Auf-Franić, iz Zagreba, kao i Anton Bitenc iz Ljubljane. Ordinarijat je pritom dao i određene smjernice, a ono što je izazvalo najviše negodovanja u redovima tadašnje vlasti, bio je biskupijski zahtjev za zvonikom. Iako je takav uvjet postavio projektante u težak položaj, zahtjev je morao biti uvažen, odnosno ukomponiran na posve drukčiji način.
Nedugo potom pet je projekata pristiglo ocjenjivačkom sudu, i to rad arhitekata Hildegard Auf-Franić, Ivana Franića i Teodora Kupčevskog, projekt arhitekta Radovana Nikšića, potom projekt arh. Jurja Neidhardta, projekt arh. Zlatka Ugljena te na koncu projekt arhitekta Antona Bitenca.
Očitujući se o projektu arh. Nikšića, ocjenjivački je sud istaknuo da je navedeni projekt udovoljio urbanističkim uvjetima, ali da nema izražen sakralni karakter. Dok je za predloženo rješenje arh. Neidhardta naglašeno da je u urbanističko-arhitektonskom pogledu uspio s izrazitim likovnim kvalitetama i da je organski vezan s elementima autohtone arhitekture, dotle je za rad arh. Bitenca konstatirano da je kao arhitektonsko rješenje korektan, ali da istodobno nije rezultirao novijim idejama. Osobito je zanimljivo bilo rješenje sarajevskoga arhitekta Zlatka Ugljena, za koje je naglašeno da je puno uspjeliji kao poetska, nego kao tehnička interpretacija. Sam autor za ovaj je projekt kazao da je pošao od pretpostavke da stvara hram za bilo koju lokaciju, odnosno univerzalan prostor u duhu ekumenizma, hram koji odiše ozračjem visokih tehničkih inovacija, ali i transcendentnom atmosferom. Ugljenov projekt bio je potpuno prožet dostignućima suvremene tehnologije i arhitektonskim inovacijama: on se idejno, tehnološki i oblikovno potpuno izdigao iznad dotadašnjih regionalnih shvaćanja arhitekture. Kao unutarnja dekoracija predviđena je priroda sama po sebi: voda, zemlja, vinova loza i masline. “Umjesto gledanja slika i kipova, posjetiocu se otvara pogled u vrt, u čijem središtu se uzdiže golemi rustikalni križ. Simbolika je vrlo čitljiva: vinova loza i maslina nisu samo biljke hercegovačkog podneblja, nego i elementi novozavjetne simbolike”, svojedobno je kao osvrt na ovaj rad zapisao povjesničar Srećko Džaja.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu