Dušni dan nas podsjeća i na nadu jer smrt nije zadnja riječ. U svjetlu vjere znamo da je ona samo prijelaz, vrata u vječnost. Zato naša bol nije bez utjehe, niti naše suze bez smisla. Molitva za pokojne znak je da smo još uvijek povezani s njima. Ljubav, jednom započeta, ne prestaje smrću. Ali, da bi naša ljubav imala težinu, treba je živjeti sada, dok još ima dana, dok još ima prilika. Da ne bude prekasno.
Zapalimo svijeće na grobovima svojih pokojnih – ali neka se u nama upali još snažnija svjetlost: svjetlost ljubavi koja ne odgađa, dobrote koja ne kasni, vjernosti koja ostaje. Samo da ne bude prekasno.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu