Svi se mi svakodnevno vrtimo u manje-više istom krugu svojih misli, riječi i djela. Svaki dan je kao brat blizanac onomu što je jučer prošao. Reklo bi se kako svakim danom samo usavršavamo iste pogrješke. Ono što nas najčešće može probuditi i potaknuti na promjenu jest živa riječ i svjedočanstvo našega bližnjega.
Sve rjeđe možemo čuti pozitivna iskustva drugih, svjedočanstva koja nas potiču da i mi tako činimo. Nadam se da ste vi imali plodonosnije susrete u korizmi od mojih, jer, evo primjerice, osim ovoga malog prijatelja, u 40 dana nisam čula niti jedan poticaj odnosno svjedočanstvo što je to netko odlučio promijeniti u korizmi. Odreći se ili uvesti u život, sasvim je svejedno.
Sotona je vrlo pametan i na sve misli. Kada nešto dobro radimo on uvijek šapuće da to nije dobro dijeliti s drugima jer onda ispadamo oholice koji se hvale. Tako kalkulirajući, iz straha da ne bi bili oholi i sve izgubili, radije u skrovitosti “čuvamo bodove” učinjenoga dobra koje ćemo jednoga dana predati Bogu. Vođeni tom logikom, mogli bismo završiti kao u prispodobi gdje je Gospodar onaj jedan denar dao onome koji ih je imao deset. Lažna poniznost koja iz sebičnosti šuti, nikoga oko sebe ne će potaknuti na promjenu, a time niti uroditi plodom. A po plodovima bi se trebali mi kršćani prepoznavati.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.