STOLAC – Svečan dan. Stolac, subota, 7. svibnja 2016. U 11 sati procesija s krizmanicima, koja polazi ispred sakristije u paru s kumovima i kumama u hodu oko župne crkve na glavna vrata, jedva se probija kroz crkvu. Dosta svijeta ostaje pred crkvom prateći Misu preko zvučnika. Svatko na svoje mjesto. U procesiji su sa župnikom don Rajkom don Damjan iz Rotimlje, don Ante s Aladinića, don Damir s Bune, don Mile i don Marin iz Mostara. Iza biskupa Ratka dvojica ministranata, zaduženih za biskupovu mitru i štap.
Krizma se u Stocu dijeli svakoga proljeća i već godinama samo učenicima i učenicama osmoga razreda osnovne škole.
U ime krizmanika. Pred oltarom krizmanica izručuje buket cvijeća, a krizmanik govorom koji je sam sastavio i na razrednom natječaju predložen za pozdrav. Preuzimamo neke retke:
“Preuzvišeni oče biskupe,
dragi roditelji i kumovi i ostali Božji narode!
Sve vas srdačno pozdravljam u ime ovogodišnje generacije krizmanika Stolačke župe.
Oče biskupe, naša srca ovih dana nestrpljivo očekuju da nam udijelite milost Duha Svetoga. Osnaženi Duhom Božjim želimo nastaviti koračati u život u katoličkoj vjeri, te još snažnije slijediti nauk Isusa Krista.
Do ovoga dana, kada s ponosom i zahvalnošću primamo sakrament sv. potvrde, doveli su nas naši roditelji, naš dumo, časne sestre, vjeroučitelji i naši kumovi. Svi su se oni nesebično i s puno ljubavi trudili da u nama rasplamsaju ljubav prema Isusu Kristu, te nas svojim savjetima, potporom, strpljenjem i dobrim primjerom pripremali za katolički život u današnjem svijetu. Zato im danas svima iskreno zahvaljujemo. Posebno hvala našemu dumi Rajku koji sve poduzima da mi mladi ostanemo na pravome Božjemu putu na ponos svoje vjere i svoje župe. A mi ćemo svoje kršćanstvo najbolje svjedočiti u ovom vremenu uz tri bogoslovne krjeposti koje nam je dobri Bog dao kao dar, a to su: vjera, ufanje i ljubav.
Oče biskupe, molimo Vas da nam danas preko Vaših ispruženih ruku udijelite sedam darova Duha Svetoga, te nas tako učinite vrjednijim i dostojnijim vjernicima i ljudima.
Želimo od danas još jače svjedočiti Boga u svojoj sredini i biti pravi Isusovi apostoli. A da bismo to ostvarili, Isus nam je dao dvije zapovijedi ljubavi: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim i Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Za ljubav nas je Bog stvorio i ljubavi težimo i kao ljudi i kao kršćani, ali ljubav traži konkretna djela.
Pođimo obrađivati vrt ljubavi u kojem ćemo zasaditi i njegovati darove Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Tako će Isus zauvijek biti s nama, a mi zauvijek sjedinjeni s Njime.
U to ime dobro nam došli!” (I. R.)
U ime župe. Riječ preuzima župnik don Rajko Marković koji povijesno sa sadašnjim, a starinsko s modernim umješno povezuje:
“Preuzvišeni oče biskupe, braćo svećenici, dragi krizmanici, cijenjeni kumovi, poštovani roditelji, dragi Božji puče! Danas na dan sv. krizme u našoj župi sve vas iskreno pozdravljam okupljene u ovako lijepu broju. Pozdravljam braću svećenike, koncelebrante i ispovjednike, a u ime svih vas i u svoje osobno ime iskrena dobrodošlica pastiru naše mjesne Crkve biskupu Ratku: srdačan pozdrav!
Oče biskupe, mi ove godine obilježavamo 150. obljetnicu završetka gradnje naše župne kuće u Stocu, koja je kroz nekoliko desetljeća služila i kao crkva i kao kuća, a i danas je stari svijet zove ‘kapela’. Pa evo nekoliko redaka iz tih teških vremena.
Dubrovački biskup Vinko Čubranić, i ujedno trebinjski apostolski upravitelj, koji je 1858. posjetio Stolac i slavio sv. Misu na groblju, gdje je podijelio i sakrament sv. krizme, tijekom tih godina poticao je župnika iz Prenja, don Vidoja Maslaća, da nađe zgodno mjesto i način kako bi priskrbio zemljište za novu župnu kuću i crkvu u Stocu. Tako biskup šalje, 23. prosinca 1860., 100 cekina za kupovinu zemljišta izvan grada. Zemljište je kupljeno početkom 1861. uz daljnju pomoć dubrovačkoga biskupa i dobrotvornoga društva iz Lyona.
Dekretom o osnutku nove župe 1863., sa sjedištem u Stocu, biskup je Čubranić imenovao prvim župnikom franjevca o. Oracija iz Torina, Talijana, koji je bio u ovim krajevima misionar. Za njega je bilo teško naći stan u Stocu, jer – kako piše u Dubrovniku te godine – ‘privremene se kuće ne može naći kod kršćana, a Turci ne daju niti uz velike kirije’. Te iste godine fra Oracije požuruje gradnju nove župne kuće i podizanje oltarišta na groblju za slavljenje sv. Mise.
Upornim biskupovim angažmanom, paša je 3. rujna 1863. odobrio gradnju župne kuće u Stocu i, prema tadašnjim običajima, strogo se moralo paziti na dopušteni minimum, a fermani su do u pojedinosti propisivali što se smije napraviti i kolikih dimenzija smije biti.
Gradnja, koju su izvodili dubrovački i domaći majstori, trajala je oko dvije godine i, u ono vrijeme, napravljena je impozantna kuća u Stocu, da su se i inovjerci divili ‘latinskoj kući’. Sav trošak oko gradnje kuće isplaćen je darovima Lyonskoga društva za širenje vjere iz Francuske. Kuća je imala 10 prostorija za stanovanje i uredovanje župnika i veću prostoriju (kapelicu), u istočnom dijelu, za župnu crkvu, koja je posvećena sv. Iliji Proroku, a moglo je u nju stati oko 50 osoba, pa je tako narod cijelu kuću zvao ‘kapela’. Dok nije izgrađena crkvena kuća u Stocu, Misa se služila na obližnjem groblju u Grahovištu i na Crkvinama.
Župna je kuća u Stocu u ovih 150 godina dva puta obnavljana, a i ove ćemo je godine, ako Bog da, dodatno obnoviti kako bi i dalje bila na ponos stolačkim katolicima. Danas su, ipak, neka druga vremena, Bogu hvala!
Preuzvišeni, danas pred Vama stoje 43 krizmanika: 22 učenika i 21 učenica. Dobro su dolazili na vjeronauk i dobro naučili. Trud se isplatio, iako nije bilo lako, a naravno da uvijek može biti bolje i to ćemo nastojati, a u tome ćete nas sigurno i Vi danas potaknuti, jer dolazite kao pastir i učitelj naše mjesne crkve. U to Vam ime i kličem u ime ovoga vjerničkog skupa, ovih krizmanika, braće svećenika i u svoje osobno ime: Pastiru naše hercegovačke Crkve, dobro nam došli!”
Homilija: znanje za spasenje. Biskup Ratko propovijeda o Apolonu, ne grčkom mitološkom biću ljepote, nego o židovskom Aleksandrijcu, učeniku sv. Ivana Krstitelja, bibličaru vrhunskoga znanja i zanosne govorničke ljepote. Kada su ga čuli u sinagogi u Efezu, kršćani Akvila muž i žena mu Priscila, kako govori učeno i vatrene duše, ali o Isusu Mesiji koji će u budućnosti tek doći, nisu mogli k sebi doći da Apolon nije čuo da je Isus već došao i da je uskrsnuo prije 25 godina! Tako ga zovnuše u svoju kuću i uz čašćenje „pomnije mu izložiše Put Gospodnji“ (Dj 18,26): Isus se utjelovio u Nazaretu po Duhu Svetomu od Djevice Marije. Propovijedao je palestinskim selima i gradovima o Kraljevstvu Božjem. Čudesa činio ljudima za zdravlje duše i tijela. Mrtve uskrisivao. Raskajanima grijehe praštao. Pa ipak ljudi ga iz političke i religiozne sfere osudili na smrt. Podnio je krvavi Križni put. Raspet s razbojnicima na Kalvariji. Mučenički umro. Pokopan. I treći dan slavno uskrsnuo. Ukazivao se 40 dana svojim učenicima. Uzašao na nebo i poslao Duha Svetoga. Sada Apolon ne može k sebi doći. Kako to nije prije čuo? On još u Starom Zavjetu kod Izaije i Zaharije. Tu se dade krstiti Kristovim krštenjem: vodom u Ime Presvetoga Trojstva Oca, Sina i Duha Svetoga. Zahvali Apolon svojim dobrotvorima i zaželi poći u grčki Korint da se susretne sa živom židovskom zajednicom, s malom skupinom kršćana i s razvikanim grčkim filozofima. Akvila mu napiše preporuku i dadne mu točnu adresu u Korintu: Klojina kuća. U Grčkoj Apolon pobere lovorike svojim znanjem i govorničkom vještinom. Mase ga samo prekidaju pljeskom. U nekoliko svojih vatrenih nastupa podigne zajednicu na viši stupanj kršćanske svijesti, zalije ono što je Pavao prije njega zasadio, a Bog će dati da sve uzraste u mudrosti, savjetu i pobožnosti.
Evo, krizmanici, divnoga primjera Kristova učenika koji je učen, koji i dalje uči, koji je poučljiv, koji poučava druge, iskorištavajući obilne darove koje mu je Duh Sveti dao: znanje, razbor, bogobojaznost, jakost. Raduje me što mi je generalni vikar prenio da je ostao zadovoljan vašim krizmeničkim znanjem. A župnik dobro reče da uvijek može biti bolje i da ćete u tome nastojati.
Sv. krizma tekla je po redu koji unosi s. Alojzija, milosrdnica. Župnik čita ime po ime. Krizmanici pristupaju pobožno i radosno. Odgovaraju glasnim “Amenom” na riječi krizmatelja: “Primi pečat dara Duha Svetoga”. A na “Mir tebi” – “I s duhom tvojim”, iskazujući tako zajedništvo duha sa svojim biskupom. Krizmanici su ujednačeno obučeni u crvenkaste haljine simbolizirajući žar Duha Božjega. Na pričest jednako pobožno pristupaju. Svećenici dostižu sve pričestiti. Sve je moglo potrajati sat i pol. Mjera za ovakve jedinstvene godišnje sakramentne zgodne. Ova se Misa i krizma pamti i po sedmerostruku daru Duha Svetoga, i po propisanu odijelu, i po svečanu tonu, i po sv. Apolonu, učeniku rječitu i vatrena srca, po fotografijama koje su zabilježile glavne čine sv. Mise i krizme.
Župnik je pozvao jedne svećenike iz crkve a druge je našao u dvorištu gdje su svi u hladovini proljetnoga lista i uz cvrkut raspjevanih ptica čestitali stolačkoj župi na Duhovu sakramentu Kristovih učenika i učenica.
Izvor: Crkva na kamenu/www.md-tm.ba
