TOMISLAVGRAD – Između trojice hrvatskih svetaca: Nikole Tavelića (Šibenik, oko 1340. – Jeruzalem, 1391.), proglašen svetim 1970.; Marka Križevčanina (Križevci, 1589. – Košice u Slovačkoj, 1619.), kanoniziran 1995., i Leopolda Bogdana Mandić (Herceg Novi, 1866. – Padova, 1942.), svetac od 1983., ovaj posljednji, sv. Leopold najviše se štuje u narodu iz kojega je potekao. U Hercegovini na više mjesta: u Tomislavgradu, u Cernu, humačka župa, u Neumu kod sestara Služavki Maloga Isusa, njemu je posvećen Pastoralni centar u Stocu, kapelica u Raštanima u Mostaru.
Biskup Ratko Perić na blagdan sv. Leopolda Bogdana, 12. svibnja, pohodio je Starački dom u Tomislavgradu, na poziv duvanjskoga župnika fra Velimira Bagavca. Pred Domom bio je župnik, ravnatelj Doma Ilija Madunić i više djelatnika. Kapelica i sve pokrajnje prostore popunili su korisnici Doma i njihova rodbina. Za sv. ispovijed bio je na raspolaganju fra Mirko Bagarić. Sveta Misa, u kojoj su s biskupom i župnikom sudjelovali i duvanjski dekan fra Vinko Kurevija, seonički župnik, i tajnik don Marin, počela je u 11 sati. Nekoliko riječi iz župnikova pozdrava:
“Preuzvišeni oče biskupe Ratko!
Velika mi je radost da Vas mogu pozdraviti i izraziti srdačnu dobrodošlicu u ime korisnika i djelatnika Staračkoga doma, vjernika ove župe, nazočnih svećenika i u svoje ime. Već tri godine za redom dolazite u ovu ustanovu, a to je znak da sve one koji ovdje žive i rade svojom pastirskom i očinskom ljubavlju pratite. Kada smo se dogovarali za ovaj pastoralni pohod, napisao sam Vam da vjernici s velikim zanimanjem prate svaki Vaš pohod i s velikom pozornošću slušaju Vašu pastirsku riječ, a to su i danas potvrdili svojim dolaskom u velikom broju na svetu Misu.
Sv. Leopold Bogdan Mandić naslovnik je ove kapelice i zaštitnik ovoga Doma te jedan od suzaštitnika izvanredne Godine milosrđa. A ove je godine i 150. obljetnica njegova rođenja. Sv. Leopold bio je strpljiv sa svima koji su mu dolazili i svjedočio im Božju ljubav i milosrđe, a na to smo i mi pozvani da svjedočimo u ovom svijetu Božju ljubav i milosrđe duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa.”
Biskup je u propovijedi govorio kako Crkva proglašava blaženike i svece. Osnovna je stvar da je dotična osoba, katoličke vjere, živjela krjeposnim životom u herojskom stupnju. To znači da one tri bogooblične krjeposti vjere, ufanja i ljubavi i one četiri stožerne ćudoredne krjeposti jakosti, pravednosti, razboritosti i umjerenosti trebaju blistati u životu kandidata za oltar. Ako to dokažu svjedoci koji pred crkvenim povjerenstvom prisegnu da govore istinu, onda se gleda kakav je glas pokojnika ili pokojnice u narodu. Obično takva osoba premine “na glasu svetosti”. I pobožni se ljudi počinju utjecati u zagovor takvu Božjemu ugodniku. I osjećaju neku pomoć u životu. Svi se takvi slučajevi prijavljuju crkvenomu uredu koji se bavi tom pojavom. Kada se ukaže dostatan broj takvih svjedočanstava, otvori se biskupijski proces na kojem se strogo i detaljno ispitaju sva ovakva svjedočanstva. Nakon procesa o krjepostima, vodi se, ako treba, i proces o mučeništvu. Kada završi taj biskupijski postupak, svi se spisi, zapečaćeni, šalju Svetoj Stolici na prouku i odluku. Kongregacija za kauze svetih pomno ispituje je li sve provedeno u redu u vezi s krjepostima dotičnoga kandidata te njezina Liječnička komisija ispita vrijednost prijavljena čuda. Prođe li čudo na tom povjerenstvu kao nadnaravno, sve se prenosi na Teološku komisiju. Nađe li se i tu sve u redu, stvar uzima u svoje ruke Kardinalska komisija. I konačno Papa donosi odluku. Najprije da se časni sluga Božji proglasi Blaženim i konačno sam ga Papa kanonizira ili proglasi svetim.
Sve se to dogodilo sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem. Nakon sveto provedena života, kao kapucin 60 godina, od 1882. do 1942., otvoren mu je informativni dijecezanski proces 1946. u Padovi i trajao je do 1952. Završivši biskupijski proces u Padovi, nadbiskup je sve prenio u Vatikan, gdje je Kongregacija svečano otvorila svoj proces 1963. koji je trajao do 1966. Godine 1974. proglašeno je da je Leopold herojski živio krjeposnim životom. Godine 1976. potvrđena su dva čuda i 2. svibnja 1976. papa Pavao VI. Leopolda je proglasio Blaženikom Katoličke Crkve. Godine 1983. potvrđeno je još jedno čudo i iste godine 16. listopada papa Ivan Pavao II. blaženika je proglasio Svetim.
U čemu se Leopold Bogdan osobito pokazao herojskim i svetim? – U podnošenju životnih nevolja. Bio je visok svega 1.35 cm. Koliko je šala i rugalica morao podnijeti na svoj račun, a da ništa nije kriv. Oni ulički dječaci nakupili bi kamenčića pa bi mu napunili kapucinsku kapuljaču. Bolovao je od upale zglobova – artritisa. Ne može se micati, a on sve strpljivo podnosi i ne tuži se. Bolovao je od želučanih poremećaja i slabe probave, a on strpljivo podnosi kao da je najzdraviji. U govoru je imao prirođenu manu zamuckivanja. Pa nije izlazio na propovjedaonicu, nego sav svoj svećenički život, od 1890. do 1942. proveo u ispovjedaonici. Pedeset i dvije godine strpljiv, blag, milosrdan. Toj nevolji zamuckivanja nadošao je i tumor u jednjaku. A on strpljiv i vedar kao da je posve zdrav.
Eto Leopoldova primjera i poziva kako se dočekuje i podnosi ovaj život: s predanjem u volju Božju, pa ne će izostati vječna nagrada.
Biskup je blagoslovio sve korisnike i djelatnike u Domu i zaželio im Božju pomoć i puno vedre strpljivosti i junačke izdržljivosti.
Poslije sv. Mise ravnatelj Doma pozvao je biskupa, svećenike i osoblje Doma na gornji kat. Pozdravio je kod objeda nazočne među kojima je bio i dr. Ivan Bagarić, ravnatelj Doma zdravlja u Tomislavgradu.
Na povratku u Mostar biskup se svratio u Specijalnu školu u Kovačima.
Završivši pastoralni pohod Staračkomu domu “Sv. Leopolda Bogdana Mandića” u Tomislavgradu, biskup je Ratko sa župnikom fra Velimirom Bagavcem i voditeljem Specijalne škole, dr. Ivanom Bagarićem, ravnateljem Doma zdravlja u gradu, na povratku u Mostar, u četvrtak 12. svibnja, posjetio dom “Novu nadu”, odnosno posebnu školu u Kovačima.
Doznali smo da dr. Bagarić volontira u Specijalnoj školi u Kovačima. Od njega doznajemo da je prije nekoliko godina, točnije 2010., odlučeno da se ruševna zgrada bivše osnovne škole pretvori u Specijalnu školu za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju. Spontana je ideja koja je pretvorena u namjerno djelo. Prošle godine Škola je počela funkcionirati uz pomoć Tomislavgradske općine, Vlade Republike Hrvatske i donatora. Nekada ruševni zidovi, a danas predivna školska zgrada s okolišom, u koju je stalno upisano petnaestak djece s poteškoćama u razvoju. Ali kroz školu prolazi svega do 70 učenika, koji dolaze iz drugih škola, a potrebni su bilo koje pomoći kod ovih stručnjaka. Poseban vozač dovozi i odvozi djecu iz njihovih obitelji. Uspjelo se Školu uključiti u županijski proračun. Nekoliko kvalificiranih djelatnica – logoterapeutkinja, fizioterapeutkinja, psihologinja, pedagoginja… rade svakodnevno u školi – vježbaonicama. Rad je više osoban, pojedinačan, ali i zajednički. Učionice su opremljene potrebnim instrumentima i priborom. Uređena je i “senzorna” soba u kojoj se djeci omogućuje bolja otvorenost i komunikacija s drugima, veća pozornost i sigurnost. Škola radi od 8 do 13 sati, osim subotom. Djeca su cijelo vrijeme uposlena igrom, vježbom, korisnim radom, kako već koja učiteljica primjenjuje prikladno gradivo. Rezultati su postupni i raspoznatljivi.
Biskup je izrazio radost nad ovim Bogu ugodnim djelom. Kako svatko od nas pokaže razumijevanja i ljubavi prema onima najslabijima, osobito oštećenima u psihofizičkom razvoju, tako će i Bog nas vidjeti i pomoći nam u životu. Po tome ćemo, uostalom, biti i suđeni na Božjem sudu. Čestitao je ravnatelju – volonteru, djelatnicama zaželio Božji blagoslov u njihovu radu, a djeci osobit uspjeh u duševnom i tjelesnom razvoju i zdravlju.
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.md-tm.ba/
