MOSTAR – Na blagdan sv. Stjepana, prvomučenika i prvoga od Sedmorice đakona apostolske Crkve, 26. prosinca 2016., za vrijeme svečane večernje sv. Mise u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru biskup Ratko Perić podijelio je sakrament sv. reda đakonata fra Augustinu Čordašu (r. 1989.), članu Hercegovačke franjevačke provincije, čestitajući njegovim roditeljima, cijeloj obitelji i rodbini kao i Provinciji. Fra Augustinova obitelj živi na području mostarske katedralne župe. U koncelebraciji je sudjelovalo 25 franjevačkih i dijecezanskih svećenika, uz radostan ugođaj božićnih pjesama koje je izvodio župni zbor. Evanđelje je pjevao đakon fra Alen Pajić. Na svršetku sv. Mise provincijal fra Miljenko Šteko izrazio je radost i iskrenu zahvalnost Bogu i svima koji su sudjelovali u molitvenu i odgojnu praćenju ovoga duhovnog redovničkog zvanja. Poslije misnoga blagoslova priređen je domjenak u franjevačkom samostanu gdje su se razmjenjivale božićne čestitke.
Ovo je drugi ovogodišnji đakon u Hercegovini; u nedjelju 4. prosinca zaređen je don Marin Krešić, bogoslov župe Svetoga Marka u Cimu u crkvi Dobroga Pastira u Mostaru. Biskup obično prepušta đakonskim kandidatima, župnicima, poglavarima da izraze želju s obzirom na đakonsko ređenje, a sakrament prezbiterskoga reda redovito se podjeljuje svim kandidatima u mostarskoj katedrali oko svetkovine sv. Petra i Pavla.
Bogu hvala na njegovu Božićnom daru!
Prenosimo biskupovu propovijed:
KAKVE ĐAKONE CRKVA ŽELI?
Đakone nije ustanovio Isus Krist kao što je izričito pozvao i ustanovio Dvanaestoricu apostola (Mk 3,14). Ali jesu ih ustanovili apostoli ovlašću koju su primili od Gospodina: Što svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima… (Mt 18,18).
Čim su apostoli praktično uvidjeli da bi zbog razloga posluživanja kod stolova, gdje su izbili neredi prigodom dijeljenja karitasovih namirnica, moglo patiti “posvećenje molitvi i posluživanje Riječi” (Dj 6,4), odmah su se dali na dogovor i izbor muževa prikladnih za službu pri gozbi ljubavi ili agapi i za posluživanje siromašnih. Apostoli su jasno postavili tri uvjeta ili kriterija (Dj 6,3), po kojima će se birati takvi kandidati za đakonsku službu:
Prvo, da su “na dobru glasu”, tj. čisti u govoru i tvoru i čestiti tako da se drže ljudskoga reda i Kristova ćudoređa. Crkva, i ona prvašnja i ova današnja, ne može uzeti u obzir čovjeka koji nije “na dobru glasu”!
Drugo, da su kandidati “puni Duha” Svetoga, tj. da su u svetoj krizmi primili od apostola sedam darova Duha Svetoga, da uočljivo razvijaju te Božje darove i da se drže uputa odgovorne apostolske hijerarhije, a ne svoje neodgovorne anarhije srca, jezika i mozga. Ni danas ne može biti zaređen za đakona pripravnik koji nije primio sakrament sv. potvrde i ne drži se kanonskih uputa!
Treće, da su “puni mudrosti”. Mudri su oni kojima je ono božansko neprocjenjivo važnije od ljudskoga, ono vječno presudnije od vremenitoga, ono nebesko značajnije od zemaljskoga, a ono duhovno vrjednije od tjelesnoga. Mudri su oni kojima je beskrajno više stalo do trajna glasa savjesti negoli do trenutačna zova strasti. Đakon se suobličuje Kristu, a ne ovomu svijetu!
Po tim su se, dakle, kriterijima tijekom povijesti birali klerici – pozvanici u crkvene službe sve do danas. Pogledajmo kako se od jednoga kandidata razvio uzoran đakon i mučenik, a od drugoga besprimjeran i nemoralan sektaš.
Đakon Stjepan. Ne znamo pouzdano je li on pripadao onoj vjernoj skupini između Sedamdeset i dvojice Isusovih pozvanih učenika, koji su ostali povezani s njime i nakon što “mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime” (Iv 6,66), kao što su, između poznatih, Ananija, Kleofa, Matija i drugi. Prema tekstu Djela apostolskih, dade se zaključiti da je Stjepan i prije primanja službe đakonata bio poznat prvotnoj kršćanskoj zajednici jer je bio čovjek Božji, na čestitu glasu, bistra uma i zamjetne govorničke vještine, zbog čega ga je vjerničko mnoštvo predložilo na prvo mjesto. Stjepan je dakle bio vrlo popularan među prvim vjernicima, osobito među onima iz dijaspore gdje se, osim hebrejskim, govorilo i helenskim-grčkim jezikom. Samo mu ime, na grčkom Stephanos, znači Vjenceslav ili Krunoslav.
Kada se pojavila stvarna potreba da se predlože i rukopolože Sedmorica đakona za službu kod stolova, Stjepan je bio na čelu. Kao zaređeni đakon svima je postao dobro poznat. Smatran protođakonom đakonskoga zbora. Toliko je nadrastao svoje karitativno služenje da se nije mogao zadovoljiti samo time da poslužuje kod stolova, nego je počeo propovijedati po sinagogama u Jeruzalemu, te “pun snage i milosti, činio velika čudesa i znamenja u narodu” (Dj 6,8). Tako je privukao nemalen broj Židova za Krista. Broj se učenika iz dana u dan povećavao Stjepanovim zaslugama, a ljubomora među njegovim protivnicima sve više i više rasla.
Kada su Židovi, predstavnici službene religije, uvidjeli da im Stjepan govori o nekim Mojsijevim pravilima – ne o Deset Božjih zapovijedi! – kao o nečem prevladanom, a oduševljeno svjedoči za Isusa Krista kao Božjega Sina i novoga Zakonodavca, kao nečemu posve novom, prekipjeli su u svojoj osveti, izveli ga izvan grada i zasuli hrpom kamenja. Nisu više tražili ni rimskoga sudca da potvrdi njihovu presudu, kao ono kod Isusa, niti su i pred kim odgovarali za svoje kamenje i bezakonje. Tako je Stjepan postao prvi “svjedok” – mučenik Gospoda Boga (Dj 22,20). Moglo je to biti 34./35. godine. Stjepan se istaknuo svojim biblijsko-povijesnim propovijedima, iskrenim praštanjem svojim progoniteljima i mučeničkom smrću. U njega je bio savršen sklad između riječi i djela. Njegovo je svjedočanstvo/mučeništvo djelovalo i na Savla Taržanina, tako da mu je stavilo u pitanje sav njegov religijski sustav: Ako đakon Stjepan ima pravo, onda smo svi mi drugi u velikoj zabludi! Isus mu je to i dokazao pred Damaskom.
Đakon Nikola. Za đakonskoga kandidata Nikolu izričito se kaže da je pridošlica, tj. podrijetlom iz poganstva, obraćenik, pridošao u kršćanstvo. Nije dakle bio židovske ni religije ni nacije, nego došljak iz Antiohije sirijske. Kršten, rukopoložen za đakona sa šestoricom ostalih izabranih židovskih kandidata u Jeruzalemu: Stjepanom i Filipom, Nikanorom i Prohorom, Parmenom i Timonom (Dj 6,5). Ali je u duši, čini se, ostao poganin. Zaređen valjano, a ostao nevaljao, sa svim svojim poganlukom, kao da se u njemu nije ništa promijenilo niti primilo. Zaređen prvim stupnjem svetoga reda, ali nije ustrajao ni u đakonskom zvanju, a kamoli da bi bio promaknut u viši red. Napustio je i služenje kod stolova i propovijedanje na sastancima kod oltara. I dao se po krivu putu. Nikola je, prema određenoj struji u prvotnoj tradiciji, odustao od autentična naviještanja Riječi i od evanđeoske čistoće tijela. Došla je u pitanje i njegova logika, i njegova moralka. A po tome svijet procjenjuje jednoga đakona i uopće službenika Crkve. Ponovo se vratio u poganstvo i naučavao krive stvari, osobito na području Šeste i Devete Božje zapovijedi. Čak je osnovao posebnu sektu svojih pristaša, prozvana po njegovu imenu – nikolaiti. Navode se imenito barem dva puta u knjizi Otkrivenja (2,6.15).
Za vrijeme svetoga đakonskog ređenja u pitanjima, odgovorima i molitvama barem se dva puta spominje naviještanje Evanđelja. Prvi put upitom “Hoćeš li apostolsku vjeru propovijedati riječju i djelom prema Evanđelju i crkvenoj predaji?”, a, drugi put, na kraju ređenja: “Primi Kristovo Evanđelje kojemu si postao navjestitelj.”
Đakoni su poslužitelji Božjih otajstava, upisivači krštenih i vjenčanih, kao i umrlih, posjetitelji nemoćnih i starih, suradnici na njivi Gospodnjoj, ali na prvom mjestu – propovjednici Riječi Božje! Po propovijedi se prenosi Riječ, vjera – “vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom” (Rim 10,27), a to je glavna snaga i način priopćavanja! Poziva na obraćenje i sam se obraća!
Nikola Antiohijac, pridošlica iz poganstva, nažalost, nije odgovorio ni kršćanskoj vjeri ni đakonskoj zadaći.
– Ušao je u novozavjetnu i crkvenu povijest kao trovatelj kršćanskih duša po Maloj Aziji, na području Božjih zapovijedi. Sam u grijeh upao i onda i druge navodio da griješe. Tko poništi načelo, ubrzo će poništiti i praksu.
– Kada se odmetne dobar đakon ili prezbiter ili biskup i ne drži se Božjega puta, posljedice mogu biti više nego porazne ne samo u župi i biskupiji. Slabić se naopako poziva na druge. Kao da su mu kriterij drugi, a ne Božji zakon!
– Ne zaboravimo: Kao što je jedan član iskočio iz Apostolskoga zbora, a bio je izravno pozvan od samoga Isusa Krista, tako je, evo, i jedan ispao iz Đakonskoga zbora a bio je pozvan od Dvanaestorice apostola.
Dragi fra Augustine, čuli smo u početku obreda da si kršten u Sarajevu, 1990., krizman u Mostaru, 2004., da si napunio potrebnu dob za ređenje, obdaren potrebnim sposobnostima, da si doživotne zavjete položio u Međugorju, 2014., da si ove 2016. godine diplomirao u Zagrebu, obavio duhovne vježbe u Slanom, položio ispovijest vjere u Mostaru i prisegu vjernosti pri preuzimanju službe koja se ima obavljati u ime Crkve, te da puk koji je bio pitan o Tvojoj prikladnosti za sveti red đakonata nije dao nikakve negativne primjedbe. Polažem na Te ruke kao na čestita kandidata, a Ti se pokaži na borbenoj liniji sv. Stjepana đakona u molitvi, u asistiranju kod oltara, u propovijedi, u posluživanju kod stolova, osobito u spremnosti svjedočiti za Krista – do krvi! Bog Ti bio u pomoći!
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
