TOMISLAVGRAD – Mještani sela Luga i Kuka okupili su se 16. prosinca u 15 sati na groblju spaljenih na Lugu na molitvi koju je predvodio duvanjski gvardijan fra Bože Milić. Molili su za spas duša osamdeset troje mještana, koje su pripadnici njemačke vojske na ovaj dan, 16. prosinca 1943. zatvorili u seosku štalu i zapalili. Svi spaljeni ili pobijeni bili su Hrvati, civili, među kojima je bilo i žena i djece. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji starac, a najmlađa, dijete od samo 6 mjeseci.
I mise na ovaj dan u duvanjskoj bazilici također su slavljene za spas duša spaljenih na Lugu. Na ovaj način se mještani ali i cijela župa prisjeća najstrašnijeg ratnog događaja u podljubuškim selima u Drugom svjetskom ratu.
Među onima koji su danas došli moliti je i jedan od živih svjedoka toga vremena, tada 12-godišnji dječak, a danas još uvijek, hvala Bogu, vitalan i priseban starac, Niko Jakić. U nastavku donosimo njegovo svjedočenje o događajima iz 1943. godine koje je za portal Tomislavcity govorio uoči ove tužne godišnjice 2021. godine.
- Zovem se Niko Jakić. Rođen sam 25.9.1931. u Kuku gdje sam i proveo svoje dječake dane. Do ovoga strašnoga dana u našim selima nije bilo vojnih djelovanja. Sjećam se da su vojske povremeno nailazile i prolazile. Najviše straha i terora bilo je od partizana koji su noću dolazili preko Ljubuše u naša sela i prisilno uzimali hranu ili stoku. Ponekad bi nekoga od momaka ili ljudi prisili da im bude vodič do rovova iskopanih oko Tomislavgrada, ali pri tome nitko nije stradao.
- Od kada znam za sebe, ustajem prije sunca. Tako je bilo i toga 16. prosinca. Kada sam izišao ispred kuće vidio sam veliku kolonu vojske, vozila i tenkova, koja se protezala od Blažuja pa skroz do mosta ispod sela Luga i Mokronoga, dokle sam vidio ispred kuće. Kako me zanimalo gdje idu, popeo sam se na podinu iznad sela i mislio da će nastaviti prema Šujici ili Rami. No, oni su se zaustavili na Klancu, iznad Manjina Hana (prostor oko današnje benzinske crpke i tvornice peleta op.a.). Malo sam gledao što će se dogoditi i otrčao u kuću reći što sam vidio. Čim sam ušao u kuću čuo sam lupanje na vratima i pozive: „Gazda, gazda!“ Na vrata je izišao moj ćaća Mijo, a vojnik mu je rekao da ide u selo i skupi sve muške od 14 godina i starije jer trebaju ići na zbor koji će biti u Lugu. Kako je naša kuća bila na početku sela, počeli su se skupljati ljudi iz sela. Sjećam se i danas kako stari Kelam (Niko Krišto) uz pomoć štapa lagano ide od svoje kuće. Ljudi su pitali vojnike treba li i on ići jer je star i teško hoda, a vojnik je rekao da mu pomognu i neka ide. Tako su skupljeni svi otišli prema Lugu. Dok su se ljudi skupljali iz sela, Jozo Jurič, ćaća Jure i pok. Bikana bio se sakrio u trap, ali kad je vidio da svi ljudi odoše, izašao je iz trapa i rekao: „Ma odoh i ja, mogu misliti da sam štogod kriv i da se zbog toga krijem.“
- Nakon nekog vremena čula se pucnjava, a s vode ispod sela trčala je Vikica od Kelamovih i vikala da se na Lugu dimi i čuje jaka pucnjava. Mi smo se popeli na podinu iznad sela i vidjeli dim, ali tu su već bili vojnici koji su nas vratili. Nedugo zatim u selo je došao jedan vojnik i rekao da iznosimo iz kuća stvari i pustimo stoku iz štala jer će sve biti zapaljeno. I onda smo mi s materom i ostalim počeli iznositi neke stvari, iako se nije imalo baš šta ni iznijeti. Pustili smo i blago iz štala, a došli su i drugi vojnici i odredili čobane koji će skupiti blago.
- Nas nekoliko djece je otrčalo prema Sarajlijama i sarajlijskom mostu. Od tamo smo vidjeli da su vojnici u Kuku zapalili Akrapušića štalu i možda još jednu ili dvije. Nakon nekog vremena ponovno smo se vratili u selo, gdje su nas vojnici okupili: muško, žensko, djecu – sve, čobanima naredili da skupe i stoku i onda nas potjerali prema Lugu. Već dok smo krenuli prema Lugu, žene su plakale i žalile i mi smo vidjeli da nešto nije dobro. Kada smo došli na Lug odakle se može vidjeti štala koja je gorjela i oko koje je bilo vojnika, nastao je veliki nered, kuknjava, jad. Ne znaš što se dešava. Sve gori u Lugu, čuju se krici, plač. Vojnici su hodali okolo i tražili one koji su uspjeli iskočiti iz zapaljene štale tu pucali u njih.
- Otuda su nas zajedno sa mještanima Luga, i sa stokom uputili prema gradu. Kada smo bili blizu grada začula se pucnjava u našim selima i vojnici koji su nas vodili rekli su da idemo do crkve a da se oni moraju vratiti. Kad smo stigli do crkve, vidili smo da dolaze neki kamioni, mislili smo da će nas negdje goniti, ali nisu, nego su nas okrenuli i pod pratnjom odveli do zgrade općine i strpali u podrum. U podrumu je bilo sve pod vojnom stražom, nisi smio ni mokriti bez vojne pratnje. Ujutro su donijeli nekoliko kruhova i rekli da neka se to da djeci. Tako je i bilo iako su svi bili i gladni i promrzli. Bili su nam rekli da će nas voziti u Mostar, ali su nas oko podne pustili i uputili kućama. Kad smo stigli, kod kuća nigdje nikoga. Netko je otišao u Sarajlije, netko u Mokronoge, a ja s bratom i materom kod Akrapa u Sarajlije. Nakon nekoliko večeri u Sarajlijama odlučili smo se vratiti u Kuk. Najprije smo svi iz sela zajedno noćevali u jednoj kući, a onda smo se počeli vraćati u svoje kuće.
- Nakon nekoliko dana moja mater, Vikica i Ikićeva mater pokušale su otići do Luga i štale u kojoj su naši spaljeni, no njemačka straža iznad sela nije dopustila i počela pucati po njima pa su se vratili. Nakon još nekoliko dana vojnici su dopustili da se pokopaju stradali. Tada su došli ljudi od Mokronoga do Letke i s Eminova Sela i u dočiću u blizini zapaljene štale iskopali dvije grobnice: u jednu su stavljani dijelovi tijela koji su pronađeni a u drugu grobnicu ona tijela koja su bila malo više sačuvana. Onaj neki mrtvački miris i miris truleži i paljevine ostao je sve do proljeća do kada su prikupljani dijelovi tijela i spušteni u zajedničku grobnicu, govori Niko Jakić, 90-godišnjak, svjedok stravičnog zločina na Lugu.
Iako su mu u ovome strašnom zločinu stradali otac Mijo, r. 1898. g. te dva strica Ante, r. 1882. i Franjo, r. 1907. godine, da se zapaziti da u priči Nike Jakića nema ružnih riječi, mržnje ili psovke. Imponira staloženost i sabranost uz riječi oprosta. Kao da su se prisjeća Isusovih riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“
Izvor: Crkva na kamenu/https://tomislavcity.com
