MOSTAR – Na 22. obljetnicu pogibije dviju katedralnih vjeroučenica, Antonije Sesar i Danijele Vidović, slavljena je u katedrali sv. Misa koju je predvodio biskup Ratko Perić, a koncelebrirala su četvorica svećenika. Sudjelovalo je i veliko mnoštvo vjernika, kao i svake godine. Biskup je u početku rekao da u Isusovu nekrvnu žrtvu uključuje i svećenika don Petra Vuletića Šjora, koji je preminuo 1998. u Los Angelesu. Biskup je izgovorio prigodnu propovijed koju ovdje prenosimo.
Bogoljubni vjernici! U ovoj sv. Misnoj žrtvi želimo se sjetiti i Božjemu milosrđu preporučiti duše svih naših pokojnika, napose spominjemo imena dviju katedralnih vjeroučenica, Danijele Vidović i Antonije Sesar, koje su poginule na današnji dan, 11. studenoga 1994. godine, kao i našega svećenika don Petra Vuletića, Šjora, koji je preminuo u bolnici u Los Angelesu na sutrašnji dan, 12. studenoga godine 1998. Njihova nas smrt podsjeća i na našu smrt, koja nam treba biti pred očima u našem razmišljanju o vječnoj sudbini.
Život kratak, a smrt stalna:
njoj se ne zna dan ni čas,
ako vrijeme gubim sada,
ne bude ga zadnji čas.
Život kratak, a smrt stalna. To je prva iskustvena činjenica i istina naše prolazne opstojnosti. Život nije nuždan, ali smrt jest nužna. Ne moraš se ni začeti ni roditi, ali ako si već začet i rođen, moraš umrijeti. Ako se začneš i rodiš, nečija te ljubav donijela na ovaj svijet. Ljubav zemaljskih roditelja i osobito ljubav Oca nebeskoga. Kako je samo ovaj zemaljski život kratak i krhak pa trajao i 90 godina!
Njoj se – toj smrti – ne zna dan ni čas. Ona je nešto posve nepredvidljivo, osim ako čovjek sam sebi svojevoljno prikrati život ili ako drugoga ubije iz čista mira. Tako milijuni djece završe u smrti odmah nakon začeća, prije rođenja. Čuli smo ovih dana u američkoj kampanji da se taj pobačajni zakon kratkoće smrti želi produžiti do samoga čina rađanja (“partial birth-abortion”), punih devet mjeseci. Ako se ozakoni kroza svu trudnoću pa i u samu trenutku rođenja, ima li onda ikakva razloga i smetnje da se taj protuljudski zakon primijeni i u vrtićima na djecu do šeste godine, i u srednjoj školi na učenike do mature, i u svakom drugom trenutku čovjekova života? Tko je u službi takve programirane smrti, taj je u službi oca laži i čovjekova ubojice od početka (Iv 8,44).
Ako vrijeme gubim sada, ne će ga biti ni za posljednji čas. Život naših poginulih djevojčica, za koje prikazujemo ovu sv. Misu, završio je u njihovoj 15. godini, u osmom razredu osnovne škole, nakon što su prošle sve vjerske pripreme i ispite i primile sakramente prve sv. ispovijedi, prve sv. Pričesti, sv. krizme i redovito pohađale nedjeljne sv. Mise i razredni vjeronauk. Zatečene u smrti, kao što smo i svi mi drugi bili tada iznenađeni njihovom nasilnom smrću. Nitko tu njihovu smrt nije želio, osim onoga tko je toga popodneva, 11. studenoga 1994., ispalio smrtonosnu granatu na ovu katedralu, pa makar bila pobijena sva djeca koja su došla na vjeronauk. Eto ubijene su samo dvije učenice, osam je drugih ranjeno i čitav je grad ostao stresen. Pokojna Antonija i Danijela nisu vrijeme gubile. Iako su, velim, već primile sedam darova Duha Svetoga u sv. krizmi, dolazile su redovito na župni vjeronauk. Učile, pripremale se za vjeronaučni sat, do posljednjega trenutka. Nisu se čak ni igrale na dvorištu, nego u predvorju katedrale prepisivale pitanja i učile odgovore kako ih je vjeroučitelj župnik don Tomislav Majić pripremao. I upravo ih je na tom životnom zadatku zatekla nenadana smrt. Evo poruke da nam samo smrt ne smije biti nenadana, nepredviđena, kao da nam nije ni na kraj pameti. Jer Onaj koji jedini ima pravo pozvati s ovoga svijeta kada hoće, ne kazuje nam kada će to biti, nego nam kaže da nam svaki čas može biti posljednji čas.
Samo jednu dušu imam,
nju mi dade dobri Bog,
propadne li ona ludo,
što će biti od zla tog?
Samo jednu dušu imam. Ovu je temeljnu vjersku istinu o jednoj i osobnoj duši, od uporabe svoje svijesti do posljednjega trenutka svoga života, proživljavao i kao svećenik naučavao naš don Petar Vuletić zvani Šjor, za kojega također prikazujemo ovu sv. Misu, koju je on prikazivao 36 godina. Rođen u Gradcu 1937. Zaređen za svećenika Trebinjske biskupije 1962. Školovao se u Gradcu, Dubrovniku i Zagrebu. Prolazio i propovijedao 22 godine kao svećenik u raznim župama u Hercegovini: u Studencima, na Trebinji, u Grabovici, na Ledincu, u Stocu, u Bijelom Polju. Svećenički djelovao 14 godina u Australiji i Americi, gdje je preminuo. Pokopan u Mostaru u svećeničku grobnicu na Šoinovcu.
Bog nam je dao velik dar – besmrtnu dušu: nju mi dade dobri Bog. Izvornu, jedinstvenu dušu, savršen i osoban ručni Božji rad. Dušu koja je od početka samo duhovni materijal, potencijal za obradbu: u intelektualnom i moralnom pogledu prema zakonima naše osobne savjesti i prema zakonima Božje ljubavi.
Propadne li ona ludo, ta duša, nema za nas većega zla ni na ovome ni na drugome svijetu. Duša je neprocjenjive vrijednosti, neuništive građe, vječne trajnosti, određena za sudioništvo u Božjoj radosti i ljubavi, ali i po svojoj slobodnoj volji otvorena prema vječnoj propasti: dobra duša, koja se u tijelu držala Božjih pravila na ovome svijetu, odlazi u mjesto vječne radosti; a loša duša, koja je prezirala i gazila Božja pravila, odlazi u mjesto vječne osude. I sva bi nastojanja naša morala biti u tome da razvijamo i spašavamo duše svoje i da drugima pomažemo da spasavaju duše svoje. Za to je Crkva sa svojim sakramentalnim i molitvenim sadržajem na ovome svijetu: da služi spasenju duša.
Neka se Gospodin smiluje svima vjernima mrtvima!
Neka udijeli Gospodin vječni mir pokojnomu don Petru!
Neka udijeli mjesto osvježenja, svjetlosti i mira našim poginulim vjeroučenicama, Danijeli i Antoniji!
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
