MOSTAR – Proljetno sunce, koje je kroz velike i svete dane Vazmenoga trodnevlja obasjavalo putove i korake tolikih sudionika koji su u stopu pratili svoga Spasitelja na njegovu Križnom putu i umiranju, na sam dan Uskrsa – 16. travnja 2017. – ustupilo je prostor oblacima iz kojih su istjecale toliko potrebne kapi kiše. Jednako tako, bilo sunčano i toplo ili oblačno i prohladno, vjernik zna gdje mu je na dan Uskrsa; gdje je njegova Galileja u kojoj će susresti Uskrsloga. Stoga su i ovoga Uskrsa, unatoč stalnoj jutarnjoj kiši, mostarske crkve na svim svetim Misama bile ispunjene i više od “posljednjega mjesta”. A onda, dakako, i na svečanoj pontifikalnoj sv. Misi s kadionim mirisom uskrsnoj Svijeći u mostarskoj stolnici Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje, koju je, u koncelebraciji s četvoricom svećenika, predvodio mjesni biskup Ratko Perić, tom središnjem Euharistijskom slavlju mjesne Crkve.
Svečan zvuk katedralnih zvona i orgulja i pjesma velikoga katedralnoga zbora dali su ovomu slavlju poseban izraz. Redoviti katedralni ministranti potpomognuti bogoslovima i sjemeništarcima i predvođeni biskupovim osobnim tajnikom u službi ceremonijara pobrinuli su se da cio obred teče svečano i dostojanstveno. Biskup na početku sve pozdravlja i sretan Uskrs – susret s Uskrslim – sreću Uskrsa, svima na duhovno i tjelesno zdravlje želi. U propovijedi o čudesnim pojavama koje su pratile Smrt i Uskrsnuće Gospodinovo. A na kraju, nakon čestitke msgr. Luke Pavlovića, katedralnoga župnika i mostarskoga dekana, apostolski blagoslov s potpunim oprostom svima raskajanima, kao što to čini prema vlastitu izboru za Božić i za Mariju Majke Crkve, prema biskupskom ceremonijalu, br. 1122.
Biskupova propovijed
ČUDESA OKO USKRSA
Nakon što je na Kalvariji Isus na križu izdahnuo predajući duh svoj u ruke Očeve, sv. Ivan apostol i evanđelist, svjedok očevidac, nije ništa zapisao što se dogodilo u tome trenutku, osim da su zaduženi rimski vojnici raspetima slomili “golijeni” [potkoljenične kosti], a Isusu “jedan od vojnika probode rebra, i odmah poteče krv i voda” (19,34). Crkva u tome činu čita veliku sakramentnu simboliku.
Sv. Marko sasvim kratko: “I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje” (15,37). Naglasak je samo na iznenadnu rascjepu velikoga hramskog zastora.
Sv. Luka malo opširnije: “Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini” (23,44-45). On ističe dva velika znaka: jedan je na nebu – pomrčina sunca, a drugi je na zemlji – rascjep zavjese u Hramu. Na Isusovu smrt oglasilo se i nebo i zemlja. Još je prorok u Starom Zavjetu slično prikazivao Dan Gospodnji. Bog će “učiniti da sunce zapadne u podne, i pomračit ću zemlju u po bijela dana” (Am 8,9).
A poslušaj sv. Mateja što je on sve vidio, čuo i zapisao: “I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima” (27,51–53). Osam neobičnih događaja u trenutku Isusove smrti, sve čudesniji od čudesnijega, kao potresno tumačenje njezine dalekosežne važnosti! Malo ćemo upravo o tome:
…zavjesa se hramska razdrije nadvoje: Riječ je o zastoru koji je dijelio Svetinju nad Svetinjama od ostaloga prostora u jeruzalemskom Hramu. U tom prostoru Svetinje nad Svetinjama: “zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza” (Heb 9,4). Na žalost, u Isusovo vrijeme nije bilo ništa od toga, nego samo imitacija toga: kovčeg bez Dekaloga, posuda bez mane i korice bez štapa. Ono izvorno nestalo je u vrijeme Babilonskoga sužanjstva (587.-539. pr. Kr.). Iza toga zastora, koji se u trenutku Isusove smrti rascijepio, nitko nije smio ući osim Velikoga svećenika, i to samo jednom godišnje, na Dan pomirenja (Jom kipur). Značenje razdora jest u tome da nema više zastora između Boga i čovjeka. Isusova smrt i život otvara nam pristup Božjoj milosti i slavi, pokazuje nam kakav je Bog, kakva je Božja ljubav. Sv. Jeronim tumači: “Sva su zakonska otajstva, koja su prije bila skrivena, izašla na vidjelo i prešla poganskomu narodu”.[1] Paranje hramskoga zastora znači prestanak starozavjetnoga bogoštovlja i oduzimanje posvete Hramu u Jeruzalemu. Čim je prinesena Nova Žrtva, stara je iščeznula.
Poruka: kada mi promatramo Isusovu smrt, morala bi se raskinuti srca naša, potaknuta na kajanje, a ne da popucaju krpene zavjese!
…zemlja se potrese: Ništa čudno. Čudno bi bilo da se zemlja u tom trenutku takve Isusove smrti nije uzdrmala. U Psalmima potres je izraz Božje moći: “dok si prolazio pustinjom, tresla se zemlja” (Ps 68,8-9). Kao i Božje srdžbe: “I zemlja se potrese i uzdrhta…. jer on gnjevom planu!” (Ps 18,8). Ali ovaj na Kalvariji nije bio potres 3-4 stupnja Richterove ljestvice, nego barem 6-7 stupnjeva. Podsjetimo: najsmrtonosniji potres smatra se onaj iz 1556. godine u kineskoj pokrajini Sanksi: 830.000 ljudi poginulo. A najstrašniji bio je u Čileu 1960., jačine 9,5. A ljestvica se računa do 10 stupnjeva;
…pećine se raspukoše: Vidiš li da je to drmnulo malo jače od 4 stupnja dok su kamene stijene raspucale.
…grobovi se otvoriše: Često su i sami grobovi bili uklesani u pećine, u hridine. Normalo da su i takvi grobovi raspukli pod silinom takva potresa. Potres je pomaknuo i one ploče pod koje su mrtvaci bili pokopani, kao što ih danas pokopavamo u grobnice, “pod ploču”. Poruka: Isusova je smrt pobijedila grobove i smrti. Život trijumfira. Istina, umrijet ćemo, ali ćemo milošću Božjom i živjeti, i to vječnim životom, najprije dušom, a onda od Sudnjega dana i tijelom;
…tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše: Sada počinje prikaz tajnovitih događaja. Kako su tjelesa svetih preminulih uskrsnula? Koliko njih? Samo u “svetom gradu” Jeruzalemu? Ili po svoj Judeji? I samo oni koji su nedavno umrli? Je li među njima bio i sv. Josip? Gospini roditelji? Starozavjetni proroci koji su poginuli tu u Jeruzalemu (Zaharija, 520.-480. – kamenovan u Hramu!)? – Ne znamo ništa pobliže, iz drugih izvora, o tome događaju; znamo samo to da se u potresima obično broje na stotine i tisuće mrtvih, a ovdje mrtvi uskrsnuli!
…te iziđoše iz grobova nakon Njegova uskrsnuća: To znači da su se ti sveti mrtvaci u trenutku Isusove smrti probudili u raspucalu grobu, da su im se kosti ispreplele mesom, tetivama, kožom, da su nakon dan i pol izišli iz grobova s Isusovim uskrsnućem.
Iz biblijskoga teksta nije posve jasno jesu li uskrsnuli prije ili nakon Isusa, i je li to bilo ponovno uskrišenje u smrtno tijelo, ili trajno uskrsnuće u neraspadljivo tijelo. Opet sv. Jeronim: “Makar su se grobovi otvorili, sveti nisu uskrsnuli prije nego je Gospodin uskrsnuo, da On bude ‘prvorođenac’ (Kol 1,18) uskrsnuća od mrtvih”.[2]
…uđoše u Sveti Grad i pokazaše se mnogima: Tako uskrsnuli uđoše u Jeruzalem i vidješe ih mnogi u gradu. Kakva su to bila ukazanja, susreti, razgovori, svjedočenja? Koliko su ta ukazanja trajala? Kada su prestala? Jesu li ti “uskrsnuli” poput sina udovice u Nainu, Jairove kćeri u Kafarnaumu, Lazara u Betaniji ili su se doskora ponovo vratili u svoje grobove? Ili su s Isusom na dan uzašašća pošli u nebo kao njegov trijumfalni trofej? Ne znamo ništa o tome. Crkva se o tome ne izjašnjava, osim što vjeruje da je, osim uskrsnula Isusa, Blažena Djevica Marija sigurno dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.
Crkveni pisci navode tri moguća tumačenja tih događaja oko Isusove smrti. Prvi kažu: nije to bilo pravo uskrsnuće, nego samo ukazanje mrtvih, nešto poput sna. Drugi vele: bili su to preminuli poput Lazara ili onoga mladića, i ponovo nakon nekoga vremena umrli i pokopani te čekaju uskrsnuće o Sudnjem danu. Treći drže da je njihovo uskrsnuće bilo konačno, slavno, otišli su tjelesno u nebo.
Joseph Ratzinger kao mladi profesor prije 50 godina piše: “U tim se slikama govori o izbavljenju mrtvih, o otvaranju vratiju. Postaje razumljiv i naoko tako mitski tekst u Matejevu evanđelju, koji govori o tome kako su se u času Isusove smrti otvorili grobovi i kako su ustala tjelesa svetih (Mt 27,52). Vrata smrti stoje otvorena otkako je u smrti nastanjen život, otkako u njoj prebiva ljubav…”.[3] A kao Papa u svojoj knjizi o Isusovu uskrsnuću ne dotiče ovu tematiku.[4] – Danas Benedikt XVI. slavi svoj 90. rođendan. Mi mu od srca zahvaljujemo za siguran nauk i jasno vodstvo koje nam je pokazao i kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1981.-2005.) i kao Papa (2005.-2013.). Uskrsli mu bio u pomoći i sretan mu bio rođendan!
Poruka uskrsnoga događaja: Isus je svojom smrću i uskrsnućem promijenio i pobijedio i svoju i svačiju smrt. Grob je izgubio svoju tragičnu snagu. Smrt je izgubila svoj užasan “žalac” (1 Kor 15,55). Grijeh, koji vodi u smrt, pobijeđen je Isusovim novim životom. Mi smo sigurni: On je tjelesno uskrsnuo i mi ćemo jednom njegovom snagom tjelesno uskrsnuti. Samo, nitko nije siguran hoće li uskrsnuti na život vječni u Bogu ili na vječnu osudu bez Boga. Zato pamet u glavu, a vjeru u raskajano srce!
[1] Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, Makarska, 1996., str. 307.
[2] Sveti Jeronim, Tumačenje Matejeva evanđelja, Makarska, 1996., str. 307.
[3] J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb, 5. izd., 2002., str. 276.
[4] J. Ratzinger – Benedikt XVI., Isus iz Nazareta. Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, Split, 2011.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
