TREBINJE/MOSTAR – Biskup Ratko Perić najprije je kao apostolski administrator u trebinjskoj katedrali Male Gospe na Veliku srijedu, 23. ožujka, u 11.00 sati s jednim đakonom, dvojicom dekana, i ostalih trinaest svećenika iz Trebinjske biskupije, i trebinjskim vjernicima slavio Misu posvete ulja. Za orguljama je bila gospođa Dubravka. Sve je pozdravio župnik don Ante Luburić koji je sve pripremio za liturgijsko slavlje u crkvi, kao i za bratski susret u župnoj dvorani nakon liturgijskih obreda. Biskup je u homiliji govorio o Isusovu susretu s Nazarećanima, o njegovoj primjeni Izaijina teksta na sebe samoga i o njegovu otvaranju Milosne godine. Prije Doksologije blagoslovio je ulje kojim se mažu bolesnici, a nakon Popričesne posvetio je ulja kojima se maže kandidati u sakramentima krštenja, krizme i svećeničkoga reda.
A onda je na Veliki četvrtak, 24. ožujka, također u 11.00 sati, u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, biskup slavio Misu posvete ulja za svećenstvo i vjerništvo Mostarsko-duvanjske biskupije. Na ovo euharistijsko i svećeničko zajedništvo okupilo se osamdesetak svećenika, jednako dijecezanskih i redovničkih, koji pastoralno djeluju na području ove biskupije.
Ovomu mostarskom slavlju ove se godine priključio i vojni ordinarij u Bosni i Hercegovini, biskup Tomo Vukšić. Bio je nazočan i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, svih osam dekana, kao i trojica đakona koji će, ako Bog da, za koji mjesec u sakramentu sv. Reda biti pomazani uljem koje su oni osobno prinijeli na posvetu.
Vjernici, među kojima su bili i franjevački postulanti te redovnice raznih kongregacija koje djeluju u Mostaru, ispunili su prostranu stolnicu. Ovogodišnji su krizmanici za vrijeme prinosa darova prinijeli i darove svoga korizmenog odricanja za potrebite. Ceremonijama, u kojima su sudjelovali bogoslovi i sjemeništarci, ravnao je biskupov tajnik don Marin Skender. Pjevne dijelove sv. Mise predvodio je don Niko Luburić.
Na početku sv. Mise biskup je, izrazivši poklon Presvetomu Trojstvu, pozdravio i ovaj svečani dan svećeničkoga zajedništva. Nakon biskupove propovijedi, svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja koja su vjernici popratili osobnom i zajedničkom molitvom.
Prije završnoga biskjupova misnog blagoslova i potpuna oprosta, biskupima i svećenicima, čestitku za svećenički dan u ime nazočnih vjernika izrekao je generalni vikar don Željko Majić. Zahvalio je biskupu Ratku na njegovoj pastirskoj učiteljskoj, posvetiteljskoj i vodstvenoj službi te izrazio nadu da će u ovoj godini biti više pomazanih krizmanim uljem u sakramentu potvrde nego opremljenih sakramentima popudbine s ovoga svijeta, što je bio slučaj u protekloj godini. Posebno je pozdravio i izrazio dobrodošlicu đakonima koji će, ako Bog da, za tri mjeseca biti ovim svetim uljem pomazani i za prezbitere zaređeni.
Nakon podjele svetih ulja, biskupi, svećenici, đakoni, bogoslovi, sjemeništarci i franjevački postulanti okupili su se u velikoj katedralnoj dvorani na zajedničkom objedu koji je ponudio Biskupski ordinarijat.
Biskupova propovijed
ISUSOVA DJELA MILOSRĐA
Ove nam godine za Misu posvete ulja sveti Luka (4,16-19) pomaže da se uživimo u Isusovo prvo javno predavanje, inauguracijski govor, kada je službeno nastupio i osobno se predstavio sa svojim novim poslanjem u Nazaretu, među svojim dojučerašnjim sugrađanima. Gospodin je Isus i tu doživio porazan neuspjeh: „izbace ga iz grada“ (r. 28), kao što je bio izbačen i iz Betlehema kada je došao na ovaj svijet. Ljudi umišljaju da mogu Boga natjerati da radi kako oni hoće, pa dožive da Bog „prođe između njih i ode“ (r. 30) i više im se nikada ne vrati. Evanđeoski tekst:
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. Isus jest rođen u Betlehemu, jest prikazan u Jeruzalemu, jest rano djetinjstvo proveo u Egiptu, ali – po Providnosti Božjoj – on je svoj najveći dio života proveo u Nazaretu. Tu je bio odgojen, „othranjen“, i zarađivao kruh svoj svagdanji, uz Mariju i Josipa, najmanje 25 godina. Kada je zazvonio božanski čas, kairos, Isus napušta Nazaret i Palestinom putuje, javno propovijeda i djeluje. Štoviše, kao čudotvorac bez premca čini izvanredna djela milosrđa i tjelesnoga i duhovnoga učinka.
Gospodin je već kršten na Jordanu. Rastvorila se nebesa. Ukazalo se Presveto Trojstvo: Otac kojega se glas čuo da je to Sin njegov ljubljeni; Sin koji je sišao u rijeku kao i ostali krštenici; Duh Sveti koji se ukazao „u tjelesnom obličju, poput goluba“ (Lk 3,22) i počinuo na njemu. Isus je već prošao kušnju u pustinji gdje se borio s napasničkim napadima i pobijedio đavolske izazove. On je već počeo činiti poneko čudo kao ono u Kafarnaumu, koje se ovdje izričito spominje. On je već okupio oko sebe četicu učenika. I evo ga u Nazaretu da se predstavi sa svojim programatskim govorom i pozdravi Nazarećane i s njima se oprosti.
I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Našao je subotni dan da se pojavi pred narodom. On je po stalnom „svom običaju“ i pobožnosti subotom u sinagogi. Nije on tu našao druge, nego su drugi našli njega u molitvi Bogu jer zna da mu je biti u kući Oca svojega. Sinagoga znači skupština gdje se sastaju vjernici na molitvu, čitanje i tumačenje biblijske riječi. Svako je mjesto imalo sinagogu. U Jeruzalemu njih oko 400. Bila su dovoljna desetorica muškaraca da netko između njih uzme Bibliju, pročita koji odlomak i protumači ako zna. Redovito se čitalo Petoknjižje Mojsijevo, ali i druge povijesne knjige, osobito Proroci. Tako i Gospodin ustane, ode za stalak, očito voljan i čitati i tumačiti.
Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano… Kada je poslužnik u sinagogi vidio da se Isus približio propovjedaonici, dodade mu Bibliju. On odmota svitak proroka Izaije i nađe 61. glavu, prvi i drugi redak. I na glas pročita svih šest obilježja, odnosno rečenica koje su se izvorno odnosile na sama Izaiju proroka i na njegovo poslanje, ali se tijekom vremena taj odlomak tumačio kao nagovještaj i služba Mesije. Čitajući redak po redak, Isus upire prstom u se i primjenjuje sve na sebe.
Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Nije ga Duh pomazao uljem kao što su bili mazani kraljevi, proroci i svećenici u Starom Zavjetu, nego je Isus kao čovjek pomazan milošću Duha Svetoga, savršeno osposobljen za misiju koju mu je Otac namijenio. Duh je Gospodnji stalno s njime: on je po Duhu Svetom začet. Duh je sišao na nj u trenutku krštenja. Njega Duh vodi u pustinju na kušnju, da se provjeri njegova ljudska volja i snaga. Isus će zajedno s Ocem poslati Duha Svetoga da dovrši djelo otkupljenja, da se spozna i razumije sva istina i zapamte sve nužne riječi i propisi koje je Isus izgovorio i zadao.
On me posla blagovjesnikom biti siromasima: evangelizirati siromašne. I u fizičkom i u duhovnom smislu? Isus svakim svojim činom i riječju pomaže čovjeku kao osobi, utjelovljenu duhu i produhovljenu tijelu, započinje od vidljivoga a završava na nevidljivome. I on, kao i njegova Crkva, propovijeda Evanđelje siromasima, tj. onima koji nemaju nikakva utjecaja ni moći, osim Božje pomoći, poučava ljude životu i radu, kako bi im bilo osmišljeno na ovome svijetu radi konačne nagrade na nebu. Neuka poučava prispodobama, dvoumna savjetuje vječnom istinom, nevoljnu pomaže, grješna opominje, uvrjedu oprašta, nepravdu podnosi…Čovjeku je potrebno biti i evanđeoski izobražen i školski pismen i načitan. Ali Isus ide dalje. On će
proglasiti sužnjima oslobođenje: tj. zarobljenima i prognanima pomoći; ljudi misle na oslobođenje židovskoga roblja od rimskoga jarma, a Isus misli u prvom redu na oslobođenje od spona đavolskih i u Židova i u Rimljana, pa ne će onda biti ni ropstva ni jarma. Gdje god Isus može unijeti zraku prave slobode, on će to učiniti, uvijek s naglaskom na vječnim načelima i vrijednostima.
Vid slijepima: Isus vraća tjelesni vid slijepcu od rođenja u Jeruzalemu, drugomu u Betsaidi, slijepima na ulazu u Jerihon, na izlazu iz Jerihona, još dvojici u blizini Jerihona i dvojici u Galileji. I tolikima drugima zajedno uključujući različite bolesti. A kudikamo više vraća vid slijepoj duši, zamagljenoj grijehom: otvara oči preljubnici u Jeruzalemu, Samaritanki na Siharu, javnoj grješnici u farizejevoj kući, onomu što ga četvorica donesoše pa mu Isus prvo oprosti grijehe a onda ga oslobodi od paralize. On će
na slobodu pustiti potlačene: njegovo se veličanstveno djelo zove Otkupljenje od zla, Oslobođenje od svakovrsna robovanja, Ozdravljenje od svake bolesti, Izbavljenje iz đavolskoga ropstva. Ne odnosi se samo na jednu skupinu ljudi, nego na sve; ne na jedno područje, nego na kuglu zemaljsku; ne na jedno razdoblje, nego na sva vremena od postanka do prestanka ovoga svijeta. Kako nas Gospodin svojim božanskim poimanjem nadilazi i uzdiže u nebeske visine izvlačeći nas iz potlačenosti na slobodu. I konačno on će
proglasiti godinu milosti Gospodnje. Ta je milosna Godina u Židova bila dvostruka: a) svaka Sedma – annus sabaticus; i b) svaka Pedeseta, tj. ona nakon 7×7 godina, a to je 50. jubilarna, oprosna, milosna. Formalno je uspostavljena u Starom Zavjetu (Lev 25). Svake se 7. godine sva zemlja s njivama i vinogradima treba odmarati od obradbe, a svake 50. godine kao jubilarne svi sužnji trebaju biti pušteni, robovima se daje sloboda, dužnicima opraštaju dugovi i svi se trebaju vratiti na svoja zemljišta. Neki povjesničari kažu da se ipak nikada nije dogodila neka takva „Jubilarna godina“! Ljudi su više držali do svoje sebične zemlje, do svoga roblja i duga, nego do Boga i njegova jubileja! Ali jest se dogodila s dolaskom Isusa Krista. Upravo je on u Nazaretu proglasio tu Milosnu godinu: „danas se ispunilo ovo Pismo“! To su tijekom vremena najbolje doživjele pojedine osobe: Magdalena je oslobođena sedmerostruke vražje grješnosti! Grješni je Petar iskusio potpuno milosrdno Isusovo oko! Desni je razbojnik doživio potpun Isusov oprost! I tisuće takvih grješnika i pokajnika. I cijelomu je čovječanstvu ponuđena Jubilarna godina Otkupljenja, Godina našega vječnog spasenja.
A ova nam je Godina povlaštena prigoda Božanskoga milosrđa. Iskoristimo je u traženju i sakramentalnoga oproštenja od grijeha i pokorničkog oprosta od vremenitih kazna!
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
