ČAPLJINA – U organizaciji 1. pješačke (gardijske) pukovnije Oružanih snaga BiH u vojarni “Božan Šimović” u Čapljini obilježena je 11. obljetnica 1. pješačke (gardijske) pukovnije OS BiH i 24. obljetnica ustrojavanja Hrvatskog vijeća obrane.
Središnjoj svečanosti nazočni su bili član Predsjedništva BiH Dragan Čović, ministrica obrane BiH Marina Pendeš sa zamjenikom Borisom Jerinićem, načelnik Zajedničkog stožera OS BiH general pukovnik Anto Jeleč i generali OS BiH, predstavnici Vijeća ministara BiH, vojnodiplomatski zbor akreditiran u BiH, predstavnici civilnih vlasti i udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, brojni nekadašnji pripadnici Hrvatskog vijeća obrane te drugi gosti i uzvanici.
O ulozi Hrvatskog vijeća obrane, njegovom putu, postrojbama ponosa i slave govorili su ministrica obrane BiH Marina Pendeš i zapovjednik 1. pješačke (gardijske) pukovnije, brigadir Slaven Galić.
U spomen na poginule pripadnike HVO-a, visoko vojno izaslanstvo Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH položilo je vijence i zapalilo svijeće u Sarajevu, Orašju, Vitezu, Tomislavgradu, Livnu i Mostaru, a svetu Misu za poginule branitelje predvodio je vojni biskup dr. Tomo Vukšić u Pastoralnom centru u Čapljini.
U okviru obilježavanja obljetnice u hotelu Mogorjelo u Čapljini održan je prigodan kulturno-umjetnički program te predavanje Željka Raguža, ravnatelja Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Organizator ovog programa bile su braniteljske udruge HVO-a Hercegovačko-neretvanske županije i općina Čapljina.
Uvodne misli za vrijeme molitve za pokojne vojnike i homiliju biskupa Tome Vukšića na misnom slavlju prenosimo u cijelosti:
Uvodne misli za vrijeme molitve za pokojne vojnike
Draga braćo i sestre!
Na sjećanje i molitvu za pokojne pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane, pred ovim spomenikom u Čapljini okupila nas je vjera u uskrsnuće i život vječni. Naime, vjerujemo da je Isus uskrsnuo, a iz te vjere proizlazi nada i vjera u naše uskrsnuće. I upravo stoga što tako vjerujemo, zaista: “Sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne!” (2 Mak 12,46).
Danas ovdje molimo za one kojima je oduzet život, sa željom da Milosrdni Gospodin bude njima milostiv, i nagradi ih vječnom nagradom svoje blizine, a svima, koji su ožalošćeni njihovom smrću, da udijeli dar utjehe i vjerničku nadu u uskrsnuće.
Mi kršćani molimo i za nasilnike, koji su im oduzeli život, kao što je Isus molio za svoje ubojice: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34). I dok priznajemo da to nije lako, ispovijedamo i ponosimo se da je oprost naša osveta, kao što je govorio blaženi Miroslav Bulešić što, međutim, nikako ne oslobađa zakonitu državnu vlast da primijeni pravedan kazneni zakon.
Dok se ovdje s dubokom zahvalnošću sjećamo svih pokojnih pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane i ponizno molimo Božje Milosrđe za njih, kao i za sve ostale stradale u prošlom ratu, moramo uočiti kako se i danas u raznim dijelovima svijeta nanosi teško nasilje, u kojemu trpe brojni ljudi, naša braća i sestre, sinovi i kćeri istoga Boga stvoritelja. I bez obzira koja uvjerenja slijede, i bez obzira koju vjeru ispovijedaju, u tim žrtvama uvijek se nasilje nanosi čovjeku – slici i prilici Božjoj. Ipak, istina je da su u tim stradanjima najčešće žrtve naša kršćanska braća. Stoga danas dižemo svoj glas protiv svih nepravda, te molimo dobrotu Božju, da zaustavi svaku zločinačku ruku, da prosvijetli pameti svih ljudi pomračena uma, da prekine svako nasilje, patnju, progone, nasilne smrti, glad i nesigurnost. Prosvjedujemo i protiv suodgovorne šutnje, a možda i pristanka, zapadnih sila, koje su mogle spriječiti i zaustaviti ta nasilja.
Draga braćo i sestre! Neka Gospodin Bog, jedini tvorac i gospodar života i smrti, po zagovoru svih svetih mučenika, tih nevinih žrtava ljudske zlobe i nasilja, svim pokojnim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane, i svim žrtvama posljednjega rata, bez obzira kojemu su narodu pripadali i vjeru ispovijedali, oprosti njihove slabosti i nagradi ih vječnim životom; neka sve ljude oslobodi od nasilja i progona, a sve nasilnike od napasti da drugima čine zlo; neka sve moćnike pouči da postoji odgovornost za učinjeno, ali također odgovornost za šutnju i suodgovornost po grijehu propusta da se spriječi zločin; a onim kršćanima, koji trpe, neka dadne snagu kako bi, bez obzira na vrstu izazova i opasnosti kojima su izloženi, ustrajali u vjernom svjedočenju za kršćanske vrednote i ideale. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Homilija za vrijeme Mise za pokojne vojnike
Draga braćo i sestre!
Okupili smo se na ovo svečano Euharistijsko slavlje, u povodu 24. obljetnice osnutka Hrvatskoga vijeća obrane, da zahvalimo Gospodinu Bogu za primjer tolikih dobrih i hrabrih ljudi, a posebice za one koji su, braneći slobodu i dostojanstvo, položili svoje živote. Molimo da njima Milosrdni Bog oprosti sve njihove slabosti i da ih nagradi svojom vječnom blizinom, a njihovim obiteljima i prijateljima hrabru nadu koju će hraniti vjera u uskrsnuće tijela i vječni život.
Upravo zbog toga neka osnovna misao vodilja ove naše zajedničke Molitve i razmišljanja budu Isusove riječi, koje je zabilježio apostol Ivan u svom evanđelju, a koje glase: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
Te je riječi izrekao Isus svojim učenicima za vrijeme Posljednje večere u govoru, kojega se, zbog te okolnosti, može razumjeti i kao Njegovu oporuku. Iz tog Isusova govora proizlazi da nije dovoljno, na bilo koji način i iz bilo kojih razloga, položiti svoj život za vlastite prijatelje i time u praksi izvršiti Isusovu pouku. I da ne bi ostavio ništa dvojbeno, On izričito kaže: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12). Dakle, Isusov način ljubavi i Njegov način polaganja života za prijatelje jest primjer i mjerilo vrednovanja života i djela svakog Isusova sljedbenika, pa i nas večeras ovdje okupljenih, kao i svih pokojnika za koje prikazujemo ovu svetu Misu. A na pitanje: Na koji način bi se svaki kršćanin trebao ponašati u svom životu?, odgovor nalazimo u nastavku istoga govora, u kojemu Isus kaže: “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. (…) vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge” (Iv 15,14-17). Te riječi su dio posljednje ovozemaljske Isusove želje i trebaju je izvršavati svi njegovi duhovni potomci.
Isusova Posljednja večera zapravo je bila prva sveta Misa. To je bio događaj na kojemu je ustanovljen ovaj sakrament, a Isusove riječi, koje smo upravo naveli i čuli, ustvari su dio prve ikada održane misne propovijedi. I jer ih je izravno izgovorio utjelovljeni Bog, imaju trajnu i obvezujuću vrijednost za svakoga. Stoga, jednako kao svojim učenicima u dvorani Posljednje večere, i nama večeras ovdje okupljenima na slavlju sakramenta svete Mise, Isus kaže: “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,14). To jest, za ostvarenje prijateljstva s Isusom on je postavio veliko i uvjetno “ako”. I, u skladu s tim “ako”, samo onaj, tko čini što je Isus zapovjedio, postaje njegov prijatelj.
Mnogo puta je vjernost Isusovim zapovijedima praćena podrškom sredine, u kojoj se živi, ali je istina također da oni, koji nastoje vršiti Njegovu volju, često nailaze na protivljenje okoline i prijetnje različitih moćnika, sustava i ideologija. Takav primjer protivljenja Isusovoj volji opisan je u odlomku iz Djela apostolskih koji smo maloprije čuli. Naime, Petar i drugi apostoli su, nakon Isusova uskrsnuća i Njegovih ukazanja, koja su doživjeli, započeli javno propovijedati tu istinu usprkos zabranama tadašnje vlasti. I kako nas izvješćuje pisac Djela apostolskih: “Onda se podiže veliki svećenik i sve njegove pristaše – sljedba saducejska. Puni zavisti, pohvataju apostole i strpaju ih u javnu tamnicu” (Dj 5,17-18). Malo poslije toga doveli su apostole pred Vijeće, ono isto koje je dalo osuditi Isusa, i koje je imalo vlast jednako osuditi i njih. Dapače, veliki svećenik pred Vijećem, odnosno ondašnja vlast, optužuje apostole zbog dvoje: zbog njihova neposluha naredbi da ne smiju propovijedati i zbog toga što su se članovi Vijeća bojali da bi narod, zbog propovijedanja apostola, mogao početi upravo tu vlast smatrati odgovornom za Isusovu smrt. Dapače, veliki svećenik te dvije optužbe izrijekom oblikuje kada izgovara riječi: “Nismo li vam strogo zabranili učiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoćete na nas navući krv toga čovjeka” (Dj 5,28).
Bile su to optužbe koje su, u skladu s ondašnjim zakonodavstvom i sudbenom praksom, izlagale apostole najvećim mogućim rizicima, no oni nikako ne odustaju od svoje vjernosti Isusovoj volji. Dapače, umjesto da se boje moguće osude i smrti, analizirajući njihove riječi, ima se dojam da je u apostolima već bio umro svaki strah. Tako na prvu optužbu, da su prekršili zabranu propovijedanja, Petar i apostoli odgovaraju hrabro i smireno: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Dj 5,29). A na drugu optužbu, da njihovo propovijedanje kompromitira dobar glas velikoga svećenika i Vijeća, Petar i apostoli odgovaraju riskirajući još više negoli u odgovoru na prvu optužbu. Naime, ni u toj napetoj i opasnoj situaciji ne prešućuju povijesnu istinu o odgovornosti za Isusovu smrt, ali im prava nakana nije u tomu da optužuju, već da i u tom času propovijedaju obraćenje na koje je pozvan i veliki svećenik i Vijeće. Upravo zbog toga vrlo hrabro kažu: “Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju” (Dj 5,30-32).
Ovaj Petrov odgovor sadrži, s jedne strane, osnovni sadržaj kršćanske vjere: Krist je Stvoritelj i Spasitelj. On je umro i uskrsnuo. Time ga je Bog uzvisio te je postao naš Spasitelj. Učinio je to da svima podari mogućnost obraćenja i oproštenja grijeha. Sve to po Duhu Svetom kojega Bog daje onima što mu se pokoravaju. I s druge strane, kažu apostoli da su oni svjedoci tih događaja, koji ne mogu šutjeti.
Draga braćo i sestre!
Kao apostoli na početku kršćanstva bili zatvarani zbog vjernosti Isusu, kao što su toliki Kristovi vjernici tijekom prošlosti stradali zbog istoga razloga, tako su i danas, zbog Isusova imena, progonjeni mnogi kršćani. To jest, onoga časa, kad je završila Isusova muka, započelo je stradanje njegovih učenika, i nije prestalo do danas. Stoga ovaj put posebice molimo za onu našu braću i sestre, koji su danas izloženi velikim fizičkim i psihičkim patnjama, i preporučujemo ih zagovoru svih kršćanskih mučenika. Takvih je i u naše vrijeme, nažalost, vrlo mnogo. Naime, prema rezultatima vrlo ozbiljnih studija, najprogonjenija i najviše ubijana vjerska skupina tijekom 20. stoljeća bili su kršćani. A u našem 21. stoljeću, prema istim izvorima, zbog vjere u Isusa Krista u svijetu godišnje strada čak 160.000 kršćana. Uz to, oko 200 milijuna kršćana svakodnevno se progoni i ograničava im se ili osporava vjerska sloboda.
Zajedno s tom našom braćom i sestrama, koja u vrlo teškim uvjetima vjerno svjedoče za Isusa, ovdje ponavljamo riječi Petra i apostola: Mi jesmo svjedoci! Vjerujemo da su to bili i naša pokojna braća i sestre za koje prikazujemo ovu svetu Misu. Zajedno sa svima njima, vjerujemo i svjedočimo da su Isusova smrt i uzvišenje izraz Božjega Milosrđa koje ljudima, po njihovu kajanju i obraćenju, želi udijeliti milost oprosta grijeha. Svim ljudima, svih generacija! To jest, istu svrhu imaju i danas! A da bi se ta Božja želja ostvarila, potrebno je da čovjek, svojim obraćenjem, odgovori na Isusov poziv. To je pretpostavka da bi Bog udijelio oprost grijeha. Za one koji se kaju, to je praktična primjena Isusovih riječi s križa: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Lk 23,34). Mi jesmo i moramo biti toga svjedoci! Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Izvor: Crkva na kamenu/www.mod.gov.ba
