TREBINJE – U ponedjeljak, 22. veljače 2016. u zoru, preminuo je Pero Nikolić, župljanin katedralne župe u Trebinju. Bio je poznati fotograf u gradu, vjernik, koji je nastojao svoju vjeru svjedočiti i na vanjski način pod raznim režimima. Svim je župnicima u gradu bio na uslugu u svemu što je mogao učiniti, a osobito kada se radilo o profesionalnom fotografiranju prigodom raznih crkvenih svečanosti. Budući da se biskup Ratko, još kao trebinjski župnik (1971.-1974.), dobro poznavao s pokojnim Perom, zaželio je biti na sprovodu, 24. veljače u popodnevnim satima. Uvečer je župnik don Ante Luburić slavio sv. Misa za dušu pokojnoga Pere u trebinjskoj katedrali punoj vjernika i Perinih sugrađana.
U katoličkom groblju u Podglivlju biskup je, uz asistenciju župnika don Ante i tajnika don Marina Skendera, vodio sprovodne molitve, blagoslovio grob i izgovorio ovo posmrtno slovo:
Biskupov nagovor na sprovodu pokojnoga Pere Nikolića
Trebinje, Podglivlje, srijeda 24. veljače 2016.
Poštovana obitelji našega Pokojnika, rodbino i znanci,
dragi vjernici župe trebinjske,
uvaženi građani, prijatelji preminuloga Pere!
Sastali smo se, u smiraj ovoga zimskog dana, na ovom stoljetnom groblju u Podglivlju, da na posljednje počivalište, nakon proživljena ovozemnoga života, od 93 godine, ispratimo mrtvo tijelo preminuloga župljanina Pere Nikolića, a dušu mu, uz molitve i sjećanje na njegov plemeniti lik, preporučimo Bogu, bogatu mirom i milosrđem.
Sućut. Najprije izražavam iskrenu ljudsku i vjerničku sućut bližoj i daljnjoj rodbini pokojnoga Pere, posebno gospođi Zori i djeci Albini i Olinki s njihovim obiteljima, kao i svima koji su u kršćanskoj i uopće humanoj tuzi zbog Perina preminuća. Neka vam svima utjeha bude vjera i nada u ponovni susret u kući Oca nebeskoga u Dan onaj. Svi ćemo mi za Perom.
Utjeha su nam i malo prije pročitane riječi Svetoga Pisma koje nam Crkva stavlja na razmišljanje u prigodi kršćanskoga sprovoda.
Jobova vjera. Na to nas razmišljanje posebno pozivaju riječi mudroslovne knjige o Jobu (19,1.23-27a). Ova stara mudrost još je uvijek izvanredno suvremena jer se svaki čovjek tjeskobno zapitkuje: koji je smisao ljudskoga života, zemaljske smrti, nesreće i patnje? Kada je čovjek pogođen okrutnom mukom, kada je ranjen u svemu svom imanju, štoviše u svojoj obitelji, a ponajviše u svome tjelesnom životu, kao tužni Job, beskorisno je iskazivati uglađene riječi. Bit će uputnije s njime potiho i prijateljski trpjeti.
Prijatelji poučiše Joba da je krjepostan čovjek uvijek sretan, da mu Bog već ovdje na zemlji uručuje nagradu. A Job bijaše upravo takav, i krjepostan i sretan. Pa ipak bijaše obasut nevoljama i poniženjima, kao najveći kriminalac, razvlašćen od svega što bi mu donosilo radost ovozemnoga života. Njegovi prijatelji misle da će unijeti svjetlo u njegov patnički život time što mu predočuju kako je Bog pravedan i kako bi mu bolje bilo da raskajano prizna kako je njegova nesreća i patnja kazna za grijehe. Job se udaljuje od tih i takvih svojih prijatelja i obraća se, smjelo i prijateljski, samomu Gospodinu – što je dokaz njegove nerazorive vjere u Boga.
Job je veliki vjernik. I on, kao i svaki čovjek koji vjeruje u Boga, gleda svijet “kroza zrcalo, u zagonetki” (1 Kor 13,12). I životni jadi koji ga pritišću i taru još više zamagljuju tu nejasnoću. Uza sve to pogođeni Job čvrsto vjeruje u Boga koji ga je proveo kroz sve ljudske muke, i vjernički ponavlja: Bog dao – Bog oduzeo! Bog dao – Bog uzeo!
I najednom, kao grom iz vedra neba, čusmo kako progovara i kaže:
O kad bi se riječi moje zapisale
i kad bi se u mjed tvrdu urezale…
Koje su to riječi? – To je Jobov iskazani čin vjere; neprotumačiv ali beskonačno svjedočiv: Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi,
i posljednji će on nad zemljom ustati.
Job ne razumije, ali je uvjeren da je nedohvatljivi Otkupitelj dohvatljiv, da je Bog najbogatiji život, da će Bog posljednju izreći riječ i da će pravedno uzvratiti i naplatiti svakomu po djelu njegovu.
Isusova blaženstva. Pročitani odlomak iz Matejeva Evanđelja (5,1-12a) govori o blaženstvima koja nas ne samo ispunjaju nadom u budući vijek, nego se počinju ostvarivati već na ovom svijetu, zajedno s Kraljevstvom njegovim. Isus govori u sadašnjem vremenu: Blaženi! On jednostavno kaže, tvrdi, ustanovljuje: sada počinje blaženstvo! Blago vama znači: vi sada počinjete biti sretni, blaženi!
Vi, koji u duhu sve očekujete iz Božje ruke;
koji ste ožalošćeni zbog svojih propuštenih ili počinjenih djela;
koji krotite i disciplinirate svoju ljudsku narav;
koji ste gladni i žedni Božje pravednosti;
koji drugima činite tjelesna i duhovna djela milosrđa;
koji ste ne samo čista jezika i oka, nego osobito čista srca;
koji ste pravi i aktivni mirotvorci, a ne samo miroljupci;
koji ste progonjeni zbog pravednosti, i na kraju, blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Već ovdje na zemlji ta plaća počinje, a velikom postaje na nebu!
Dragi Pero!
Dobro se poznamo od vremena moga službovanja u ovoj župi i gradu Trebinju, više od 45 godina… Uvijek smo se s poštovanjem susretali i, nakon moga odlaska s ove župe na druge crkvene službe, često smo pozdrave i dobre želje razmjenjivali i nastojali se vidjeti. Hvala Ti za sve Tvoje usluge koje si činio i katoličkoj zajednici u ovom gradu i svim građanima Trebinja!
Posebno mi je ostao u sjećanju pohod Tebi u trebinjsku bolnicu, 11. srpnja 1994., kada si bio teško obolio. Zahvaljujući razumijevanju tadašnjega gradonačelnika i mjesnoga paroha, sada pokojnoga Arsenija Ćorovića, mogao sam Te na bolesničkoj postelji pohoditi i iskazati Ti prijateljsku blizinu i podijeliti sakramentalnu snagu za Tvoju životnu borbu. S pomoću Božjom, liječničkom intervencijom i svojom odlučnom voljom Ti si se oporavio i proživio više od 20 godina. Bogu hvala, i hvala svima koji su taj moj pohod meni i mojim suradnicima omogućili. A naš posljednji susret bijaše o Miholjdanu prošle jeseni u katedrali.
Ovaj put Božji poziv, Tebi upućen, bio je neopoziv. U prošli ponedjeljak u zoru mogao si čuti Spasiteljeve riječi: “Dođi slugo, dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!” Gospodin na drugom mjestu kaže: Ne zovem vas više slugama, nego prijateljima. Jer sluga ne zna što Gospodara radi, a vi znate. Ti kao prijatelj Božji više ne gledaš Boga “kroza zrcalo, u zagonetki”, nego licem u licem.
Poštovani Pero, neka je Tvomu iscrpljenom tijelu laka ova zemlja u koju Te s pijetetom polažemo, a Tvoja duša, koju si često sakramentalno čistio i hranio, neka uživa radosti Božjega života u zajedništvu s dušama svetih i Tvojih bližnjih, već preminulih, osobito s pokojnim sinom Draženom (1964.-2007.). Blaženuj vječno u Bogu!
Izvor: Crkva na kamenu