MOSTAR/POTOCI – Dokumentarni film slovenskoga autora Romana Leljaka “Huda Jama – strogo čuvana tajna” prikazan je u četvrtak navečer, 9. veljače, u velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Film je prikazan u organizaciji Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat i Odjela za iseljeništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH te se na početku okupljenima obratio Ilija Vrljić uime organizatora. Zatim je prikazan film. Svo vrijeme vladao je tajac u prepunoj dvorani, a uz pojedine fotografije iz filma čuo bi se uzdah.
Film je snimljen prema predlošku istoimene knjige Romana Leljaka i govori o stradanju hrvatskih, slovenskih i austrijskih civila, koje su bez suđenja mučili i pogubili komunisti 1945. godine.
Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško u Sloveniji. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama, a u sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. godine pronađena masovna grobnica. Iako posmrtni ostatci žrtava ubijenih neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata u rudniku Barbarin rov nisu identificirani, prema svjedočenjima iz tadašnjeg vremena među njima su bili i Hrvati, a pretpostavlja se da bi se u neistraženim dijelovima rudnika mogao nalaziti i mnogo veći broj žrtava.
Posmrtni ostatci ubijenih ratnih zarobljenika prekrili su cijelu jamu, a žica kojom su bili vezani, kosti koje vire iz neraspadnutih vojničkih čizama te položaji pojedinih kostura dokazuju da su oni koji su bili zatrpani u tu jamu imali neopisivo jezivu smrt. Vidi se da su leševi bili vezani žicom, a mnogima su i smrskane glave, što upozorava da su neki bili ubijeni na okrutan način. Tijela su žrtava mumificirana, jer su u toj rudarskoj jami, koja je bila zatrpana s 400 kubičnih metara zemlje, postojali uvjeti za to, budući da je bio zapriječen dovod zraka.
Zločin u tom rudniku dogodio se posljednje nedjelje u svibnju 1945. Partizani su kamionima dopremali zarobljenike koje su izabrali u logorima koji su postojali u Slovenj Gradecu, Velenju, Kranju i na željezničkoj postaji u Celju.
Pri ulasku u jamu zarobljenici su morali kleknuti, a zatim su dobili udarac rudarskim krampom po glavi. Njihova su tjelesa bila poredana u jami, a među njima je bilo i žena i djece.
Pregrada duga 100 metara kojom je zatvoren rudnički rov trebala je osigurati da žrtve zauvijek ostanu zakopane u šutnju, kako se o tome ništa ne bi doznalo. No, pregrada je u prvom redu trebala poslužiti zato da taj zločin nikad ne ugleda svjetlo dana. Pa ipak, iz tog groba šutnje, te straha od istine o zločinu o kojemu se desetljećima moralo šutjeti, žrtve su prije nekoliko tjedana izašle. Uskrsnule su u našoj savjesti, postavile se u naše povijesno pamćenje, pa ih od sada ubuduće nitko više ne će moći zanemarivati i ignorirati.
Ovo je samo jedno od mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstva jugokomunista, ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. U Hudoj jami slovenska je državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnije se pokazalo kako je broj žrtava puno veći, čak nekoliko tisuća, oko 10 posto žrtava su žene. Pretpostavke kažu kako je u prvom rovu dubokom 48 metara oko 3000 tijela.
Nakon prikazanoga filma riječ je preuzeo sam autor, slovenski istraživač arhiva Roman Leljak, koji je govorio o svim strahotama te masovnim likvidacijama, također osvješćuje te mučne trenutke u periodu od živog zakapanja do smrti žrtava. Govorio je i o svome životnome putu i o tome kako se počeo baviti ovim istraživanjima.
Sve je počelo od pisma ubijene mlade žene Ivanke Novak Škrabec koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, a napisala ga je svojem nerođenom djetetu, prije no što su nesretnicu bez suda i presude bacili s ostalima u mračno okno Hude jame. Do pisma je nekako došla i sačuvala ga njezina sestra koja je s njom bila u koloni, ali se uspjela spasiti.
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Još nekoliko sati i bit će kraj mojem životu.
Oh, zbogom, Majko od Žalosti, Mati moja!
Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.
O, dijete moje, moj nježni anđele! Kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo.
O, dijete moje, moj nježni, bijeli cvijete!
Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikad mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj.
Nikada te neću moći stisnuti na svoje srce, premda si tako blizu.
Nikada, dijete moje!
Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta ni kad ti neće pjevati pjesme u koljevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda. Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti, koja i tebe čeka, ne mogu te spasiti.
Samo mirno spavaj!
Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati, kao i ja u mislima s tobom. I tad će biti kraj stradanja i muke, naše borbe.
Skupa ćemo k Bogu.
Kad sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati, kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda. Na žalost, oblit ćete moja krv. Krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce…
Tada, dijete moje, prvi put ću te vidjeti, o moj nježni anđele, ondje ću vidjeti tvoje lice, i ti ćeš ondje prvi put vidjeti svoju majku i prvi put izgovoriti riječi: O, Mama.”
Sutradan, 10. veljače film je prikazan u župi Potoci, u samostanu Školskih sestara franjevki Krista Kralja. U prepunoj dvorani okupljenima se obratio župnik don Josip Galić istaknuvši kako je ova župna zajednica prije Drugoga svjetskog rata imala 1800 vjernika. Od njih 1800 u župu se nikada nije vratilo 376 župljana za koje se još uvijek ništa ne zna. Od toga broja 80 % je ubijeno nakon rata. Zbog toga je ova tema i ovaj film vezana za ovu župnu zajednicu.
