Proslava patrona i zlatonog jubileja

JARE – Kada su otpočeli radovi na izgradnji župne kuće u Jarama, u oglasima je župnik pozvao domaćine da ostanu jer se moraju dogovoriti o jednom veoma važnom pitanju. Mnogi su se pitali: što bi moglo biti tako važno? Ta dogovorili smo raspored posla i dobrovoljna rada. Nakon Misnoga slavlja župnik im priopćuje temu sastanka: dogovor oko zaštitnika ili patrona župe. Počeli su odmah davati razne prijedloge… A onda se diže stari Miško Anić i reče: „Čuli ste, velečasni, o nama kojekakve priče. Tu ti je to. Nama ne može pomoći jedan svetac nego nam trebaju svi.“ Na tu njegovu primjedbu svi su se nasmijali, a župnik zaključi: dakle, prijedlog je da naslovnik župne crkve a zaštitnici cijele župe budu Svi Sveti. Svi su se složili.[1]

Ovako su prije pedeset godina župljani župe Jare u Širokobriješkom dekanatu odabrali svoje nebeske zaštitnike i jednostavno se usuglasili oko izbora naslovnika crkve: Svi Sveti! Stoga smo posebno zahvalni, u prvome redu Trojedinomu Bogu, svim znanim i neznanim svecima Crkve, napose hrvatskim mučenicima, ali na određeni način i našim precima što smo se danas, 1. studenoga 2016., na svetkovinu Svih Svetih okupili u župi Jare i u 11.00 sati slavili svetu Misu, koju je, na poziv župnika don Krešimira Pandžića, predvodio mjesni ordinarij Ratko Perić. Ovim svetim i svečanim činom župljani Jara proslavili su svoje nebeske zaštitnike  i ujedno obilježili Zlatni jubilej – 50 godina od osnutka župe. Uz biskupa i župnika u koncelebraciji su bili: fra Stipe Biško, dekan i župnik širokobriješki, don Tomislav Majić, bivši župnik u Jarama (1985.-193.) a sada u Grljevićima, don Jakov Renić, župnik u Pologu i don Marin, tajnik. Glazbeni dio Misnoga slavlja animirali su članovi velikoga i dječjega župnog zbora na čelu sa zborovoditeljicom Anitom Milićević.

U propovijedi biskup je govorio kako Bog čudesno i providnosno našu osobu sastavlja od tijela i duše, pa je u smrti rastavlja primajući dušu k sebi na sud i doznačeno joj stanje, a tijelo nam odlazi u zemlju da bi o Sudnjem danu opet sve, preobraženo, sastavio i uskrisio pravednika na život vječni, a nepravednika na osudu vječnu. Mi kao Crkva prolazimo kroz tri faze: jedna je ovdje na zemlji „borbena“, u kojoj se borimo protiv đavla i njegova sjaja i njegovih pristaša, druga je čistilišna odakle se može otići samo u raj, a treća je proslavljena u nebesima gdje se nadamo u milosrđe Oca nebeskoga postižući radost nebesku.

Iz povijesti župe. Stanovnici sela Jare, koji su do tada pripadali župi Ljuti Dolac, zamolili su biskupa Petra Čulu da se u njihovu selu osnuje samostalna župa. Kao razlog svojoj molbi naveli su kao glavni razlog to što su više od sat hoda udaljeni od matice Ljuti Dolac, te stoga sve veći broj njih nedjeljom i svetkovinom ostaje bez svete Mise. „Uviđajući opravdanost njihove molbe i saslušavši prethodno mišljenje dijecezanskih konzultora shodno kanonu 1428. § 1. CZ ovim u Ime Božje u selu Jarama uspostavljamo kanonski novu župu i određujemo, da se granice nove župe imaju poklapati sa granicama sela Jare. Mostar, dne 18. travnja 1966.,

+ Petar, biskup“.[2]

Tim je dekretom tadašnji biskup Petar Čule osnovao župu Jare, a za prvoga župnika postavio svećenika don Nedjeljka Galića.[3]

U to vrijeme župa je brojala 232 domaćinstava i 1300 duša. Don Nedjeljko je službeno stigao u župu 14. svibnja 1966., i nastanio se u kući Joze Zelenike, zvanoga Jogo.[4] Mladi se župnik  zajedno s vjernicima dao na posao gradeći župnu kuću. Točno na prvu godišnjicu don Nedjeljkova dolaska u župu 14. svibnja 1967., biskup je Petar svečano blagoslovio župnu kuću i u njezinu prizemlju privremenu kapelicu.[5]

Nakon što su bile prikupljene potrebne isprave i dozvole,[6] počelo se s izgradnjom župne crkve. Na svetkovinu Svih Svetih 1968. biskup je Čule, sa župnikom don Nedjeljkom i ostalim svećenicima iz Širokobriješkog dekanata, slavio sv. Misu na započetim temeljima župne crkve i blagoslovio gradilište i kamen temeljac. U svojoj čestitki biskup, ugodno iznenađen, pohvalio je vjernike Jara te ih potaknuo da nastave marljivo i zdušno s gradnjom  molitvenog hrama.[7]

Osma nedjelja po Duhovima, 12. srpnja 1970., biskup je Čule blagoslovio novopodignutu župnu crkvu u Jarama i time je službeno predao javnoj i trajnoj liturgijskoj uporabi. Uz liturgijski prostor crkve s istočne vanjske strane zida uvezana je prostrana vjeronaučna dvorana, a s južne strane vanjskoga zida crkve nalazi se sakristija i kapelica sakramenta.[8]

Biskup Pavao Žanić, preuzevši 14. rujna 1980. upravu biskupije, posvetio je 31. siječnja 1982. glavni oltar u župnoj crkvi Svih Svetih u Jarama. U oltar su ugrađene moći sv. Teodora, mučenika, sv. Verekunde, mučenice, sv. Klementa pape i mučenika i sv. Felicite djevice i mučenice.[9]

Kroz ovih pedeset godina u župi Jare djelovala su trojica župnika: don Nedjeljko Galić (1966.-1985.), sada u Svećeničkom domu u Mostaru, don Tomislav Majić, župnik u Grljevićima, i aktualni župnik don Krešimir Pandžić, koji je na toj službi od 1993. godine. Svaki od njih, na svoj je način zaslužan za razvoj župne zajednice i njezino oblikovanje. Svojim djelovanjem postupno su radili i na materijalnoj izgradnji i ukrašavanju crkve.

U pedeset godina župe više je krštenih – 849 od pokopanih – 745. Ali kada usporedimo broj vjernika i broj obitelji u godini osnutka župe 1966. s onima s početka jubilarne godine 2016., upada u oči da, iako se broj obitelji povećao (1966. – 235 obitelji i 1343 vjernika), broj se vjernika smanjio (statistička 2015. – 262 obitelji i 929 duša).[10]

U jubilarnoj 50. obljetnici župe broj se vjernika u odnosu na godinu osnutka umanjio za 414 duša, dok je u isto vrijeme 27 obitelji više. Razloge tomu vidimo u manjem broju rađanja, posebno s početka ovoga tisućljeća kada je uglavnom manje krštenih nego umrlih te svakako u iseljavanju, velikom problemu cijele Hercegovine.

Ovi podatci upozorenje su i svim vjernicima župe. Nadamo se i Boga molimo da i ova obljetnica djeluje na obiteljsku svijest i vjerničku savjest da se odazovu svojoj kršćanskoj zadaći služenja Kristu Gospodinu koji je došao da život imamo, i to da ga u izobilju imamo (Iv 10,10).

Izvor: Crkva na kamenu/KIUM