MOSTAR – Tekst započinjem zahvalom svevišnjem: Bože, hvala Ti!
Hvala što si među nama, što si sinoć sjedio s nama i govorio kroz Davora Belju i Borisa Dujmovića. Hvala što si promijenio običnu večer u jednu posebnu.
U našoj župi sv. Luke ev. Ilići i sv. Marka ev. Cim, u utorak 14. siječnja 2025., održana je tribina, ili da se bolje izrazim svjedočanstva dvojice naših župljana, čiji je rad prepoznat izvan granica naše zemlje. Govorili su Davor Beljo, nogometni sudac, koji u nogama ima dosta utakmica Lige prvaka, te njegov mlađi kolega Boris Dujmović koji sudi utakmice juniorske Lige prvaka.
Davor (Cim) i Boris (Ilići) – kolege, prijatelji i osobe koje su sinoć uspjele ujediniti Cim i Iliće da dišu kao jedno, a mi znamo da je to veoma teško.
Davor je rastao u skromnoj obitelji i odgojen u duhu vjere. Sinoć je bilo dovoljno vidjeti njegove roditelje kako ga, sa suzom u oku, ponosno gledaju da vidimo da je ispunio njihova očekivanja. Dovoljno je bilo vidjeti njegova brata koji mu je na papirić napisao “bruda, volim te”, da nam bude jasno koga imamo tu pokraj sebe.
Treba znati da Davor Beljo slovi kao najspremniji sudac u Europi, a zapravo je riječ o neizmjerno skromnom čovjeku koji na svako svoje postignuće kaže: “Bože, hvala Ti. Znam da si Ti sve upravio.” Davor je danas profesionalni nogometni sudac, a imali smo priliku čuti kako je još prije nekoliko godina on “stajao u mjestu”, dok su njegove kolege munjevito napredovale. I tu ćemo doći do važnosti obitelji, jer Davor je odlučno rekao “ne” nemoralnim ponudama iz jasnog razloga što protiv sebe i onoga što su roditelji usadili u njega nije mogao. Gledao je tzv. uspjehe i napredovanja svojih kolega koji su na putu do uspjeha izgubili obraz, radeći sve ono što s čašću i poštenjem nema nikakve veze. Za razliku od njih, Beljo je, uzdajući se u Boga, učio, radio i ostvario se i profesionalno i privatno. Izgradio je život dostojan čovjeka. Danas radi ono što voli. Sudi utakmice Lige prvaka, a njegove kolege sjede kući i gledaju ga na televiziji. Slušajući ga, pomislila sam na stihove “poštenim putem ići bit će teško znaj, ali samo ćeš tako stići gdje je vječni sjaj”.
Posebno emotivan je bio i dio priče kako je svom anđelu, svojoj kćeri dao ime. Priča je dotakla, uvjerena sam, i najhladniji kamen koji krasi našu crkvu. Njegova kći Martina dobila je ime po pokojnoj sestri njegove supruge, koja je poginula u 10. godini života igrajući se u dvorištu kuće. Kazao je da je teško bilo odlučiti se za to ime jer nije želio da traže pokojnu Martinu u njegovoj kćeri, ali da je i tu Bog upleo svoje prste i sve posložio.
Sinoć, dok je skupljao hrabrosti ispričati nam taj dio priče, čarobno je zazvučalo i njegovo promišljanje o bračnoj zajednici. “Samo ne želim u životu svoju suprugu razočarati” – rekao je Davor Beljo, i to je nešto što bi morao čuti svaki suprug i svaki muškarac koji se sprema ući u bračnu zajednicu.
Sada malo o Šukanu (Borisu Dujmoviću)…
Boris i ja smo odrasli u vremenu bez mobitela, kad je igra vani do mraka bila sve što nas je zanimalo. Nas 15-ak djece znali smo dane provesti igrajući nogomet. Mislim da smo mi danas zaslužni za ovo što postiže u životu. Šalu na stranu, Boris vjerujte ostavlja trag gdje god da se pojavi, jer s tolikom ljubavi i s tolikim srcem sve u životu radi da ne može drugačije nego oduševiti sve koji imaju priliku biti u njegovoj blizini.
Njegovo svjedočanstvo, koje je bilo prožeto samo njemu znanom dozom humora, rasplakalo me opet iako sam znala tu priču. Sinoć gledajući njih dvojicu kako otkidaju najintimnije dijelove svoje duše i dijele to s nama osjećala sam se tako sebičnom, jer danas na svako pitanje koje ti netko postavi, pa i na pitanje kako si? razmisliš tri puta, smišljaš odgovor, jer ga treba “pakirati” na najljepši mogući način. Kao što danas čitav život pakujemo u najljepše ukrasne papire, oblačimo markirane stvari koje vrište s nas, predstavljamo svoje živote savršenim, a zaboravili smo pravu vrijednost života.
No, vratit ću se na Borisovo svjedočenje, na njegov životni put. Ispričao je kako nakon ženidbe dulje razdoblje nisu imali djecu, da su nalazi pokazali da je “do njega”, nakon čega je živio s grižnjom savjesti da se njegova supruga ne može ostvariti kao majka radi njega.
Jedne subote supruga mu je predložila da idu u Knešpolje gdje se održavaju molitve za parove koji ne mogu imati djecu. Iako prijedlogom nije bio oduševljen, odlazi radi supruge. Prisjetio se da je tada u crkvi u Knešpolju, klečeći pred Gospodinom i slušajući duhovne pjesme osjetio mir u duši i da je za vrijeme molitve u glavi čuo glas koji mu je rekao “dobit ćeš sina i zvat će se Emanuel”. Mislim da već znate nastavak priče. Emanuel je nedavno napunio 3 godine i sad je stariji brat jer je dobio i sestru.
Na kraju predivne večeri, Agata i Filip počastili su nas svojim pjevanjem, samo ću napisati riječi te pjesme za kraj:
I na tvojim rukama,
Ja ću otvoriti srce i reći da volim Te,
Jer duši mojoj toliko si potreban.
Jedino želim u Tvojoj prisutnosti ostati zauvijek,
Jer Ti si predivan Bog.
Ema Markić
Izvor: Crkva na kamenu
