Zaređena petorica novih svećenika

Foto: Crkva na kamenu

MOSTAR – Tijekom svečanoga misnog slavlja u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve, na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, danas, 29. lipnja, u 10 sati, polaganjem ruku i posvetnom molitvom mostarsko-duvanjskoga biskupa i trebinjsko-mrkanskoga upravitelja mons. Petra Palića za svećenike su zaređena petorica kandidata. Za Hercegovačku franjevačku provinciju zaređeni su fra Franjo Ćorić, fra Ivan Hrkać, fra Franjo Markić, fra Ivan Slišković te za Trebinjsko-mrkansku biskupiju don Nikša Pavlović.
Biskup Petar pozdravio je nazočnoga apostolskog upravitelja župe Međugorje mons. Aldu Cavallia, zatim provincijala fra Jozu Grbešu, generalnoga vikara don Nikolu Menala, biskupskoga vikara za Trebinjsko-mrkansku biskupiju don Antu Luburića, dekane, sve prisutne svećenike a na poseban način ređenike i njihove obitelji. U slavlju, koje je svojim pjevanjem uzveličao katedralni zbor “Marija” pod ravnanjem don Dragana Filipovića a uz orguljsku pratnju s. Matee Krešić, sudjelovao je velik broj svećenika a prisutne su bile i časne sestre, bogoslovi i sjemeništarci. Nakon čitanja i Evanđelja generalni vikar mons. Nikola Menalo predstavio je kandidate. Uslijedila je homilija biskupa Palića koju donosimo u cijelosti, a zatim obred ređenja. Nakon njihova odziva “Evo me”, koje je ujedno njihovo cjeloživotno opredjeljenje Bogu i Crkvi Kristovoj biskup je pomazao svetim uljem ruke ređenika, darovao im pliticu i kalež, te položio ruke na njihove glave, a okupljeni svećenici molili su za nove prezbitere te su polaganjem ruku izrazili zajedništvo s njima kao i podršku u važnoj zadaći koja je za njih ovim danom započela.
Ređenici su se zatim pridružili biskupu i svećenicima za stolom Gospodnjim. Riječi pozdrava i zahvale izrekli su na kraju svete Mise novoimenovani provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeša, kao i generalni vikar don Nikola koji su čestitali ređenicima kao i svim svećenicima obljetnicu ređenja. Bio je ovo radostan dan za cijelu našu biskupiju i znak zajedništva Crkve u Hercegovini. Obiteljsko i prijateljsko druženje nastavljeno je u katedralnoj dvorani. Preporučamo milosrdnom Bogu naše nove svećenike.

SVEĆENIČKO REĐENJE

Mostar – katedrala, 29. lipnja 2022.

1. Ni Petar ni Pavao nisu znali na što su pristali kad su potvrdno odgovorili na Kristov poziv. Nisu znali ni Ivan, Franjo, Ivan, Franjo i Nikša. Nije niti itko od zaređenih svećenika, nisam ni ja. Svi smo stavili svoj potpis na bjanko ček.
Za Petra je reći DA Isusu uključivalo i neke teške stvari. To je značilo napustiti svijet koji je poznavao, jezero i svoju trgovinu, svoju rodbinu u Galileji. Bio je to mali svijet, ali dovoljno udoban. Reći DA značilo je kročiti putevima Palestine, živjeti u nesigurnosti slijedeći “Sina čovječjega [koji] nema gdje nasloniti glavu” (Mt 8,20). To je značilo slijediti Isusa u Getsemanski vrt noću, a zatim u dvorište Velikog svećenika i u čin izdaje i gorkog plača koji slijedi. To će značiti izdaleka vidjeti Isusa uzdignutog na križu na Kalvariji i položenog u obližnji grob. To će značiti novo poslanje na obali pokraj jezera: “Pasi ovce moje” (Iv 21,17); a to će značiti da će Petar “ispružiti ruke” (Iv 21,18), a netko drugi će ga vezati pojasom i voditi ga kamo najradije ne bi išao. To će značiti umrijeti mučeničkom smrću u Rimu, okrenut naopako, naglavačke, prema zemlji na križu, kažu, u tadašnjem Neronovom cirkusu, a danas Vatikanu. Sve to sadrži u sebi Petrov DA Isusu.
2. Za Pavla će DA značiti progon od početka u Damasku. To je značilo sumnju u njega u majci Crkvi u Jeruzalemu. To je značilo odvajanje od Petra i Barnabe u Antiohiji. To je značilo otkloniti sve optužbe nakon što je nakon razlaza osnovao vlastiti misionarski tim. Njegova misionarska karijera zvuči kao litanije jada: “Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu”, kaže. “Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! ” (2 Kor 11,24-27). Vrhunac svih ovih nedaća doći će, kako za Pavla tako i za Petra, u Rimu gdje mu je odrubljena glava na putu za Ostiju.
S obzirom na sve ovo što su obojica proživjela i preživjela, postavlja se pitanje zašto su nastavili? Zašto u jednom trenutku jednostavno nisu odlučili da to nije vrijedno toga i vratili se u svoj mali udoban svijet koji su poznavali? Jesu li bili mazohisti? Malo je vjerojatno. Jesu li se nadali protiv nade da bi stvari mogle biti bolje, a zapravo su se samo pogoršavale? Također je malo vjerojatno.
3. Razlog zašto su nastavili dalje je daleko čudniji od toga. Možda su Petar i Pavao imali tračke nostalgije za svijetom koji su ostavili, ali ustrajali su do kraja iz dva razloga. Prvo, imali su nepokolebljiv osjećaj sigurnosti poziva koji im je došao vrlo izravno i osobno od Isusa. Za Petra je poziv stigao iz Cezareje Filipove i potvrđen je na obali Genezaretskog jezera. Za Pavla je poziv stigao na putu u Damask. Drugo, obojica su uvidjeli da, u svom iskustvu patnje, zapravo žive vazmeno otajstvo. U Poslanici Filipljanima Pavao govori o sebi kao da živi u svom životu način Gospodinove smrti (usp. Fil 3,10). To je smrt koja vodi u život. Pavao vidi da njegovo iskustvo patnje, gubitka i progona samo služi da njegovom poslanju da veću snagu. Svaki pokušaj da ga se zaustavi ili ušutka samo daje još veći poticaj njegovom poslanju, kao što je konačni pokušaj zaustavljanja i ušutkavanja Isusa na Kalvariji samo izazvao uskrsnuće. Dvojica apostola uvidjeli su da vazmeno otajstvo nije bilo “nekad davno”, događaj ograničen na prošlost. To se događalo ovdje i sada u njihovim životima dok su stalno govorili DA Isusu i odgovarali na njegov poziv da budu apostoli.
4. Ono što smo danas čuli iz Svetog pisma govori o tome da su i Petar i Pavao spašeni silom koja nije njihova. U Djelima apostolskim slušamo o Petrovom spašavanju iz Herodova zatvora; a Pavao, pišući Timoteju, kaže da je “izbavljen iz lavljih usta” i polaže svoju vjeru u “Gospodina [koji će me] izbaviti od svakoga zla djela”. Način spašavanja bio je dio njihova življenja vazmenog otajstva; pa čak je i njihova smrt bila svojevrsno oslobođenje, stavljanje pečata na njihovu apostolsku misiju i osiguranje da se spomen na njih slavi i da se njihov glas čuje zauvijek. Na kraju su možda imali bljeskove sjećanja na jezero i Tarz, ljude koje su voljeli, život koji su poznavali. Ali na nekoj dubljoj razini spoznali su preplavljujuću zahvalnost, čak i radost, što ih je raspet i uskrsnuli Gospodin doveo do ove točke nečega što se možda činilo konačnim porazom, ali koji je zapravo bio konačna pobjeda.
5. Braćo i sestre! Ovu petoricu mladića koje danas redimo za svećenike, Isus je, također, pozvao vrlo izravno i osobno. A ja vas, kao biskup ove Crkve, pozivam, dragi ređenici, da nikada ne izgubite taj osjećaj poziva, da ga nikada ne zaboravite. Vraćajte mu se uvijek iznova, istražujte ga sve dublje kroz svoj život, dopustite njegovoj moći da raste u vama. I vi ćete, također, morati oživjeti način Gospodinove smrti, morat ćete se dati „oplijeniti“, postati poslušni do umiranja samima sebi, pokazati vazmeno otajstvo u svom životu, dopuštajući da vaša slabost postane snaga, a da vaši porazi postanu pobjede.
I naravno: pozvani ste svakoga dana, svakoga trenutka svoga života odgovarati na Isusova pitanja koja dopiru do svakoga od nas:
Što ti kažeš o meni?
Kakav je tvoj odnos prema meni?
Tko sam ja za tebe?
Koji smisao u tvome životu ima moja nazočnost?
Što donosim tvome životu?
6. Da bi se to moglo dogoditi, i vas će, dragi ređenici, trebati spašavati, uvijek iznova, sila koja nije vaša. Morat ćete biti spašeni od poluživog života, malog, možda sigurnog i udobnog, ali samo poluživog. Možda ćete ponekad sanjati da se vraćate na jezero svojih uspomena ili u Tarz svoje prošlosti, ali će vas stvarnost brzo probuditi oda sna i spoznaja da nas Bog poziva da ne budemo napola živi nego da budemo cjelovito i potpuno živi sa životom Uskrsloga Krista.
Uvijek postoji rizik da kažemo DA Gospodinu, ali da, zapravo, nikada ne napustimo dom, da radije ostanemo u svojoj zoni udobnosti, zarobljeni u sjećanjima, u svom malom svijetu, umjesto da hrabro krenemo putem koji nam Gospodin otvara, putem u nepregledni svijet Uskrsa.
Dragi Ivane, Franjo, Ivane, Franjo i Nikša, morat ćete se spašavati, uvijek iznova, iz zatvora samoga sebe, narcisoidnog zaključavanja, sebičnog svijeta u kojem ono moje “ja sam poseban” i oni drugi postoje samo da bi služili mojim potrebama i mojim ciljevima.
Ako ova petorica mladića, naša braća, dopuste Isusu Kristu da ih spasi na ovaj način, morat će se potpuno suobličiti Kristu, morat će proliti svoju krv. Ali na kraju putovanja, na kraju jednog čudesno iznenađujućeg i ispunjenog svećeničkog života, svaki od njih će sa svetim Petrom moći reći: “Sada znam da je sve istina: Gospodin je doista poslao anđela svoga da me spasi” i sa sveti Pavlom: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova“. Amen.

 

Izvor: Crkva na kamenu