ZAGREB – Okružnica. U povodu 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, zakazano je biskupijsko hodočašće na njegov grob u zagrebačkoj katedrali okružnicom biskupa ordinarija Ratka Perića, od 25. siječnja 2018. Organiziranje je povjereno generalnom vikaru don Željku Majiću za subotu, 3. ožujka 2018. Don Željko se stavio u kontakt sa svim župnicima. I s Duhovnim stolom u Zagrebu. Kardinal je odgovorio biskupu srdačnom dobrodošlicom.
Hodočasnički vodič. Don Željko je priredio vodič s naslovom Velika nam djela učini Svesilni s biskupovom Okružnicom, s Pokorničkim bogoslužjem, sa Životopisom blaženoga Alojzija, s prikazom zagrebačke katedrale, s programom hodočašća.
U katedrali Velike Gospe. Skupilo se u Zagrebu tridesetak autobusa s više od 1500 vjernika iz hercegovačkih biskupija. Priključilo se i oko 500 vjernika podrijetlom iz Hercegovine iz Zagreba i okolice. Zima, i kalendarska i atmosferska. Kiša od Mostara do Zagreba i natrag, ponegdje i ona ledena. Kroz Liku snijeg, ali cesta dobro prohodna. Biskup i generalni vikar zahvalni su kardinalu Bozaniću i njegovim suradnicima na ugošćenju. U subotnje jutro nema nikoga da se tuži da se nešto loše dogodilo na putovanju. Svi sretno stigli. Bogu hvala. U katedrali pokorničko bogoslužje u 10.30 predvodi fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca. Oštro odvraća od relativizma, nerazlikovanja dobra od zla, nemorala od morala, valjana od nevaljana, pravovjerja od krivovjerja, pojave koja napada gotovo sve slojeve i suvremene Crkve. Potiče na kajanje. Pojedinačna ispovijed pred ispovjednicima u katedrali.
U 11.30 sv. Misa koju predvodi biskup Ratko, koncelebrira i pomoćni biskup zagrebački msgr. Ivan Šaško koji pozdravlja hodočasnike u ime kardinalovo, a biskup Ratko zahvaljuje. U koncelebraciji je više od 30 svećenika, biskupijskih i redovničko-franjevačkih. Asistiraju đakoni fra Jure Barišić iz Širokoga Brijega i don Josip Radoš iz Studenaca. Ministriraju bogoslovi s Jordanovca. Pučko pjevanje predvodi don Dragan iz Čapljine. Evanđelje pjeva fra Jure. Pri svršetku sv. Mise zahvalnica Tebe Boga hvalimo, molitva za kanonizaciju blaženoga Alojzija na njegovu grobu, Ispovijest vjere Hrvata katolika, Blagoslov, Lijepa naša i Idite u miru. Neke su skupine otišle i u rodni Blaženikov Krašić.
Biskup je Ratko izgovorio propovijed, zapravo Križni put blaženoga Alojzija Stepinca.
Gospodin Isus, vršeći volju Očevu, svoj je život na ovome svijetu savršeno ispunio u 33 godine. Propovijedao je 3 godine čineći dobro po Palestini. U tome su mu 3 najuzvišenija dana otkupiteljske Euharistije, Križa, Smrti i Uskrsnuća. Svoju je žrtvovanu ljubav zgusnuo u 3 sata patnje na Kalvariji sa 7 izgovorenih objaviteljskih riječi. A vrhunac su bile one 3 sekunde kada se probudio od mrtvih, otvorio grobna vrata i izišao u novi preobraženi život. Uskrsnuće! Pobjeda nad smrću, nad đavlom i nad svakovrsnim grijehom čovječanstva. Eto to je cilj i svega našega hodočašća u ovoj suznoj dolini.
Nadbiskup Alojzije Stepinac, kojemu ove godine obilježujemo 120. obljetnicu rođenja i 20. obljetnicu beatifikacije, doživio je 14 stajališta Križnoga puta u 14 godina svoga zatvorsko-zatočeničkog sužanjstva: od presude u Zagrebu, 11. listopada 1946. do preminuća u Krašiću, 10. veljače 1960. Pratimo ga u ključu Isusova Križnog puta:
Prva postaja – Isusa osuđuju na smrt. Kao što je saducejsko-poncijevska optužnica kojom je Isus osuđen na smrt bila besmislena, tako je i protiv nadbiskupa Stepinca godinu i pol dana pripremano nekoliko vjersko-političkih kleveta koje nemaju nikakva utemeljenja. Nadbiskup je na Badnjak, 1945. posjetio tajnika apostolskoga vizitatora: “U 8,45 sati – piše don Giuseppe Masucci – došao je Nadbiskup obavijestiti me da je doznao da se skupljaju potpisi sa zahtjevom da bude osuđen na smrt! ‘Ako se to dogodi, izvijestite Svetog Oca, da rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu’.” Ova dragovoljnost u herojskom stupnju ljubavi prema Bogu prvi je uvjet mučeništva.
– Bože, pogledaj na zasluge sluge svoga Alojzija koji je, poput Sina Tvoga Isusa, rado prihvatio nepravednu osudu te daj da i mi budemo spremni u istinskoj ljubavi život svoj položiti za Tebe i za Tvoju jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!
Druga postaja – Isus prima na se križ: Svjesno i svojevoljno. U listopadu 1946. Nadbiskupa, prava-zdrava, osuđuju na 16 godina prisilna rada i dodatno 5 godina bez ljudskih prava. Osuđeni Nadbiskup uzima na se križ ne samo svoj osobni, nego i onaj Zagrebačke nadbiskupije, pa i cijele Crkve u hrvatskome narodu. Nosi svakodnevni križ radosno i vjerno poput Krista Učitelja, najvećega Mučenika na ovome svijetu.
– Bože, ugodnik Tvoj Alojzije dragovoljno je uzeo i nosio svoj križ za Tvojim Sinom Isusom. Daj da i mi, svatko prema svomu staležu, Tvojom pomoći, nosimo svoj svakodnevni križ boreći se za svoje mjesto u domovini, razvijajući obitelji, čuvajući zakonit ženidbeni život, ostajući u duhovnom zvanju.
Treća postaja – Isus pada prvi put pod križem. Radi se o fizičkom padu. Nadbiskup pada u lepoglavski zatvor sa sviješću 21 godine bez ljudskih prava. Pio XII. mogao je umjesto njega imenovati nekoga svećenika nadbiskupom, ali on je Stepincu dao do znanja da on ostaje zagrebačkim Nadbiskupom i u Lepoglavi. Bila je to Nadbiskupu rječita poruka jer je Sveti Otac imao u njega povjerenje da i svojim trpljenjem i molitvom jednako može pridonijeti dobrobiti Nadbiskupije kao i s katedre zagrebačke katedrale! Bilo je Nadbiskupu teško, svjestan da je u životnoj snazi, u 48. godini života, s biskupskim pravima i obvezama, a ne može ih vršiti, može samo patiti.
– Bože, daj da i mi, pastiri i vjernici, s molitvom i ljubavlju prihvaćamo Tvoju svetu volju koja nam je po našoj razumnoj volji – što neprotumačivija, to spasonosnija!
Četvrta postaja – Isus susreće svoju svetu Majku. Možda su se pozdravili samo obrvama – On njoj: Izdrži, Majko! Ona njemu: Izdrži, Sine! Sa Stepincem je majka Barbara tri puta u zatvoru mogla ostati po desetak minuta. I sigurno nijednom mu nije propustila reći: “Sine, izdrži! Ne prestaje za te moliti i postiti tvoja majka da budeš dobar biskup”, kao što je od njegova krštenja tajno tjedno postila da bude “dobar svećenik”. Majka mu je preminula 11. prosinca 1947., a da mu tjedan dana nitko nije kazao za majčinu smrt. Mučitelji su mu dokazali da na križnom putu nema utjehe!
– Hvala Ti, Bože, što si uslišio molitve i postove majke Bare da joj sin postane svećenik. Ali Ti, svemogući Oče, učinio si kudikamo izobilnije: on je postao i Svećenik, i Nadbiskup, i Kardinal, i Blaženik, i Mučenik. Daj mu da po Ljubavi Tvojoj uživa stupanj svetačke časti u cijeloj Crkvi na zemlji kao što uživa Tvoju slavu pred svima Svetima u nebesima. Udijeli obilje duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih, hrvatskomu narodu!
Peta postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ: Nadbiskup je mnogima pomogao nositi križ: zauzimanjem kod državnih vlasti, organiziranjem Caritasa. Brojni svećenici, redovnici, vjernici željeli su pomoći njemu, zatvoreniku, barem molitvom. A u neka doba bilo je zabranjeno i moliti za njega javno u crkvama! Vjerujem da su uzajamno suosjećali u Duhu Svetom nadbiskup u Lepoglavi Alojzije i mostarski biskup u Zenici Petar Čule, kojemu ove godine također pada 120. obljetnica rođenja.
– Bože, izlij svoj milosni blagoslov na sve one koji velikodušno pomažu drugima nositi križ kao i na one koji strpljivo slijede Krista na njegovu Križnom putu.
Šesta postaja – Veronika pruža Isusu rubac: Stepinčeva je sestra Veronika, nije Veronika, nego Štefanija, mogla dolaziti bratu jednom mjesečno u zatvor u Lepoglavu donositi mu knjige i ostale potrepštine. Došla je desetak puta s bližom rodbinom, ali nitko se, osim nje, nije mogao susresti s Alojzijem, koji bi sve samo blagoslovio s prozora svoje sobe. Nadbiskupu su sestre Služavke Maloga Isusa u Krašiću pružale rubac svoga nesebična služenja više od osam godina. Ali i on je još više njima davao utjehu i primjer.
– Bože, pogledaj na sve sestre Štefanije i služiteljice Maloga Isusa koje vrše svoje životne zadaće da svojim plemenitim radom i svojevoljnom patnjom zavrijede nagradu vječnoga života.
Sedma postaja – Isus pada drugi put pod križem: Nakon 6 godina Lepoglave, pilatovske vlasti premještaju Nadbiskupa u Krašić gdje po drugi put pada u zatvor, nešto blaži oblik robije, boraveći u župnoj kući. Kada je u Krašiću 1953. poštom primio pismo iz Vatikana, a u omotnici diploma kojom ga Papa imenuje kardinalom, bio je pozvan u ured općinskoga narodnog odbora, gdje ga je činovnik upitao: “Što je bilo u jučerašnjoj pošiljci iz Vatikana?”, Stepinac mu odgovara: “Pa znate što. Bilo Vam je u rukama. Ta još ste malo poderali list i diplomu”. I fotografirali je za trajnu uspomenu!
– Bože, udostoj se svaki put iz prašine podizati i sve nas koji dnevno posrćemo po sedam puta na svome Križnom putu, makar i ne bili dostojni Tvoje milosti.
Osma postaja – Isus tješi jeruzalemske žene: Neke su žene našle zgode da preuzvišenoga zatvorenika utješe u zatvoru. Na brežuljku iznad Lepoglave znale su se okupiti i iz svega glasa zapjevati neku pobožnu pjesmu kao da su s Nadbiskupom na kakvu Euharistijskom kongresu. Nadbiskup ih je pozorno slušao u svojoj sobi. Kada bi ih stražari rastjerali, poruka je ohrabrenja već bila doprla do srca! O, vrijedne lepoglavske žene, ušle ste s dobrim glasom u Stepinčev Križni put!
– Bože, od Tebe dolazi svaka prava utjeha, svaki dobar dar. Daj da ustrajemo na Križnome putu pružajući utjehu drugima prihvaćanjem Tvoga spasonosnog nauma.
Deveta postaja – Isus pada treći put pod križem: Kardinal kod ovoga stajališta misli na svoju tjelesnu klonulost, na svoje noge koje su bolovale od tromboze i operirane dva puta, na krvotok iz kojega su iscijeđene 34 litre krvi. Misli na pluća, na povećana crvena krvna zrnca i drugo. Istina, tjelesno je onemoćao i oslabio, ali duhovno sve moćniji i sve zreliji.
– Bože, neka zagovor blaženoga Alojzija kod Tebe pomogne svima koji mu se utječu molitvom da budu živa potpora drugima u njihovim životnim posrtanjima!
Deseta postaja – Isusa svlače. Nadbiskupa razgolićuju i razapinju po novinama i predavanjima: nema bezobraštine koju nisu napisali protiv Crkve. Od uspostave jugo-države do Stepinčeve osude u godini i pol dana 1400 bezočnih uradaka: u prosjeku 2,5 priloga dnevno. Prije nekoliko godina Postulatura u Zagrebu priredila je izložbu crteža, karikatura, rugalica kojima je izvraćena pamet vrijeđala Nadbiskupa. Eto došlo vrijeme da se djeca mogu stidjeti zbog ruganja svojih očeva. Što progoni i sarkazmi jači, to jača Kardinalova molitva: “U Tebe se, Gospodine, uzdam da se ne postidim dovijeka!”
– Bože, Tvoja je Crkva u ovom opakom i preljubničkom naraštaju svaki dan izvrgnuta povećanu ruglu a umanjenu priznanju vršenja dobra. Ne gledaj, molimo, na naše grijehe, nego na vjeru Crkve svoje!
Jedanaesta postaja – Isusa pribijaju na križ: Zatočeniku govore čak neki biskupi, iz bratske sućuti, da će oni tražiti od bezbožnih vlasti da bude oslobođen prije isteka osude. – Ni govora! To bi bilo ravno kušnji: Siđi s križa! Stepinac uzvraća Čekadi: Ti se sjećaš višekratnih izjava maršala, dok je on tu, da mene u Zagrebu nema. Gospodin si maršal valjda utvara da jako žalim za Zagrebom. “Moja jedina ambicija na ovom svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj”.
– Bože, sveznajući i svemoćni, daj da i naša jedina ambicija i želja na ovome svijetu bude izdržati do kraja u dobru – radu ili patnji – i preminuti u milosti Tvojoj!
Dvanaesta postaja – Isus umire na križu: Stepinac je prikovan na križu svoje postelje. Kako da mu sve te godine, burne i teške, ne slome životnu snagu? Umire na postelji svoje boli, progonjen i trovan, iskapivši 14 godina svoga “Raspni ga! Raspni!”: Nadbiskup si, ali ima da te nema!
– Bože, kao što je Tvoj Sin Isus oprostio svima koji su ga progonili, razapeli i ubili, a isto tako i kardinal Stepinac oprostio svojim progoniteljima i molio za njihovo obraćenje, potiči i sve nas da uvijek i od srca opraštamo dužnicima svojim!
Trinaesta postaja – Isusa skidaju s križa: Na obdukciji na Šalati u noći od 10. na 11. veljače 1960., prigodom “balzamiranja” Zatočenikovo je tijelo bilo zatrovano tako da je prilikom ekshumacije 1993. bilo slično ugljenu. Bilo se pokušalo prenijeti njegovo srce, kao simbol ljubavi, na Duhovni stol. Nakon dva tjedna srce je moralo biti vraćeno i progonitelji su ga spalili u peći u Šarengradskoj! Nisu mu ni mrtvu dali pokoja i mira!
– A Ti, Gospodine, smiluj se svima nama: grješnima podaj kajanje i oproštenje, bolesnima zdravlje, živima mir i jedinstvo, pokojnima život vječni.
Četrnaesta postaja – Isusa polažu u grob: Iako je sve bilo spremno za pokop u Krašiću, dopušteno je da Kardinalovo tijelo bude pokopano ovdje u Katedrali. Njegov je grob postao mjesto hodočašća i izvan hrvatskoga naroda.
– Bože, pravedni i milosrdni, mi, današnji hodočasnici, žarko Te molimo daj da raste naše čašćenje bl. Alojzija, biskupa i mučenika, kao i štovanje svih hrvatskih svetaca, blaženika i blaženica te da Tvojom milošću kanonski procesi omoguće tolikim Slugama i Službenicama Božjim u našoj Crkvi doći do časti oltara.
Izvor: Crkva na kamenu/KIUM
