KORČULA – Na blagdan blažene Marije Petković prvo euharistijsko slavlje u 8 sati u svetištu predvodio je don Željko Kovačević, župnik župe Svih Svetih u Blatu. Euharistijsko slavlje u 10 sati predvodio je don Josip Barišić, župnik župe sv. Nikole u Čilipima, koji je bio više godina župnik u Blatu. Za vrijeme Euharistije pjevao je zbor mladih “Stope”.
Svečani program započeo je u poslijepodnevnim satima. Na Plokati ispred župne crkve Svih Svetih izveden je “Blatski tanac” i viteška igra “Kumpanija”. Zatim je procesija s relikvijarom blažene Marije Propetog Isusa Petković iz svetišta u kojoj je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić, nosio relikvijar bl. Marije Propetog Isusa. Procesiju su predvodili bratimi bratovština sv. Vincence pod zaštitom Srca Isusova i Svih svetih sa svojim procesionalnim raspelima i barjacima. U procesiji su sudjelovale članice Franjevačkog svjetovnog reda, puhački orkestri Narodne glazbe i Hrvatske glazbene udruge “Sv. Vincenca”, djeca iz vrtića “Marija Petković”, dječji župni zbor, pjevački zbor župe Svih svetih, kumpanjoli i tancarice u tradicionalnim blatskim nošnjama, sestre Dominikanke iz Korčule, sestre iz Družbe Kćeri Milosrđa, ministranti, svećenici te veliko mnoštvo vjernika. Barjak s likom blaženice nosio je g. Damir Žaknić Beor. Po dolasku procesije na plokatu ispred župne crkve Svih Svetih, započelo je svečano euharistijsko slavlje uz koncelebraciju sedam svećenika.
U svojoj homiliji, biskup Ratko Perić je istaknuo da ga je posebno zadivilo kod blažene Marije Propetoga njezin istaknuti odnos kao odane, vjerne i poslušne kćeri prema rođenom ocu Antunu, prema Svetom Ocu u Vatikanu i prema Bogu Ocu na nebesima. “Prema ocu zemaljskom. Ona je od malena ushićeno doživljavala očevu ljubav u vlastitoj obitelji. Sama prizna da nikoga nije tako voljela kao oca Antuna. Kada je u svojoj 13. godini pošla na prvu ispovijed i pričest kleknula je nasred kuće i zamolila svoje roditelje za oproštenje. Tata joj je sa suzom u oku izrekao prvu roditeljsku “beatifikaciju”: Kćeri, ti me nikada nisi ražalostila, ti si me uvijek slušala.
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! To je jedina Božja zapovijed, od njih deset, koja nosi sa sobom nagradu onima koji iskazuju poštovanje i poslušnost svojim roditeljima koji su, poslije Boga, najzaslužniji za život djeteta i rast obitelji.
Kada je Marija uzrasla u pravu kršćansku djevojku, štoviše utemeljiteljicu nove duhovne obiteljske zajednice, prerasla granice obitelji i ušla u širu biskupijsku zajednicu, nije imala nikakva pridržaja prenijeti obiteljske doživljaje dobroga oca na mjesnoga dubrovačkog oca biskupa Josipa Marčelića i u savršenom skladu s njegovim uputama i blagoslovom dati se na karizmatsko djelo koje je nju, čekalo. Biskup bi naime prema sv. Ignaciju Antiohijskom trebao biti ‘živa slika Boga Oca’.
Prema Svetom Ocu. Kada je Božjom milošću i unutrašnjim nadahnućem nadišla okvire svoje Dubrovačke biskupije, opet je našla u velikoj Crkvi jedinstvena Oca, Svetoga Oca Papu, Kristova namjesnika i Petrova nasljednika na zemlji. Ona se sigurnom osjeća pod budnim okom i pod blagom voditeljskom rukom Očevom. Bila je uvjerena da nju i onaj Sveti Otac iz Vatikana voli kao i njen otac Antun. I zato je mogla imati prema njemu odnos vjerne, odane i poslušne kćeri. Glavni dokaz ljubavi i jest poslušnost, veli Isus. Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. A ta ljubav nije laka. Kada bi bila laka, ne bi bila pod zapovijed.
Marija je s ljubavlju vršila sve zapovijedi i rođenog Oca Antuna, i upute Oca biskupa Josipa i odredbe Svetoga Oca – zvao se on Pio XII., Ivan XXIII., Pavao VI. Zato joj je i moglo doći pravo priznanje, pohvala i nagrada za njezinu poslušnost od bijeloga Svetog Oca Ivana Pavla II., svetoga, u obliku crkvene beatifikacije u Dubrovniku 6. lipnja 2003.
Marija je najviše pokazala ljubavi i vjernosti prema Ocu nebeskomu, od kojega dolazi svaki dobar dar odozgor i svako očinstvo na ovome svijetu. Njoj je Otac na nebesima tako živ, tako bliz, predočljiv kao zemaljski otac: kao tata Antun, kao biskup Josip, kao papa Pio XII. Isus je došao na ovaj svijet objaviti milosrdnu ljubav Očevu, ali i pokazati savršen i auktoritativan sud Očev. On je lice Milosrdnoga Oca nebeskoga i njemu je Bog Otac prepustio suđenje živih i mrtvih. Stoga je posve razumljivo da je Marija svomu djelu, koje joj je povjerio pravedni i milosrdni Otac, dala naslov ‘Kćeri Milosrđa’. Milosrđe znači imati milo, milosno i samilosno srce prema drugomu u smislu tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromašna odjenuti, zatvorena pohoditi, prognana primiti, mrtva pokopati, odnosno u vidu duhovnih djela milosrđa: neodlučna svjetovati, neuka poučiti, nevoljna utješiti, grješna opomenuti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti.”
Po završetku euharistijskoga slavlja biskup Perić i svećenici su se u procesiji vratili u svetište, gdje su vjernici imali mogućnost čašćenja moći blaženice.
Izvor: Crkva na kamenu/KTA
