VINKOVCI – Misa zadušnica za dvanaestoricu hrvatskih redarstvenika, pripadnika Specijalne policije Vinkovci koji su prije 25 godina mučki ubijeni u Borovom Selu 2. svibnja 1991. godine služena je u središnjoj vinkovačkoj crkvi Sv. Euzebija i Poliona u ponedjeljak 2. svibnja. Misu je predvodio umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac u koncelebraciji osmorice svećenika i redovnika, a propovijedao je domaći župnik mons. Tadija Pranjić kojemu je to bila 25 misa zadušnica za nasilno ubijenu dvanaestoricu hrvatskih redarstvenika.
Na početku mise biskup Jezerinac rekao je: “Spominjući se danas naše dvanaestorice hrvatskih redarstvenika koje su poginule u Borovom Selu braneći Domovinu od osvajača, jedina im je krivnja bila ta što su se usudili braniti slobodu. I zato, koliko god je to težak dan, posebno za rodbinu naših poginulih branitelja, rekao bih, to je i dan ponosa. Na njih se može primijeniti ona rečenica Zrinskih da navik on živi ki zgine pošteno i ona Isusova nema veće ljubavi nego tko svoj živ dade za prijatelje svoje. Čovjek se pita odakle to zlo, kako je to moguće da čovjek osvaja tuđe prostore da bi ih se domogao. Štoviše, kadar je uništiti čovjeka. To zlo proizlazi iz srca čovjeka. Patrijarh Pavle je rekao u Švicarskoj da je to bila posljedica sistematske ateizacije nakon II. svjetskog rata. To je jedna velika poruka svima nama kako obnoviti zemlju, kako ići naprijed. Bez istinske duhovne obnove nema ni budućnosti Europi, rekao je De Gasperi, jedan od suosnivača EU i zato je to jedan veliki izazov, posebno što se tiče obnove.”
Mons. Pranjić počeo je homiliju s pjesmom “koja bi”, kako je rekao, trebala biti usađena u srce svakoga čovjeka”, a koju je napisao istaknuti hrvatski književnik August Šenoa “Tri riječi” (Bog, mati i Domovina). “U te tri riječi koje se tako dobro uključuju u današnje Evanđelje, može se danas uključiti i 25. obljetnica spomen žrtve naših hrvatski redarstvenika pripadnika Specijalne policije Vinkovci. Od ranoga djetinjstva odgajani smo kao narod u jednom duhu po čemu smo uvijek bili prepoznatljivi, u onom duhu o kojem nam govoru današnje Evanđelje da ljubimo i poštujemo jedni druge kao što je Otac ljubio nas i da ta ljubav u našim srcima ostane djelotvorna, da ne ostane samo mrtvo pisano slovo. Ta djelotvorna ljubav prema trima riječima koje je Šenoa snažno opjevao, pokazale su se u srcu i u duši naše dvanaestorice hrvatskih redarstvenika i ne samo njih, nego i stotine i tisuće onih koji su u svojoj duši i srcu nosili te tri velike ljubavi po čemu smo prepoznatljivi u svijetu, koje su nam najprije usadili naši roditelji, a onda se mora priznati jedna povijesna istina, a to je da nam je dalje te riječi usađivala Katolička Crkva koja nas je kroz stoljeća odgajala u duhu Isusove ljubavi i prema Bogu i prema bližnjemu, koja je bila uvijek nama najbliža u svim vremenima i onim lijepim i onim teškim, koja je bila s nama i 1991. godine nakon tragedije Borovoga Sela, kada su nam proricali zlu kob i zlu sudbinu, kada smo osjetili da se nešto sprema i kreće prema nama, da nešto stoji u zraku i kada se prvi puta u ovoj župnoj crkvi, prije 25 godina, čuo najveći plač tada u Hrvatskoj, plač ne samo roditelja, rodbine i djece mučki ubijenih hrvatskih redarstvenika, nego se ovdje čuo prvi jauk hrvatskoga naroda. Tada je blagopokojni biskup Ćiril Kos, opraštajući se od mene u župnom dvorištu, nakon mise zadušnice na kojoj je bilo više od 15 tisuća ljudi, rekao: ‘Ne zaboravi Tadija počeo je rat na ovim prostorima i naša je Domovina napadnuta’. Čovjek koji je imao u sebi veliko iskustvo iz II. svjetskog rata, osjetio je da se nešto sprema i kada smo i mi sami vidjeli i osjetili da su kolone tenkova sa svih strana krenule prema jednom pitomom, dobrom, plemenitom narodu, kada su krenuli prema našoj širokoj slavonskoj ravnici, kada su avioni u brišućem prostoru nadlijetali naše gradove i sela i bacali bombe i razarali sve ono što je označavalo identitet hrvatskoga naroda, a to su bile najprije crkve i sakralni objekti no nisu štedjeli ni škole ni bolnice koje su zaštićene svim međunarodnim konvencijama, znali smo tada da ćemo ili nestati ili opstati. Ali nismo mogli nestati. Zbog čega nismo mogli nestati? Nismo mogli nestati zbog toga što smo u svom srcu nosili tri velike ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema Domovini i ljubav prema svojoj obitelji i odjednom se dogodilo nešto što bi trebalo proučavati do dana današnjega: ustala je jedna ponosna, nepokvarena mladost, ustala je u jednom trenutku na tisuće i tisuće kada je ugledala što nam se sprema, i krenula u obranu naše domovine”, rekao je mons. Pranjić. Istaknuo je kako su oni, ne samo dali život svoj za prijatelje svoje, nego su svoj život dali za cijeli svoj hrvatski narod, donijeli su slobodu i Katoličkoj Crkvi. “Mi svećenici to znamo, pogotovo mi stariji. Oni su donijeli i to da danas slobodno možemo reći tko smo i što smo, svoji na svome. Da nije bilo njih dvanaestorice, ni vas, ni mene danas ovdje ne bi bilo u ovoj župnoj crkvi. I zato je svaka obljetnica, a na poseban način obljetnica pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika, dozivanje u pamćenje svakome od nas da ne smijemo zaboraviti ono što nosimo duboko u srcu, da ne smijemo zaboraviti ono po čemu smo uvijek bili prepoznatljivi u svijetu, da ne zaboravimo one koji su nam pomogli da budemo svoji na svome, a na poseban način da ne zaboravimo one koji su dali svoje živote. I konačno, postoji jedna povijesna istina koju nam nikada nitko ne može oduzeti, ovim su prostorima prolazile mnoge vojske, mijenjali su se mnogi režimi i padala i dolazila nova carstva i nove vlade, ali ostala je apsolutna konstanta koju nam nikada nitko ne može oduzeti, ostala je Katolička Crkva u svim lijepim i tragičnim trenutcima našega naroda i onda kada je bilo najmračnije sjalo je svjetlo vjere. To dobro znaju oni koji su bili u rovovima, koji su branili našu domovinu. To su dobro znali i naši redarstvenici, naši specijalci koji su zaslužili naše najveće poštovanje i zato je Šenoa imamo pravo kad je rekao tko u svom srcu i duši nosi ove tri ljubavi o kojima Isus govori u današnjem evanđelju to je čovjek koji se ostvario, a oni su upravo u svom srcu nosili i u svojoj duši sve te tri ljubavi i zato su zaslužili naše poštovanje i zato ih ne smijemo nikada dati zaboravu. Narod koji ne zna cijeniti žrtve svojih sinova i kćeri, izgubit će se. Čvrsto se nadam i vjerujem da će i generacije koje dolaze poslije nas znati cijeniti ono što su ovi mladići učinili za prijatelje svoje, za svoj hrvatski narod, za Katoličku Crkvu, da može slobodno raditi i živjeti u svom narodu. Nikada joj se nismo iznevjerili. I kada je bilo najtamnije, tko je prvi digao glas u obranu našega naroda? Apostol Petar. Papa je rekao kako Hrvati imaju pravo na svoju državu, na svoju samostojnost, samostalnost i bio je stalno uz nas. I pratio nas je molitvama. Pomogao nam je koliko god je mogao pomoći i bio među prvima koji nas je priznao, priznao našu neovisnost. I zato i danas koliko god bili žalosni, koliko nam je teško radi toga što smo izgubili dvanaestoricu mladića i još poslije njih stotine drugih, istovremeno moramo biti i ponosni što smo bili takvi i što smo obranili svoju slobodu i što smo obranili svoj narod i što je propala misao onih sanjara koji su sanjali od Garašanina do SANU-a. Danas smo slobodni”, rekao je mons. Pranjić. Poručio je sljedeće: “I još ne zaboravimo nikada Majku Božju koja je bila i ostala zaštitnica našega naroda. Jedina vojska u povijesti europskoga ratovanja nosila je njezinu krunicu. To je za proučavanje. To je jedan fenomen koji se nije dogodio ni u Prvom ni u II. svjetskom ratu. Odjednom se kod nas dogodilo nešto i mi smo osjetili da ima netko tko nas nikada nije ostavio. Čuli smo nečije korake, nismo ih vidjeli, ali smo osjetili: Bog je blizu nas. Majka Božja je bila blizu nas. Bila je sigurno blizu i ostala blizu redarstvenika, bila je blizu naših generala dok su bili u Haagu. I danas je uz nas.”
Na misi su, među ostalim, sudjelovali: obitelji hrvatskih redarstvenika, izaslanik predsjednice RH general Mladen Markač, izaslanik predsjednika Vlade RH ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, ministar branitelja Tomo Medved, glavni ravnatelj policije Zvonimir Vnučec, predsjednik Savjeta predsjednice RH Ante Deur, saborski zastupnici, izaslanik Oružanih snaga RH brigadni general Frane Tomičić, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić, gradonačelnik Vinkovaca dr. Mladen Karlić, zamjenik gradonačelnika Vinkovaca Ivan Bosančić, ovlašten za obavljanje poslova načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske Miro Bradić, predstavnici sudske vlasti, Državnoga odvjetništva, ratni načelnici PU vukovarsko-srijemske Ivan Buček i Stipe Rimac te članovi Udruge “Vinkovački šokački rodovi” obučeni u narodno ruho. Pjevanje je predvodio domaći župni Mješoviti pjevački zbor “Sv. Cecilija” uz orguljsku pratnju voditeljice Zbora Dubravke Vukovarac, prof.
U sukobu sa znatno brojnijim pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi ubijeni su Stipan Bošnjak (1955.) iz Nuštra, Antun Grbavac (1961.) iz Nijemaca, Josip Culej (1966.) iz Jarmine, Mladen Šarić (1965.) iz Novih Jankovaca, Zdenko Perica (1965.) iz Nuštra, Zoran Grašić (1969.) iz Otoka, Ivica Vučić (1961). iz Vinkovaca, Luka Crnković (1970.) iz Otoka, Marinko Petrušić (1966.) iz Tovarnika, Janko Čović (1965.) iz Ivankova, Željko Hrala (1968.) iz Ivankova i Mladen Čatić (1971.) iz Županje.
Izvor: Crkva na kamenu/IKA