Predavanje svećenicima Đakovačko-osječke crkvene pokrajine na hodočašću u Staru Gradišku, 16. travnja 2018.

Svećeničko uranjanje u misterij Stare Gradiške

Foto: brodportal.hr

Dr. sc. Jure Krišto

Danas smo ovdje “na hodočašću”. Hodočašće dolazi od glagola “hoditi”, “hodati”, što znači da smo pošli na put kako bismo ušli u misterij onoga što je cilj putovanja. U ovom slučaju, pošli smo da bismo ušli u misterij onoga što se ovdje događalo – u smisao Stare Gradiške. Zato sam u naslov predavanja uvrstio izraz “misterij”, što naznačuje da moj pristup ne će biti strogo historiografski, nego odraz nekih mojih preokupacija.

Zatvor je, lako ćemo se složiti, neprirodno mjesto, mjesto ograničavanja slobode i mjesto iznimne kontrole. Ali ljudski duh nije lako kontrolirati i ljudsku je slobodu teško staviti u verige. Zato su zatvori i mjesta afirmacije duha. U zatvorima se kuju i svetački likovi. Znamo to i iz povijesti Crkve, iz povijesti kršćanske duhovnosti. Sv. Toma Akvinski izišao je iz zatvora daleko usredotočeniji na Misterij i na poniranje u teološko objašnjavanje kršćanske vizije Boga i svijeta. Sv. Ivan od Križa upravo je u zatvoru, u koji su ga zatvorila njegova subraća, ispjevao najdublju lirsku poemu cjelokupna španjolskog pjesništva “Noche oscura” (Tamna noć). Usput, ta mu je pjesma poslužila za tumačenje barem dijela mistična iskustva. Imam dojam da mu je pjesma daleko bolja i dublja od teorijskoga tumačenja (da sam kakav dobar pjesnik, izrecitirao bih vam pjesmu i oslobodio vas muka teoretskoga izlaganja).

U svakom slučaju, želim reći da se i u zatvoru Stara Gradiška može pronaći neki dublji i viši smisao. Istina je da nam spomen toga toponima najprije sugerira zatvor, mučilište. To je Stara Gradiška uistinu i bila, i to u 200-godišnjem trajanju. Najprije je bila vojna utvrda radi osiguranja od osvajačkih nastojanja Osmanlijskoga carstva. Ali utvrde su prikladne i za sprječavanje bijega osuđenika i zato je starogradiška utvrda služila i kao zatvor.

No, činjenica da je u njoj u novije vrijeme gotovo konstantno bilo (katoličkih) svećenika, to mjesto patnje postajalo je i mjesto molitve, žrtve i mjesto posebna predanja u Božje ruke.

Izlaganje sam podijelio u tri sljedeća dijela:
– Zašto su katolički svećenici završavali u Staroj Gradiški?
– Interpretacija povijesti: Pronalaženje nove povijesne priče.
– Prepoznavanje kršćanskih mučenika među zatvorenicima.

1. Zašto su katolički svećenici završavali u Staroj Gradiški?

Najviše je katoličkih svećenika bilo u Staroj Gradiški u vrijeme jugoslavenskoga komunističkog sustava, osobito u razdoblju od 1945. do 1953. Augustin Franić ustanovio je da je ondje izdržavao zatvorsku kaznu 251 svećenik (biskupijski i redovnički zajedno s časnom braćom) i devet bogoslova; 11 je svećenika umrlo u zatvoru Stara Gradiška.[1] Taj nam podatak sugerira da je broj katoličkih svećenika u Staroj Gradiški ovisio o režimu koji se služio tim zatvorom za kažnjavanje ponašanja koje je određeni režim smatrao prijestupima. Tako broj katoličkih svećenika u pojedinome razdoblju baca osebujno svjetlo ne samo na zatvor Staru Gradišku, nego i na režim koji se njime služio.

Zašto je velik broj svećenika završavao u komunističkim zatvorima? Drugdje sam nastojao pokazati da su osobine komunističke ideologije takve da je sustav koji je na njoj izgrađen nužno proizvodio mnogo žrtava, i to upravo svećeničkih. I katolički su pisci između dva svjetska rata ukazivali na osobitosti komunističkoga boljševičkog sustava ne na temelju vlastita iskustva, nego na temelju iskustva Rusije u kojoj je zavladala takva ideologija. Na to je upozoravalo i crkveno učiteljstvo. Papa Pio IX. ocijenio je komunizam kao “učenje apsolutno protivno prirodnome zakonu, čije bi usvajanje razorilo prava, vlasništvo i posjede, čak samu civilizaciju”. Za Pija XI. nije bilo dvojbe da je komunizam najveća opasnost za budućnost svijeta. U enciklici protiv komunizma Divini Redemptoris (1937.) Papa je istaknuo da je “boljševički i ateistički komunizam” usmjeren k rušenju društvenoga reda i uperen protiv kršćanske civilizacije.

Zašto marksistički komunizam predstavlja takvu opasnost? Ponajprije, jedna od stožernih postavki na kojima počiva ta ideologija jest da religija otuđuje čovjeka, opija ga uvjeravanjem i nametnutim vjerovanjem da je njegovo stanje Božja volja. Marxov ateizam nije plod racionalnoga razmišljanja ili filozofskoga sustava, nego apriorni stav da religija, Bog, zagrobni život, raj i pakao ne mogu biti racionalno opravdani. Oni su proizvodi društvenih nepravednih odnosa i nužno će nestati kada se društveni odnosi promijene.[2] Ideja o Bogu i religija u temelju su čovjekova samo-otuđenja. Marx je svoje shvaćanje religije sažeo u često citirani slogan: “Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša nesmiljena svijeta, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum naroda”.[3]

Osim toga, Marx je naučavao da je jedini način promjene svijeta izrabljivačkih odnosa i otuđene svijesti revolucija. Proletarijat će početi mijenjati svijet kada zavede “revolucionarnu diktaturu proletarijata”, a to znači kada uništi sve one koji su cilj revolucije. Ciljeve, pak, mase za uništenje, naučavao je ideolog boljševizma, Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji pod pseudonimom Lenjin, određuje partijska avangarda radikaliziranih intelektualaca, dakle Komunistička partija, bolje reći njezina jezgra, Centralni komitet.

Ni revolucija nije samo nasilno zauzimanje vlasti i svrgavanje s vodećih pozicija onih koji su do tada bili na vlasti, nego je ona zamišljena kao “klasna borba”, a to znači da sve postojeće klase koje Komunistička partija proglasi buržujskima moraju nestati. U tom su smislu Marx i Engels bili izravni: “Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavoga dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet”.[4]

U komunističkome revolucionarnom projektu jedino legitimno pitanje jest koje sve skupine treba uvrstiti u klasne neprijatelje. Kao što znamo, više slojeva društva ulazilo je u kategoriju “klasnih neprijatelja”, a vidno mjesto zauzimali su predstavnici kršćanskih Crkava, svećenstvo. Glavni nositelji “buržoazije”, tj. vlasnici sredstava za proizvodnju, po definiciji su klasni neprijatelji, ali revolucija je definirala i druge društvene skupine klasnim neprijateljima, poput (bogatijih) seljaka, svećenika i drugih predstavnika vjerskih organizacija ili Crkava, poput članova vjerskih skupina koji su odaniji pregaoci za vjeru (“klerikalci”), konačno, poput veletrgovaca, trgovaca i kamatara (Židovi). Sve te zasebne skupine svrstane su u kategoriju “narodnih neprijatelja”. Čak su i neki narodi bili označeni kao po naravi proturevolucionarnima, primjerice Hrvati.[5]

No, da bi se moglo uništiti velik broj klasnih ili bilo kojih drugih protivnika, treba stvoriti specifičan “okvir za mržnju”. Svaki je režim stvarao te okvire, jer progon zahtijeva pripremu koja se sastoji u obilježavanju neprijatelja kao ništice, gnjide, štakora, nečovjeka, svakako manjega od ljudskoga bića. Takvim valjanjem po blatu onoga drugoga smišljeno je da se kod svojih proizvede gnjev, štoviše bjesnilo, kako bi se mogli na te spodobe i ne-ljude oboriti s adekvatno velikom mržnjom. Dovoljno je prisjetiti se protuhrvatske mržnje koja se pojačavala tijekom Osamdesetih 20. stoljeća i njezinih plodova tijekom agresije na Hrvatsku.

Komunisti su iskazivali obilje mržnje prema kršćanstvu i crkvenim službenicima. U ruskoj revoluciji Lenjin nije birao sredstva kako bi uništio Rusku pravoslavnu Crkvu. Svojim je egzekutorima poručivao: “Što veći broj predstavnika reakcionarnog svećenstva i reakcionarne buržoazije bude pogubljen, to bolje za nas. Moramo smjesta dati lekciju svim ljudima te vrste da više desetljećima ne pomisle na bilo kakav otpor”.[6]

Jugoslavenski su komunisti tijekom rata bili taktičniji, ali, kako je britanski predstavnik pri Titovu zapovjedništvu Fitzroy Maclean, pisao Britanskomu ministarstvu vanjskih poslova, partizani će nedvojbeno zauzeti grubi stav prema vjeri kada njihova pobjeda bude na vidiku.[7]

To se uistinu obistinilo. Milovan Đilas, tumač stajališta KPJ, pisao je o “plemenitoj mržnji” prema neprijatelju: “Imati milosti i sažaljenja prema tim krvoločnim zvijerima – zar to ne znači iznevjeriti ono za šta se dižeš u borbi? […] Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…” U veljači 1943. Đilas je poručivao kakav odnos treba imati prema neprijatelju: “Ne prevaspitavajte ih, ne trošite vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! … Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite naše nevine Žrtve, u zgarište pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačkanje tuđeg, mukom stečenog dobra! […]”.[8]

Mržnju prema neprijatelju jugoslavenski su komunisti sustavno promicali i potkraj rata i u neposrednom poraću. Povodom izbijanja Crvene armije na rumunjsko-jugoslavensku granicu, vrhovni zapovjednik partizanskih snaga maršal J. Broz Tito uputio je 8. rujna 1944. svemu zapovjednom kadru proglas: “Udarajte nemilosrdno po neprijateljskim kolonama i uništavajte njihovu živu silu. Čim više fašističkih kostiju ostane u našoj zemlji, više ćete se odužiti onim bezbrojnim žrtvama koje su pale od zločinačke ruke fašističkih osvajača. […] Naša je sveta dužnost pred narodima Jugoslavije da […] osvetimo milijun žrtava našeg naroda”.[9] U govoru održanom u Ljubljani 27. svibnja 1945. (objavljen u Borbi, 28. svibnja 1945.), Tito je opisao što se dogodilo tijekom nekoliko prethodnih dana na području Slovenije: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka”.[10]

Kada je riječ o mržnji, valja istaknuti da je to nešto što se nauči. Predstavnik Komunističke partije jedne “udarne brigade” izvješćivao je 31. svibnja 1945. da su Hrvati, koji su u zadnjim danima NDH bili uključeni u partizanske jedinice, izbjegavali kažnjavati i ubijati zarobljenike. Partija je, međutim, organizirala tečajeve u kojima je prikazivala te ljude kao one koje treba mrziti i rezultat je bio vidljiv: “Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone t. j. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im vode, kruha i t. d.”[11]

O tom drukčijem raspoloženju prema pobijeđenim hrvatskim vojnicima svjedoči i prijeteća poruka Aleksandra Rankovića, načelnika OZN-e za Jugoslaviju, zagrebačkoj novoj vlasti zbog likvidacije premaloga broja “bandita”: “Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima”.[12]

Jugoslavenski su komunisti smatrali pripadnike Katoličke Crkve, napose svećenstvo, klasnim neprijateljima te su ih sustavno željeli oslabiti. Najprije su ih optužili za izdaju i za suradnju s neprijateljima te na prijekim, vojnim i drugim sudovima osuđivali na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne: “Rad tih i njima sličnih okupatora, u našoj zemlji imao je za posljedicu milione uništenih života, opustošenu, popaljenu i opljačkanu zemlju, a sada je na njima red da slože račun i podnesu odgovornost za zločine i nasilja izvršena nad narodom i za svoj izdajnički i zločinački rad u korist fašizma”.[13]

Poražavajući su plodovi te mržnje. I prije svršetka rata, komunisti su ubijali svećenike i časne sestre, čak i sjemeništarce. Katolički su biskupi izvijestili na kraju rata da je do 15. svibnja 1945. Crkva u hrvatskom narodu izgubila 243 svećenika. K tomu treba pridodati 20 bogoslova i 13 redovnica. U ratu su potpuno nestale 24 župe, a najčešće su u tim župama srušene ili zapaljene i crkve.

Nakon rata komunisti su ubili jednoga biskupa u miru (Josipa Mariju Carevića) i 177 svećenika, 27 ih je umrlo u zatvorima, 32 su preminula od posljedica zatvora i mučenja, a ubili su i 4 časne sestre.

2. Interpretacija povijesti: Pronalaženje nove povijesne priče

Osim osvete, ubijanja i drastična kažnjavanja katoličkih biskupa i svećenika služila su za slanje poruke građanstvu o novim temeljnim vrijednostima i vjerovanjima te o posljedicama za one koji ih ne prihvate ili odbace. To potvrđuju formulacije u optužnicama koje se ponavljaju kao refren novoga sustava. Optuženi su proglašavani krivima mahom za slabljenje “narodnooslobodilačke borbe” ili vojske, koja se bori za “bratstvo i jedinstvo” jugoslavenskih naroda, te za suradnju s neprijateljem, koja je također usmjerena na slabljenje “narodnooslobodilačke borbe”. Pri tome je zanimljivo da se optužba za razjedinjavanje odnosi gotovo isključivo na “srpski narod” u Hrvatskoj, što potvrđuje da je komunistička borba za obnovu Jugoslavije na socijalističkim temeljima bila u službi velikosrpske zamisli. S tim u vezi treba primijetiti da se gotovo u svakoj presudi ističe trpljenje srpskoga naroda pa se gotovo uopće ne nalazi spomena o trpljenju Židova, a da se i ne govori o trpljenju Hrvata. U istom se smislu mogu tumačiti i optužbe tipa “suradnje sa zločincem Pavelićem” ili “ustašama”. To će postati konstantom budućih progona Katoličke Crkve, uključujući i suđenje zagrebačkome nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Iako je nedvojbeno da su komunisti učinili mnoge zločine, susrećemo se s problemom da oni sami i njihovi ideološki suputnici pobijene čak i ne priznaju ratnim žrtvama. Paradigmatično je u tom smislu mišljenje koje je formulirao bivši predsjednik RH Ivo Josipović u svojstvu profesora prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, tj. prije nego je postao predsjednikom. Na simpoziju “Bleiburg i Križni put 1945.”, koji je 2006. u Zagrebu organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Josipović je održao predavanje “Odgovornost za ratne zločine nakon II. svjetskog rata”. Predstavivši se kao “pripadnik generacije koja je baštinila ono što ste [vi, borci NOR-a] kroz antifašističku borbu ugradili u sadašnjost i budućnost svoje i naše djece”, Josipović je priznao da su pobjednici u ratu sudili pobijeđenima i da je u tome bilo i nevinih žrtava, ali se onda upustio u relativiziranje kako bi mogao ekskulpirati komunističku vlast i njezine postupke tijekom rata i neposredno u poraću. Štoviše, optužio je da među onima koji pišu ili govore o Bleiburgu i Križnom putu postoji želja za revidiranjem povijesti i uvođenje “moralnog i etičkog relativizma”. Josipović je zaprijetio: “Treba biti svima jasno kako se, bez obzira hoćemo li Bleiburg ili drugi događaj ocijeniti kao eksces, zločin, veliki zločin ili nešto treće, nikako ne smije dopustiti relativizaciju promjena osnovnog konteksta koji kaže da su antifašistička i narodnooslobodilačka borba bile pozitivni i nezaobilazni događaji u hrvatskoj povijesti.”

Problem je u tome da Josipović ne vodi računa o tome tko stvara takav “kontekst”. Da se za “‘narodnooslobodilačku borbu” tvrdi da su “pozitivni događaji” kosi se već s internom logikom samoga predavača. Ako se, naime, uz “antifašističku i narodnooslobodilačku borbu” vežu zločini, možda se može smatrati i “velikim zločinom” – što dopušta i pravnik Josipović – kako se nju i dalje može smatrati “pozitivnom”? Zar tu nije na djelu “moralni i etički relativizam”, tj. postupak koji Josipović predbacuje onima koji partizanski “antifašizam” nazivaju fašizmom?

To je jedan od bitnih problema suvremene Hrvatske i suvremenoga hrvatskog društva. Ostala je nepromijenjena povijesna priča kako su je formulirali i promicali komunisti osvajači vlasti: pod vodstvom KPJ Hrvatska je oslobođena od vanjskih neprijatelja i domaćih izdajnika. Ubijanja koja su se dogodila nisu zločini, nego zaslužena kazna za opiranje NOR-u. Nespretnom formulacijom u preambuli Ustava da odluke te organizacije koja je ubijala Hrvate prethode suverenoj Hrvatskoj, Franjo Tuđman omogućio je bivšim komunistima da karakterističnim izvrtanjem stvarnosti protumače to kao legitimizaciju njihove borbe i poslijeratnih ubijanja i kao prethodnicu suverene Hrvatske.

Većina je naroda, s druge strane, u krugu svojih obitelji usvojila drugu priču, a ta je da je borba koju su predvodili komunisti težila prema obnovi Jugoslavije i uvođenju totalitarnoga boljševičkog sustava, a ne oslobođenju Hrvatske, te da su komunisti tijekom i osobito na kraju rata poubijali mnogo upravo onih koji su se borili za očuvanje hrvatske države te tako doveli Hrvate do biološkoga sloma.

Hrvatski su biskupi upotpunili taj povijesni narativ bitnim elementom. U suverenoj hrvatskoj državi, tj. “nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom”, a koristeći prigodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, biskupi su početkom svibnja 1995. objavili snažno pismo u kojemu nisu prešutjeli da su hrvatski katolici i nekatolici mnogo trpjeli i zbog velikosrpstva i zbog komunističkoga progona, ali ni to da su i Hrvati nanijeli zlo drugima te su izrazili spremnost moliti za “vječni mir svima nastradalima”: “Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja”. Hrvatski su biskupi pozvali katoličke vjernike na pokoru, a pravoslavne vjernike da zajedno s katolicima “zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju” kako bi se prekinuo lanac osvete i ostvarilo pomirenje.[14]

 Iz te je poslanice katoličkih biskupa zračilo uvjerenje da je pomirenje moguće na temelju poštovanja svih žrtava, ne unoseći razlike među njima. Takvim se poštovanjem žrtve kao žrtve ujedno priznaje da je svaka od sukobljenih strana činila zločine i nanosila bol drugoj strani, da je u svakoj bilo krvnika. Jedino se iz te svijesti može roditi htijenje da se “žali žrtve druge zajednice”, čime se ulazi u srce pomirenja.[15]

Time je omogućena i alternativna priča, zovem je trećom (u odnosu na “komunističku” i “ustašku”). Bitni su elementi te nove priče sljedeći: U nastojanju da ostvare nacionalnu samostalnost, Hrvati su prihvaćali tuđe ideologije i sklapali saveze sa zločinačkim režimima i sami čineći zlo. Jedni su potražili savezništvo s fašistima i nacistima, drugi s boljševičkim marksističkim komunistima, i to u isto vrijeme. Tako razjedinjeni međusobno su se sukobili i činili zločine jedni protiv drugih – u ime nekih tuđih ideologija. Ujedinili su se tek kada su shvatili da im je neprijatelj zajednički i iz te snage su pobijedili i postigli suverenu državu. Iz te bi iste snage morali njegovati napor za pomirbu u istini.

3. Prepoznavanje kršćanskih mučenika među zatvorenicima

Stara nam Gradiška ne pomaže samo na usvajanju drukčije priče o novijoj hrvatskoj povijesti; ona nam pomaže i kod usredotočenja na dublji smisao trpljenja koje je na tom mjestu obilovalo. Koji je, dakle, misterij trpljenja koji se očitovao u Staroj Gradiški?

Sveti papa Ivan Pavao II. potaknuo nas je na to da prepoznamo mučenike među žrtvama totalitarnih sustava. U propovijedi tijekom posjeta Poljskoj 1999. izrazio je svojevrsno žaljenje što među mnogobrojnim mučenicima totalitarnih režima, osobito komunizma, nisu prepoznati takvima i nisu uzdignuti na čast oltara. Papa je i u svom Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća, 1994., poticao na prikupljanje svjedočanstava o tim mučenicima, koji su učinili puno “za veliku stvar Božju”. Nadam se da dobro razumijem svetoga Papu kada zaključujem da bi volio da i među sužnjima Stare Gradište i drugih takvih mjesta trpljenja ukažemo na mučenička svjedočenja. Zar nam Ivan Pavao II. ne poručuje da su ti mnogi nepoznati stradalnici od totalitarnih režima zapravo mučenici, jer se na njih sručila mržnja na Boga i na Crkvu, jer su počinitelji u onima koje su mučili i ubijali prepoznali vjeru u Boga i vjernost Crkvi.

Nekoliko je svećenika Zagrebačke nadbiskupije umrlo u zatvoru Stara Gradiška. Budući da su neki od njih umrli u ne tako poodmakloj dobi, nameće se zaključak da je smrt uslijedila od posljedica fizičkih iscrpljivanja, samica, uskrate liječenja i sl., tj. od posljedica mučenja. Mnogo je važnije istaknuti da su ti svećenici i laici bili osuđeni na dugotrajne kazne bez ikakve krivnje. Za franjevca provincije Presvetog Otkupitelja Leonarda Bajića (1880.-1947.), koji je umro u Staroj Gradiški, nedvojbeno je dokazano da je žrtva neutemeljenih optužbi zbog čega su trojica njegove subraće bila strijeljana, a drugi izdržali dugogodišnje zatvorske kazne. Svi su oni, dakle, bili zatvoreni i mučeni iz mržnje prema vjeri.

No, u zatvorima se također molilo i život predavalo u Božje ruke. Franjevac trećoredac Pero Turkalj (1891.-1948.) podlegao je strašnim mučenjima u Staroj Gradiški. Očevidci su se divili njegovoj stalnosti. Među njegovim stvarima pronađena je vlastoručno ispisana sljedeća molitva: “Isuse, polažem prisegu, da ću Tebi vjerno služiti do smrti. … Pristajem da tebe slijedim pod Tvoj križ”.[16]

Ovdje želim istaknuti da je u zatvorima bilo i laika (svjetovnjaka, ne-klerika) koji su nepravedno bili osuđeni i hrabro svjedočili svoju vjeru te svetački prinosili svoj život za dobrobit drugih. Ovdje u Staroj Gradiški dva je mjeseca proboravila Vlasta Arnold, Zagrepčanka, kći Djure Arnolda (1853.-1941.) – uzorna katolika, pjesnika i filozofa, a ponajviše pedagoškoga radnika. Bila je učiteljica i članica upravnih struktura Velikoga križarskog sestrinstva. Komunisti su je zbog toga osudili na dugogodišnju robiju, koju je započela izdržavati u Staroj Gradiški, a nakon dva mjeseca bila je prebačena u logor u Požegi i ondje ostala do 8. travnja 1956. O njezinu ponašanju u zatvoru jedna je logorašica izjavila: “Od početka pa do kraja boravka u logoru za Vlastu su bili određeni samo teški poslovi: nošenje cigle, kopanje, pranje logoraškog rublja, čišćenje zahodskih jama, rad na gradnji autoputa… Ali Vlasta je ostala do kraja strpljiva i vedra. Što više bodrila je i pomagala onima, koji su klonuli.” Sama je, pak, protumačila odsutnost bila kakva samosažalijevanja: “[K]ao što sam od Gospodina primila punine radosti, eto tako treba da primim i ovaj križ radosno i velikodušno!”[17]

Završit ću ovo kratko izlaganje podsjećanjem na riječi Marice Stanković, još jedne velike žene Katoličkoga pokreta i patnice iz logora Požega. Na početku svoje knjige svjedočenja piše: “Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha”.

Eto, tu je, čini mi se, kršćanski smisao patnje koja se zove Stara Gradiška, ali i patnje proživljene u svim komunističkim logorima, zatvorima, popravnim domovima i sličnim sustavima mučenja i mijenjanja svijesti. Ali ima tu još nešto. Tim patnicima, koji nam primjer trajan ostaviše, ostadosmo dužni, a ne bismo smjeli. Moramo uznastojati da ih Crkva prizna uzorima kršćanske patnje i mučeništva.

____________________________________

[1] Augustin Franić, KPD Stara Gradiška, mučilište i gubilište hrvatskih političkih zatvorenika, Dubrovnik, 2009.

[2] Neil McInnes, “Marxist Philosophy”, str. 173-176, ovdje 174.

[3] Karl Marx, “Prilog kritici Hegelove filozofije prava”, u: Karl Marx – Friedrich Engels, Rani radovi, Predrag Vranicki (ur.), Naprijed Zagreb, 91989., str. 90-134, ovdje 91.

[4] K. Marx – F. Engels, Manifest komunističke partije, Marksistički centar, Split, 21975.

[5] [Vilko Rieger], “Karl Marx o – Hrvatima”, u: Hrvatska smotra, II/1934., str. 14-16.

[6] N. Werth, Država protiv svog naroda, str. 132.

[7] Macleanovo izviješće od 25. prosinca 1944., Public Records Office, FO371/48910, R1262.

[8] Milovan Đilas, Članci 1941-1946, Zagreb, 1947., str. 30, 67; “Predgovor”, Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti Zagreb i središnja Hrvatska, Zagreb, 2008., str. 45-62, ovdje 49-50.

[9] Branko Petranović i sur. (prir.), Odnosi Jugoslavije i Rusije (SSSR) 1941-1945. Dokumenti i materijali, Beograd, 1996., str. 500-501; Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu 1945.”, Historija 20 veka, 2/2010., str. 29-52, ovdje 37.

[10] J. Broz Tito, Sabrana djela, Tom dvadeset osmi, 1. maj – 6. jul 1945, str. 78.

[11] Arhiv Vojnoistorijskog instituta, Beograd, Arhiva NOB, kut. 888, br. reg. 6-1/5; V. Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, str. 195.

[12] Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1491., 2.49/3. – Knjiga poslanih i primljenih depeša od 27. travnja do 5. lipnja 1945.; Z. Dizdar – V. Geiger – M. Pojić – M. Rupić (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti, str. 113; Josip Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, str. 271-272.

[13] HDA, fond OZN-a, br. 1214/45, 25. lipnja 1945., str. 18.

[14] Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugoga svjetskog rata, Glas Koncila, 34/1995., br. 19, 7. svibnja, str. 1, 2 i 4.

[15] Isto.

[16] Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve Zagrebačke, Zagreb, 2008., str, 82.

[17] Mira Preisler, Vlasta Arnold. Učiteljica. Životopis (1896.-1963.).