Knjiga koja postiđuje Stepinčeve kritičare

RATKO PERIĆ, Nada koja ne postiđuje. Duhovne vježbe svećenicima po blaženom Alojziju Stepincu, Crkva na kamenu, Mostar, 2018., 366 str.

Mostar, 7. veljače 2019.

Pozdravljam sve prisutne, večeras napose mons. dr. sc. Ratka Perića, i zahvaljujem organizatorima na pozivu kazati nešto o knjizi „Nada koja ne postiđuje“.

Nekih godinu dana prije izlaska knjige koju večeras predstavljamo, u Njemačkoj je objavljena opsežna biografija Alojzija Stepinca (Alojzije Stepinac. Die Biografie, Ferdinand Schöningh Verlag, Paderborn, 2017.). Autorica je jedna sutkinja, dr. Claudia Stahl, i gospođa prije toga ni na koji način nije bila povezana s Hrvatskom. Upoznajući svoje sunarodnjake s najvažnijim podatcima o Hrvatu o kojemu je napisala knjigu, autorica je započela s time da ga je papa Pio XII. imenovao kardinalom, papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim i da Katolička Crkva danas iščekuje njegovu kanonizaciju, da bi odmah dodala izjave predsjednika i ministra inozemnih poslova Republike Srbije koji istoga kardinala i blaženika nazivaju „ratnim zločincem“ i jednim od „najvažnijih ideologa najgorega pronacističkog režima na tlu Europe“! Pitajući se u uvodu kako je moguće da nakon toliko vremena još uvijek postoje tako oprečna gledišta o jednom te istom čovjeku, dr. Stahl je nakon 592 stranice donijela zaključak iz kojega se može iščitati da danas, nakon uvida u dostupan arhivski materijal i u modernu povijesnu literaturu, samo još neupućen čovjek ili pak grubi jezik političke propagande mogu kardinala Stepinca nazvati zločincem ili ustaškim ideologom!

Ova večerašnja knjiga, međutim, zalazi puno dublje od korektno napravljene biografije iz pera njemačke sutkinje i odgovara, ja bih rekao, na danas jedinu preostalu, donekle ozbiljniju optužbu ili prigovor, kojim se protivnici Stepinčeva dobra glasa služe u kritici njegove uloge kao zagrebačkog nadbiskupa u vrijeme Drugoga svjetskog rata i postojanja Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.). Taj se prigovor pojavljuje u dvije verzije: prva se, možemo je nazvati mekšom, njeguje u krugovima tzv. lijevo-orijentirane hrvatske javnosti i otprilike glasi da je nadbiskup preslabo i prekasno dizao glas i nedovoljno činio za ugrožene skupine ljudi tijekom rata te da se nije snašao i da je otpočetka do kraja nekritički podržavao režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Druga je verzija sadržajno na istoj liniji, samo nešto škrtija i puno tvrđa u izričaju; dolazi iz vrhova Srpske Pravoslavne Crkve, a najjasnije se može iščitati iz pisma koje je papi Franji 30. travnja 2014. u ime Svetoga Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve uputio patrijarh Irinej Gavrilović, koji piše da je „kardinal Stepinac“ tijekom ratnih nedaća „uglavnom“ šutio. Upravo se temom opravdanosti odnosno neopravdanosti ovakvih optužbi i prigovora na određeni način bavi knjiga „Nada koja ne postiđuje“, točnije njezin drugi dio ili dodatak sastavljen u tri tematske cjeline. U prvoj dr. Perić raščlanjuje pojmove domovina, država i režim, pokazujući na primjeru Hrvatske, koja se u novijoj povijesti našla u nekoliko različitih državnopravnih okvira s različitim oblicima vlasti, da je jedino domovina trajnija kategorija dok su državni okviri, režimi i vlade promjenjivi. Rekli bismo da je domovina ono što ostaje izvan smrtnoga zagrljaja država i režima u trenutcima njihove propasti. Tih je razlika bio svjestan i zagrebački nadbiskup, koji je, ističe autor, pisao o domovini kao kategoriji koja nam „uza svetu vjeru mora biti draga“ (str. 199). Pravio je razliku i između države i režima, rekavši jednom prilikom: „Hrvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba, ali režim nije država“ (str. 200). A da su odnosi između zagrebačkog nadbiskupa i nositelja režima Nezavisne Države Hrvatske bili trajno napeti govori i činjenica da poglavnik Pavelić za te četiri godine nikada nije kročio u Nadbiskupski dvor, dok je u katedrali bio samo jednom, premda se gradio „dobrim katolikom“. U sljedećem važnom koraku dr. Perić vrlo precizno pokazuje i dokazuje zbog čega ne stoji optužba ili prigovor o Stepinčevoj šutnji, jer je on kao zagrebački nadbiskup „u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske…. 362 puta javno govorio i zauzimao se pismom i djelom… u prosjeku, svaki četvrti dan“, od čega „izravno poglavniku Paveliću 21 put napismeno i 11 puta osobno u susretu“ (str. 234). Autor je napravio prikaz o svakom od Stepinčevih intervenata Paveliću. Jasno je da je nakon ovoga suvišan bilo kakav komentar o navodnoj Stepinčevoj šutnji, ali bih se kratko osvrnuo na prigovor da je preslabo dizao glas i nedovoljno učinio. Vrlo je važno imati u vidu poziciju s koje se promatra i način na koji se procjenjuje koliko je tko u ondašnjem kontekstu učinio. U konkretnom slučaju čini se da je nesporazum ili problem u tomu što su kritičari nadbiskupova djelovanja u ratnim neprilikama izabrali lošu promatračku poziciju. Kao sidrišnu točku iz koje promatraju i orijentir s kojim uspoređuju i mjere nečiji učinak u prošlosti, oni uzimaju – sebe! Ozbiljno prigovoriti nekoj povijesnoj osobi, i to iz ovovremene perspektive, da je svojedobno, u potpuno različitom kontekstu od našega, premalo ili nedovoljno učinila, ne samo da je neizvediva anakronistička vratolomija, nego i samodopadno pozerstvo, jer se time neizravno poručuje: evo, ja bih na njegovu mjestu učinio više, što je, naravno, nedokazivo. Takvi autori ili povjesničari odnose se prema prošlosti s jedne strane kao akteri, a ne kao distancirani istraživači, a s druge strane kao neuvjerljivi moralizatori koji i prošlost promatraju s visoka, i to ne tako da bi ih zanimalo što se tada stvarno dogodilo, nego se, poput nekih božanstava s Olimpa, imaju potrebu (u)miješati u tijek povijesti, u već dogođeno, proteklo vrijeme, propisujući kako se ono zapravo trebalo odigrati, sve da bi prošlost zadovoljila njihove ukuse.

Postoji samo jedan način provjere i procjene količine i kvalitete nečijega djelovanja u prošlosti: usporediti ga s djelovanjem njegovih suvremenika u istoj ili sličnoj situaciji. U konkretnom slučaju ta bi provjera mogla ovako izgledati: neosporno je, a na to nas nizom primjera podsjeća i ova knjiga, da je nadbiskup Stepinac dizao glas, zauzimao se za ugrožene, spašavao. Uostalom zar to snažno ne potvrđuju upravo oni spašeni koji su htjeli svjedočiti u njegovu korist na komunističkom procesu, što im je bilo onemogućeno. Neosporno je, nadalje, da se svim sukobljenim oružanim formacijama na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu i poraću mogu dokazati masovna zlodjela i brutalna gaženja dostojanstva ljudske osobe, drugim riječima neosporno je da su sa svih strana stizali krici i vapaji za pomoć i zaštitu. Poredajmo sada na ondašnjem obzorju sve tzv. visokopozicionirane osobe iz političkih, vojnih, akademskih, vjerskih i crkvenih krugova i pogledajmo tko se od njih javljao za ugroženoga drugoga, za onoga ili za one koji, možda nekorektno rečeno, nisu pripadali vlastitom kolektivu po bilo kojoj liniji: nacionalnoj, vjerskoj ili političko-ideološkoj. Postoji li dakle netko ugledan po funkciji i poziciji, koji se javno ili privatno, glasom ili pismom, u oba režima, ustaškom i komunističkom, zalagao za ugrožene ljude!? Naglasak je na oba režima! Ako bismo na temelju do sada dostupnih vrela napravili detaljniju poredbenu analizu, ukazala bi nam se u toj sferi velika zjapeća praznina u kojoj bi se najjasnije, ako ne i jedino, ocrtavao lik zagrebačkog nadbiskupa. Želim reći da u tom smislu doista ne postoji u ovdašnjim okvirima pandan Stepincu u zauzimanju za ugrožene u onoj „krvavoj kupelji“ Drugoga svjetskog rata i poraća. A ako tomu pridodate još i činjenicu da je upravo taj čovjek osuđen u komunističkom procesu, i to presudom za koju spomenuta njemačka sutkinja kaže da je s pravnoga gledišta u potpunosti neodrživa, onda je još i jasnije zbog čega je upravo Stepinac iznimna pojava u teškim i ružnim vremenima dvadesetoga stoljeća. Inače, u nedostatku dokaza pri sastavljanju optužnice, ondašnje se tužiteljstvo služilo i podmetanjima krivotvorenih dokumenata. Jedan takav, u povijesnoj literaturi najviše zlorabljen dokument, temom je trećega dijela dodatka, završne cjeline ove knjige. Riječ je o pismu od 18. svibnja 1943., bolje reći dijelovima pisma, neobična izgleda, bez pečata i potpisa, a koje je javni tužitelj Jakov Blažević na suđenju pokazao tvrdeći da ga je napisao nadbiskup Stepinac i poslao papi. Nadbiskup je nakon kraćega uvida u njegov izgled i sadržaj rezolutno zanijekao autorstvo pisma, što je njegov branitelj na suđenju, dr. Ivo Politeo, argumentirano i dokazao. No, unatoč tomu, generacije autora su jedan pasus pisma i dalje koristile i zlorabile, od 1946. pa sve do naših dana, u pokušajima diskreditacije nadbiskupa Stepinca. Sada, nakon više desetljeća, napokon imamo razotkrivene detalje i riješene ključne nepoznanice o ovom, do skora, tako prijepornom dokumentu. Po prvi put, zahvaljujući ovoj knjizi, vidimo cjelovite preslike svih redakcija i verzija famoznog pisma, zapravo jednog nedovršenog dokumenta. Dr. Perić ih je prikupio i sve detaljno analizirao, pokazavši gdje su nastajali, na kojem jeziku izvorno, kakve su sve ispravke na njima rađene, u kojim krugovima su i s kakvom namjerom pisane. No ono najvažnije, njegova je analiza definitivno potvrdila da autor niti jedne verzije nije bio nadbiskup Stepinac. Jedan od uvaženih predstavljača u Zagrebu nazvao je ovaj dio knjige „senzacijom“ i „izvornim doprinosom historiografiji“. Tomu se nema što dodati! Budući da se senzacionalni tekstovi ne otkrivaju prepričavanjem nego čitanjem, ja ću vas poštedjeti otkrića najnovijih i najvažnijih pojedinosti oko ove teme i prepustiti da to u knjizi sami potražite.

I zaključno samo ovo: po znanstvenom pristupu, preciznosti i istraživačkim rezultatima, knjiga „Nada koja ne postiđuje“ mogla bi za neke autore koji su neznanstveno i neprovjereno pisali o kardinalu Stepincu postati knjigom „koja postiđuje“!

Čestitam i zahvaljujem preuzvišenom ocu biskupu na ovom djelu, a vama hvala na strpljivosti!

Dr. Ivica Šarac

Izvor: Crkva na kamenu