Prije dvije i po godine, svršetkom kolovoza 2017. sudjelovao sam sa svećenicima na duhovnim vježbama u sjemeništu “Zmajević” u Zadru, koje je vodio mons. Ratko Perić pod temom: “Stepinčevo svjedočanstvo do mučeništva”. Bilo je lijepo, ugodno i duhovno napeto pratiti predavanja i otkrivati nedovoljno poznate stvari iz života našega Blaženika. Nakon što sam prihvatio sudjelovati u prezentaciji ove knjige, s istim osjećajem napetosti i znatiželje listao sam stranice Nade koja ne postiđuje. I ponovo osjetio literarni, teološki, povijesni i hagiografski naboj kojim su prožeta poglavlja ove zanimljive knjige za koju bih se usudio reći da je „pozicija u malom“, sažeto i dokumentirano sročena za sve koje zanima život ovoga Božjega ugodnika.
Sve je počelo u sjemeništu na Šalati. A sve je, čini se, započelo na Šalati šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je mali i živahni sjemeništarac iz Rotimlje pročitao životopis Crvena ruža na oltaru od nekoga Jesiha. Uvodno razmišljanje pokazuje koliko je autora dirnula ta Jesihova knjiga o zatočenom zagrebačkom nadbiskupu o kojem se potiho šaputalo, a nešto i literature skrivećke dijelilo. Budući da autor spominje i današnjega varaždinskog biskupa Mrzljaka, doznajemo i „krivca“ te sjemenišne „zaplotnjačke rabote“ kojom se i mali Josip bavio; ne samo radi rodbinskih veza s Blaženikom, nego i radi slične duhovne orijentacije. A sada, evo, ova dva biskupa, jedan na sjeveru a drugi na jugu šire i riječju i djelom ono što je Stepinac želio i oporučno ostavio. Uvodni dio u kojem je autor dao oduška i svom rodoljubnom i teološkom razmišljanju zapravo je oda tom velikom sinu roda našega. U duhu onih starogrčkih hvalospjeva olimpijskim pobjednicima, njihovu zavičaju i očitovanim vrlinama. Ta, učili smo nekada da su Pindarove ode, napr. odražavale načelo „kalokagatije“: tj. nečega što je lijepo, dobro i istinito. Usudio bih se, stoga, ustvrditi kako je ne samo ovo prvo poglavlje, nego čitava knjiga prožeta i uobličena u načelo literarne ljepote, povijesne istine i dobrote kojom je uostalom zračio i život blaženog Alojzija.
Već na samom početku svojih razmišljanja o kardinalu Stepincu mons. Perić pomaže čitatelju teološkim rječnikom opisati tri paradoksalna dara koje je Isus obećao i darovao svojim učenicima, a to nije učinio nijedan drugi učitelj svijeta, niti osnivač drugih religija. Koji su to darovi koje je Isus obećao apostolima, a obilato ih otkrivamo i u pojedinim dionicama Stepinčeva života? To je ono „u nevoljama će grcati do grla“ i biti „neustrašivi makar ih koštalo glave“. I na kraju je i treći dar da će „biti radosni u dubini svoga srca“. U tom vidu autor gleda na „prežalosni proces“ s povijesnim govorom 3. listopada 1946. u Kačićevoj u Zagrebu, koji se 52 godine kasnije zahvaljujući Stepinčevu neustrašivu držanju na sudu, pretvorio u „pravi dan radosti i ponosa“, također 3. listopada godine 1998. u nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici! Nakon što je podnio progonstvo, strpljivo i s ljubavlju, te bio sustavno proganjan, lomljen i trovan, sveti Ivan Pavao II. stavio je ovu najljepšu i najdražu hrvatsku ružu na Božji oltar u Mariji Bistrici. Kao korolarij svoga razmišljanja autor zaključuje kako upravo zbog Stepinčeve patnje i svjedočanstva voli i Zagreb i Lepoglavu i Krašić! U Zagrebu, naime, počivaju njegovi zemni ostatci kao svjetiljka što gori i svijetli svima (lucerna ardens et lucens). U Lepoglavi i u Krašiću on je trpio svjesno i voljno za Crkvu i svoj narod koji je neizmjerno volio. I ni od koga se u toj ljubavi „nije dao natkriliti“. A uz to hrabro je svjedočio, govorio, pisao i branio Božja, ljudska, crkvena i narodna prava. „Zato je Hrvatska i mogla uskrsnuti“, zaključuje autor na kraju ovoga poglavlja.
Lik koji blista na obzorju Crkve i hrvatske povjesnice. Što reći i osobito istaknuti o ovom dičnom sinu roda našega? Što naglasiti iz svijetloga lika koji blista na obzorju Crkve Katoličke i hrvatske povjesnice, a autor je to opisao sadržajno, dramatski i kondenzirano u Nadi koja ne postiđuje? Što bi nam zapravo mogao večeras poručiti ovaj duhovni knez dvadesetog stoljeća? No, kako ovo nije znanstveni simpozij o životu i djelu blaženog Alojzija, nego predstavljanje knjige koja zaslužuje našu pozornost i pažnju, dopustite mi reći samo još koju riječ o porukama pojedinih poglavlja koje autor nudi čitatelju na razmatranje. Osobito je potresno promatranje Blaženikova života kroz prizmu Isusova križnog puta. Biskupijsko hodočašće iz Hercegovine, 3. ožujka 2018., na Blaženikov grob u zagrebačkoj katedrali, bilo je povodom autoru sročiti 14 stajališta Križnoga puta u 14 godina njegova zatvorsko-zatočeničkog sužanjstva: od presude u Zagrebu, 11. listopada 1946., do preminuća u Krašiću, 10. veljače 1960. (str. 65). „Kao što je hrabro dočekao početak rata, tako je spremnih ramena primio križ koji mu je usječen po završetku rata.“ A kada je završen „prežalosni proces“ na kojemu je bio „osuđen na 16 godina prisilnoga rada i ubrojen među zločince“, on je opet prihvatio križ stojeći i objeručke: „Iz ljubavi prema Kristu raspetomu, prema Crkvi i svojim vjernicima.“ Uzeo ga je i „uputio se prema svojoj Kalvariji, pet godina kroz lepoglavsku tamnicu i devet godina kroz krašićko zatočeništvo“ (56).
Tih 14 godina Nadbiskupova sužanjstva autor je prikazao kao četrnaest križnih postaja u kojima prepoznajemo „Stepinca koji uzima na se križ cijele Crkve i nacije, susreće u zatvoru svoju majku Barbaru, a Služavke Maloga Isusa pružaju mu poput Veronike rubac svoga nesebična služenja“. A onda uz desetu postaju čitamo kako ga razapinju po novinama i predavanjima. Nije bilo „bezobraštine, piše autor, koju nisu napisali protiv njega i Crkve, od uspostave jugo-države do Stepinčeve osude. U godini i pol dana objavljeno je 1.400 bezočnih uradaka: u prosjeku 2,5 priloga dnevno“. Sve su postaje križnoga puta osmišljene konkretnim detaljima iz Nadbiskupova života. Posebice mi je potresna četvrta postaja uz koju autor navodi da je Stepinčeva majka Barbara susrela svoga sina po desetak minuta tri puta u zatvoru (5. svibnja, 17. srpnja i posljednji put tri mjeseca prije svoje smrti, 18. rujna 1947.). I kao što je za njega molila i postila dok je bio dijete i mladić, tako i sada isto to čini „da joj sin bude i ostane dobar biskup“. Autor pretpostavlja da su njih dvoje tijekom tih kratkih druženja u zatvoru pružali uzajamnu podršku: „Izdrži, majko!“, ohrabruje zatočeni sin svoju majku Barbaru. „Izdrži, Sine!“, uzvraća njegova majka i obećava pojačati i post i molitvu za njega. Barbara je kako rekoh poslije trećega susreta preminula 11. prosinca 1947. Autor navodi i detalj kako cijeli tjedan dana nisu mu htjeli reći za majčinu smrt, pa zaključuje kako su mu mučitelji time pokazali „da na križnom putu nema ni milosrđa, ni utjehe“.
Mislim kako ne očekujete da vam u ovom kratkom interventu prepričavam sadržaj Nade koja ne postiđuje. Moje je napraviti poticajnu reklamu da knjigu nabavite i s njom se družite. Stoga, reći ću samo kako su sva poglavlja ove knjige vrlo sadržajna i interesantna, napeta i zanimljiva, kako za one koji o Blaženiku malo znaju, tako i za one koji su o njemu mnogo toga čuli ili čitali.
Prava svećenička duša, pun bratske ljubavi i apostolskoga žara. Vrlo je intrigantno i zanimljivo osmogodišnje razdoblje traženja zvanja kada je mladi Stepinac odlučio studirati agronomiju. A u tom vremenu počinje i njegovo „zaručničko dopisivanje i dogovaranje o ženidbi s Marijom Horvat“ koje je trajalo tri mjeseca (od Božića 1923. do početka travnja 1924.). Iz sačuvanih pisama (njegovih šest od devet i njezinih svih dvanaest) otkrivamo s kakvom je ozbiljnošću mladi Alojzije razmišljao o svojoj budućoj supruzi i o obiteljskom životu. Dovoljno je navesti rečenicu iz pisma u kojem svojoj budućoj zaručnici savjetuje „kao mali fratrić“ (kako će mu otpisati Marija u jednom pismu) neka „ne propusti posjetiti crkvu Srca Isusova i moliti blagoslov njihovoj ženidbi“. Autoru je u ovom poglavlju uspjelo analizom njihovih međusobnih pisama i otpisa učiniti „kršćansko izdanje Romea i Julije“; s puno mladenačkoga zanosa, napetosti i određenih zapletaja, kao i „happy-enda“ koji se ne može ostaviti dok se ne dočita poglavlje do kraja.
Sličnu znatiželju i napetost čitatelj će doživjeti dok čita i druga poglavlja, kao napr. ona o njegovu bogoslovskom odgoju u Rimu i svećeničkom radu u Nadbiskupiji. O tomu najbolje govore dvije ocjene o njemu: Ona rektorova iz Germanicuma i ona urednika Katoličkoga lista uz imenovanje koadjutorom zagrebačkoga nadbiskupa. Nakon četvrte godine studija rektor Germanicuma piše pet odlika kojima ocrtava njegov lik: Posve plemenite naravi, u svemu postojan i solidan, istinski pobožan, u disciplini vjeran i točan, te vrlo marljiv (Optimae omnino indolis, in omnibus solidissimus, vere pius et in disciplina fidelis, valde diligens). Urednik Katoličkoga lista dr. Stjepan Bakšić u prigodi imenovanja koadjutorom napisao je divan tekst o Stepincu: „Mlad a rese ga velike vrline; duboko odan molitvi, a resi ga čednost i poniznost. Prava svećenička duša. Srca je milostiva i pun bratske ljubavi i apostolskoga žara. Osjećajne je duše i pun najsvetijih ideala.“
A da bismo mogli bolje razumjeti viteški duh ovoga Božjega heroja, pogledajmo izvatke iz dva pisma biskupu Čekadi u kojima treperi njegova duša: „Stavljam Ti toplo na srce, dragi preuzvišeni, da budeš potpuno vedar s obzirom na budućnost naše Crkve. Ako ja umrem ovdje, rado ću položiti svoj život za Boga i Crkvu Katoličku. Bog bitke nikada ne gubi, rekao sam više puta, a to ponavljam i sada. Neće je izgubiti niti u borbi s KPJ.” A u drugom pismu veli kako su „njegove bronhije sve drugo nego zdrave. Kad su liječnici zatražili od vlasti da me puste na more, odgovorili su neka podnesem molbu. Rekao sam, nikada! Volim ovdje umrijeti, negoli i za čas dati dojam da Crkva popušta i to radi kukavnog zdravlja jednog biskupa… Nanijeli su mi krvavu nepravdu i sad bih još morao moliti od njih milost i reći im da su oni u pravu, a ne Crkva, kad je dignula glas na njihove nepravde“. Ovakva pisma mogao je pisati samo odabrani Marijin štićenik, bez trunke mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha pred bilo kime. Ako se pak pitamo što je motiviralo Ivana Pavla II. da ovoga Marijina štićenika ubroji među mučenike Kristove Crkve, i to u svetištu Marije Bistrice u koje je Stepinac rado hodočastio, naslućujemo odgovor. Sam je Papa to protumačio: „U njegovu liku sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovog stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom.“
Vrlo su inspirativne stranice o Stepinčevu molitvenom životu i njegovim susretima s ljudima (65), kao i o njegovoj osobitoj ljubavi prema Euharistiji (69) i odnosu prema otajstvu križa koji je nosio, kako autor veli „patienter, ardenter et amanter“ [strpljivo, žarko i s ljubavlju] (74). Posebice je upečatljivo i zanimljivo poglavlje o „blaženikovoj čistoj savjesti“ (79) pred zavodljivim ponudama drugova koji su bili spremni pustiti ga i na slobodu „samo neka ih prizna i odobri ideološko svećeničko udruženje“. A kada im to nije uspjelo, govorili su kako „procesa ne bi ni bilo da je Stepinac bio malo fleksibilniji i taktičniji“. Osobito su poticajne stranice i svevremenske poruke iz njegove „duhovne oporuke svojim dragim dijecezanima“ koja je prikazana u pet dijelova.
Zanimljivo je i poglavlje u kojem mons. Perić raščlanjuje pojmove kao i povijesni tijek beatifikacije i kanonizacije, s posebnim osvrtom na tijek beatifikacije bl. Alojzija: Od „otvaranja procesa, 4. prosinca 1980., pri Rimskom vikarijatu pred posebnim sudištem pod strogom tajnom“, do završetka izrade Pozicije ili Životopisa Krjeposti i Mučeništva 1996. Ova Pozicija ima 5.919 stranica i ona je bila podloga svetom Ivanu Pavlu II. da ga proglasi blaženikom i mučenikom 3. listopada 1998.; a to se poklopilo, kako rekoh, s 52. obljetnicom glasovita Stepinčeva govora na suđenju u Zagrebu, upravo 3. listopada 1946. Čitateljima koji nisu imali prigode pročitati kakav je bio Stepinčev odnos prema režimu NDH, osim onih „agitpropskih uradaka“ kojima se i danas, na žalost, neki služe, vrlo je interesantan „Poseban prilog Stepinac i NDH – režim nije država“. […].
Prije završetka čini mi se uputnim istaknuti – uz brojna organizirana hodočašća u prošloj 2018. godini na grob našega Blaženika – dva važna povijesno-kulturna događaja vezana uz ime kard. Stepinca. Najprije to je ova knjiga mons. Ratka Perića pod znakovitim naslovom Nada koja ne postiđuje. Drugi kulturni događaj jest praizvedba oratorija „Slobodan u istini“ u zagrebačkoj katedrali i u konkatedrali sv. Petra u Splitu, u listopadu prošle godine. Oratorij za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje sa simpatičnim epilogom „Podigni barjak, anđele“, uglazbio je maestro Šime Marović, a stihove napisao prof. dr. sc. Ante Mateljan.
Stepinac nije slučaj, nego pravi fenomen. I na kraju slažem se s mons. Perićem: „Stepinac je pravi fenomen“. I dodaje kako je on „koncentrat raznih fenomena: katoličkoga, pastoralnoga, ekumenskoga, hrvatskoga, političkoga, medicinskoga, historiografskoga i hagiografskoga“. I ne samo „fenomen za života, u osudi i u smrti, nego je ostao fenomen i u beatifikaciji i u protivljenju kanonizaciji“ (str. 98). Pred ovim „višestrukim fenomenom“ ne preostaje nam ništa drugo nego reći Bogu hvala za ovoga našeg dičnog viteza kojega nam je Providnost udijelila kada je bilo najpotrebnije.
Stoga, hvala Tebi, dragi naš Blaženiče, što si svojim pismima, razgovorima i nagovorima biskupima, svećenicima i Bogu posvećenim osobama osvješćivao njihovo dostojanstvo i ulogu u svijetu. Hvala Ti, što si stao u obranu života, obitelji i obiteljskoga ognjišta, te isticao da su roditelji suradnici Boga Stvoritelja, snaga i nada Crkve i naroda. Hvala Ti, što si u svojim propovijedima posebnu pozornost posvećivao mladeži, te imao srca i vremena za njih. Dobro i umješno razlikovao si slobodu od liberalizma i blagostanje od kapitalizma, te jasno poručivao političarima neka „ugrađuju u temelje društva i države one istine koje nam je donio i objavio Isus Krist, jedini Otkupitelj čovjeka“. Vojnicima u vrtlogu rata upućivao si poruku koju bi se moglo sažeti ovako: „Hrvatski vojnik i časnik mora biti obdaren strahopoštovanjem pred Bogom, pred svojim bližnjim i pred svojom savješću.“ A književnicima i kulturnim djelatnicima isticao si potrebu odgoja za plemenitost jer nam „nedostaje kultura srca bez koje nema istinske kulture čovjeka i kulture naroda“. Hvala Ti, blaženi Alojzije, što si bio jasan i glasan i nisi se povijao pred moćnicima ovoga svijeta, nego poput „pomazanoga sluge“ osjećao se poslanim „navješćivati sužnjima oslobođenje, tužnima radost i proglašavati godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega“ (Iz 61,1-2).
Hvala i Tebi, biskupe Ratko, što si sažeto i krcato podatcima, stručno i analitički u suglasju s izvornim arhivskim vrelima „zaoštrio pero”, kako veli recenzent mons. Kožul, pa objavio knjigu istine o našem Blaženiku, koja je satkana na autentičnim činjenicama prikupljenim iz izvornih arhivskih vrela. Hvala i vama, dragi nazočnici, na strpljivosti i razumijevanju.
Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zagreb, 22. siječnja 2019.
Izvor: Crkva na kamenu
