ZADAR (IKA) – Na svečanoj akademiji uoči svoje zaštitnice Bezgrješne, sjemeništarci Nadbiskupskoga sjemeništa “Zmajević” u Zadru u srijedu, 7. prosinca, u dvorani sjemeništa izveli su scenski prikaz “Nadbiskup Petar Čule”. Mons. Petar Čule bio je mostarsko-duvanjski biskup od 1942. do 1980. godine. Komunistička vlast ga pritvara u travnju 1948. i osuđuje na 11 godina i 6 mjeseci strogoga zatvora u Zenici. Biskup je upozoravao na etničko čišćenje istočnoga dijela Hercegovine od katoličkih Hrvata i selektivni progon isključivo katoličkoga svećenstva. Digao je i glas protiv pokolja franjevaca u Širokom Brijegu, Pastirskim pismom s biskupskoga zasjedanja u Zagrebu 22. rujna 1945.
Tekst je napisao sjemeništarac Zvonimir Rezo iz Mostara, temeljem stručnih radova o biskupovu životu objavljenih u Zborniku Za kraljevstvo Božje. U jedanaest činova, i između njih klavirsku pratnju sjemeništarca Ivana Santinija, prikazano je kako kardinal Alojzije Stepinac u Zagrebu donosi vijest biskupu Čuli da je NDH protiv njegova imenovanja biskupom Mostarsko-duvanjske biskupije i apostolskim upraviteljem Trebinjsko-mrkanske biskupije (imenovao ga papa Pio XII., 15. travnja 1942.), jer vlast nitko nije o tome obavijestio. “Je li se nas išta pitalo kad su nevini ljudi ubijani u logorima?” – pita Stepinac. “Ako je Sveta Stolica tako odlučila, državna vlast se nema što miješati. To ugrožava autoritet Crkve”, kaže Čule. Za biskupa ga je u Mostaru 4. listopada 1942. zaredio vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić, uza Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i Ramira Marconea, delegata Svete Stolice u Hrvatskoj.
Prikazano je kako oficiri UDB-e dogovaraju uhićenja hrvatskih biskupa: “Ne smijemo dopustiti da oni s oltara pričaju što hoće protiv nas i naše države. Je li nam to naša borba dala? Smatram da ih treba sve pohapsiti! Treba da maknemo veće face: Stepinca, Čulu i Čekadu. Riba smrdi od glave”. Kad se spremao služiti Misu, biskupa Čulu uhitila su dva milicajca “pod sumnjom za suradnju s okupatorima”. U predstavi se donosi i tekst presude da je Čule vodio borbu protiv NOP-a koju čita sudac. U predstavi je prikazan i kontakt Čule sa zatvorenicima, posjet dužnosnika UDB-e koji mu se obraća s “bagro klerofašistička” i kaže kako znaju da svaki dan služi Misu s poklopcem od konzerve i čašom. “Ili ćeš izaći iz ovog zatvora kao komunist ili nećeš izaći”, upozorava ga i zapovijeda stražaru da ga odvede u samicu na sjevernoj strani, bez prozora i ikakvog pokrivača, a zima je. U susretu sa zatvorenim hodžom Kasimom Dobračom i pravoslavnim popom Nastićem, Čule kaže da je Partija osnovala svećeničko udruženje Dobri pastir pomoću kojeg želi kontrolirati crkvene institucije i da im se, nažalost, pridružio velik broj. Čule je pušten na uvjetnu slobodu 1955. godine. Od 1958. godine nastavio je sa službom biskupa. U predstavi se izriče i sadržaj pisma koje je Čule pisao predsjedniku Republike po otpuštanju iz strogoga zatvora u kojem je proveo sedam i pol godina, a onda je konfiniran u samostanu Tolisa kod Orašja.
Biskup u pismu kaže kako su u njegovu procesu povrijeđena načela pravde, a u zatvoru je s njim postupano nehumano. “Moj proces u Mostaru 1948. godine bio je nespretna i štetna insenacija. Nespretna, jer se dala lako prozreti. Štetna, jer kompromitira ugled sudstva, a po tome i same države. U Zenicu sam iz Mostara prebačen u marvinskom vagonu. Iako nas je bilo dvadeset i putovali smo 24 sata, nismo imali nikakvih posuda za izvršenje fizioloških potreba. U Zenici sam bio smješten sa sedmoricom drugih u ćeliju dugu oko 4 m, a široku malo više od 2 m. Među sedmoricom susobara dvojica su bili ubojice, jedan homoseksualac i sifilitičar. Pod kraj 1949. godine ubačen mi je u sobu jedan kažnjenik, koji je malo prije toga bio poludio i ostao tri mjeseca ne dajući nam mira ni po danu ni po noći”, piše mons. Čule. Podsjeća da su mu dodijelili rad u bačvariji, a zbog ozljede palca desne ruke trebala je kirurška intervencija. Prst mu nije zacijelio, ali poslovođa ga je silio da na ramenima prenosi teške bačve i tovari ih u vagone te je pod tim teretom posrtao. Nakon četrdeset dana u bačvariji prebačen je u najstrožu izolaciju, gdje su mali zatvorski prozori bili do polovice i daskama zakovani, da bude što manje svjetla. Najteži period bila mu je 1951. godina. Svezan u lancima gonjen je u Srijemsku Mitrovicu. Prigodom nesreće u Slakovcima izbačen je iz vagona sa slomljenom lijevom nogom, iščašenim desnim kukom, s modricama po nogama i rebrima. U sudaru je svezan lancem ležao na zemlji tri sata, dok nisu došli radnici iz stanice i raskovali lanac na rukama. Neizliječen, nakon dva mjeseca vraćen je iz Mitrovice u Zenicu s osmoricom svećenika, jednim pravoslavnim popom i hodžom. Po dolasku u Zenicu, stražar ih je u holu staklare poredao uza zid i naredio da sa slomljenim nogama stoje i gledaju u zid.
Zimski kaput nije imao četiri godine. Šetnje i kupanja nisu imali šest mjeseci te je teško obolio. S temperaturom od 40 stupnjeva bio je bez liječničke njege, izgubio je 15 kg i dobio tuberkulozu pluća. Kroz pet godina bio je lišen svoga brevijara i krunice, oduzeta mu je i medaljica Majke Božje koju je nosio na vratu ispod košulje. To mu je vraćeno 1953. godine., kad postupak postaje bolji.
Biskup Čule u pismu predsjedniku ističe i stradanje njegove biskupije. Pogibija šezdeset svećenika znači gubitak trećine svećenika u biskupiji kojoj je nanesena i velika materijalna šteta. Eksproprirano je zemljište predviđeno za gradnju katedrale u Mostaru, s velikom količinom materijala složena za gradnju crkve. Zaključno mons. Čule kaže: “Mrtvi se ne mogu uskrisiti, pretrpljene patnje ne mogu se nadoknaditi, uništeno zdravlje ne može se restituirati, godine nepravedno provedene u zatvoru ne mogu se povratiti. Ja to i ne tražim. Ne tražim ni da se kazne oni, koji su mi krivicu nanijeli. Ja im svima opraštam”.
Po povratku u Hercegovinu, nakon devet godina, digao je biskupiju na noge, aktivno sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kad se razmatralo da li uvesti ime sv. Josipa u kanon Mise. Mons. Čule, kao veliki štovatelj sv. Josipa kojem je i posvećena biskupija, govorio je zašto bi ga trebalo uvesti. Kad su neki biskupi počeli negodovati, papa je rekao: “Braćo, smirite se da čujemo biskupa mučenika”. Kasnije je biskup došao u sukob s franjevcima koji su mu odbili poslušnost. Slučaj je došao do Svete Stolice i do danas nije razriješen. Biskup Čule je rekao da je više propatio zbog toga slučaja, nego što je propatio u zatvoru. Nakon trideset godina, 1980. blagoslovio je novoizgrađenu mostarsku katedralu, što mu je bio cilj otkad je postao biskupom. Tada ga papa Pavao VI. imenuje naslovnim giufitanskim nadbiskupom, kao čast za osobite zasluge u Crkvi. Preminuo je kao biskup emeritus 29. srpnja 1985. Pokopan je u kripti sv. Josipa u katedrali Mariji Majke Crkve u Mostaru.
Na kraju su svi prisutni izmolili molitvu za pokretanje postupka za uzdizanje biskupa Čule na čast oltara. Na akademiji su sudjelovali obitelji sjemeništaraca, prijatelji i ravnatelji škola koje sjemeništarci pohađaju, redovnice i svećenici.
Prigodnu riječ uputio je rektor sjemeništa Ante Dražina. Od sedamnaest sjemeništaraca u “Zmajeviću”, šest ih je iz Mostarsko-duvanjske, a jedan iz Trebinjsko-mrkanske biskupije. Predstava koju je pripremao duhovnik sjemeništa don Stanislav Wielinski izraz je potpore Crkvi u BiH po glasu njihova nekadašnjeg neustrašivog i hrabrog pastira.
Izvor: Crkva na kamenu/IKA
