10. prosinca 1999.

Godišnjica smrti prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana

Na današnji dan prije 22 godine (10. prosinca 1999.) u Zagrebu je preminuo prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, najzaslužniji čovjek za stvaranje nove hrvatske države – Otac Domovine. Pod njegovim mudrim vodstvom Hrvatska je u izrazito teškim okolnostima, kada se to činilo gotovo nemogućim, ostvarila svoju samostalnost. Hrvati će čuvati trajnu uspomenu na svoga prvog Predsjednika i ostati mu vječito zahvalni. Neka mu dobri Bog udijeli vječni pokoj.

U znak zahvalnosti za sve što je učinio kako bi se ponovo rodila samostalna Hrvatska, objavljujemo odlomak iz Predsjednikove knjige koji nas podsjeća na njegovu pisanu ostavštinu:

Budući da su Bosna i Hercegovina u Hrvatskoj od davnine smatrane hrvatskim zemljama na osnovi povijesnoga i etničkoga prava, jer pre­težito bijahu u sastavu stare hrvatske države i jer je muslimansko pučanstvo u golemoj većini bilo hrvatskoga podrijetla, što se potvrđivalo i njegovim ikavskim narječjem, to je baš na tom pitanju došlo do naj­oštrijeg sučeljavanja dvaju nacionalizama [srpski i hrvatski]. Neposredno poslije okupacije Bosne i Hercegovine Hrvatski sabor u svojoj adresi kralju (od 28. rujna 1878.) poručuje: »Zadatak, koji je monarkija preuzela okupacijom Bosne i Hercegovine, mogao bi se trajno osigurati samo onda, ako se ustroj zadobivene pokrajine malo po malo tako udesi, kako bi se vremenom mogao pripojiti na ustroj kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u njihovu državopravnom odnošaju prema kraljevini Ugarskoj«.65 S obzi­rom na to da se Beč, osobito zbog opiranja Pešte, oglušivao na takve zahtjeve, koji su pretpostavljali sjedinjenje matičnih hrvatskih zemalja, to je kondominijumski položaj Bosne i Hercegovine, zbog toga što će Beč svoju politiku zasnivati na povlađivanju hrvatskom, a Pešta na ustupcima srpskom, a onda osobito muslimanskom elementu, doveo do toga da otvoreno pitanje tih zemalja bude povodom neprekidnoga jačanja diver­gentnih tendencija u hrvatsko-srpskim odnosima. U doba kad jedan i drugi mladi nacionalizam očituju naravnu težnju da izvojšte nacionalnu slobodu, i da u granicama svoje samostalne države obuhvate sve etnički istorodno pučanstvo i sav teritorij, što povijesno ili geopolitički (strateški i gospodarski) čini cjelinu, oba nacionalizma, i hrvatski i srpski, našla su svaki za sebe dovoljno razloga da se baš na području Bosne i Her­cegovine očituju kao dvije suprotne nacionalno-političke i državne kon­cepcije. A budući da ideja Strossmayerova jugoslavenstva, što ih je htjela premostiti, nije uhvatila dubljega korijena izvan Hrvatske, a njezini pri­staše baš na primjeru Bosne i Hercegovine pokazaše da ona služi više srpskim nego hrvatskim interesima, to je ta ideja i zbog toga počela gubiti na primamljivosti i na značenju i u samoj Hrvatskoj. (Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, I., Zagreb 1993., str. 60-61).

____________________
65 R. Horvat, Hrvatska politika od god. 1860.-1895., Obzor. Spomen knjiga, Zagreb, 1936., 13.

Izvor: Crkva na kamenu