Svjetski su mediji proteklih mjeseci opširno i često izvještavali o nevjerojatnom i zastrašujućem slučaju dječaka Alfieja Evansa, koji je bolovao od nepoznate neurološke bolesti, a kojega je bolnica u Liverpoolu u Velikoj Britaniji doslovno zatočila ne dopustivši njegovim roditeljima da ga premjeste u inozemstvo na daljnje liječenje. U nastavku slijedi kratka kronologija pravne bitke koja se vodila između bolnice i Alfiejevih roditelja, te pismo koje je engleskim katoličkim biskupima uputio Jean Pierre Casey, nećak poznatoga katoličkog filozofa Dietricha von Hildebranda.
14. prosinca 2016.
Alfie Evans, u dobi od 7 mjeseci primljen je u bolnicu Alder Hay u Liverpoolu.
19. prosinca 2017.
Na Obiteljskom odjelu Visokoga suda u Londonu počinje pravni proces koji vodi sudac Anthony Hayden. Predstavnici bolnice Alder Hey tvrde da nastavak održavanja Alfieja na životu nije u njegovu „najboljem interesu“, dok roditelji Tom Evans, katolik, i Kate James, anglikanka, traže dopuštenje da ga odvedu u Italiju na daljnje liječenje. I mali Alfie kršten je u Katoličkoj Crkvi. Sudac iznosi da će donijeti odluku prema tomu što je „najbolje“ za Alfieja.
20. veljače 2018.
Sudac Hayden donosi presudu u korist bolnice, tvrdeći da prihvaća medicinske nalaze koji ukazuju da je daljnji tretman liječenja uzaludan.
1. ožujka 2018.
Tri sudca Prizivnoga suda počinju razmatrati slučaj nakon što su Alfiejevi roditelji uputili priziv na presudu Visokoga suda. Obitelj traži odgodu od nekoliko tjedana, kako bi se mogli pripremiti zajedno sa svojim odvjetnicima, ali sudci odbijaju.
6. ožujka 2018.
Prizivni sud potvrđuje odluku sudca Haydena.
8. ožujka 2018.
Alfiejevi roditelji traže da se slučaj razmotri pred Vrhovnim sudom.
20. ožujka 2018.
Sudci Vrhovnoga suda odbijaju mogućnost dodatna priziva i sudskoga procesa.
28. ožujka 2018.
Sudci Europskoga suda za ljudska prava odbijaju molbu Alfiejevih roditelja za preispitivanjem dječakove budućnosti, tvrdeći da ne nalaze povrjede ljudskih prava.
11. travnja 2018.
Sudac Hayden odobrava plan za dokrajčenje Alfiejeva života koji su pripremili specijalisti.
16. travnja 2018.
Alfiejevi roditelji tvrde da im je sin nepravedno „prisilno zadržan“ u bolnici Alder Hey, i ulažu habeas corpus utok, pravni slučaj kojim se traži od suda da istraži zakonitost nečijega prisilnog zadržavanja. Prizivni sud u Londonu donosi odluku protiv njih i ponovo potvrđuje odluke sudca Haydena.
17. travnja 2018.
Roditelji po drugi put traže od sudaca Vrhovnoga suda da razmotre njihov slučaj.
18. travnja 2018.
Alfiejeva oca primio je papa Franjo.
Istoga dana, engleski i velški katolički biskupi objavljuju izjavu u kojoj navode: „Potvrđujemo svoje uvjerenje da svi oni koji donose ili su donosili mučne odluke o slučaju Alfieja Evansa djeluju s integritetom [tj. poštujući sve što treba poštovati] i za Alfiejevo dobro, kako ga oni vide. Profesionalnost i brigu za teško bolesnu djecu koja se iskazuje u bolnici Alder Hey treba priznati i potvrditi. Znamo da su nedavno objavljene javne kritike njihova rada neutemeljene, jer naša se kapelanija kontinuirano brine o njima, te je štoviše isto ponudila i obitelji.“
20. travnja 2018.
Vrhovni sud po drugi put odbija mogućnost priziva na odluku suda. Roditelji podnose utok Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu kako bi odveli Alfieja na liječenje u Rim u bolnicu „Maloga Isusa“ koja pripada Svetoj Stolici.
23. travnja 2018.
Europski sud za ljudska prava odbija utok Alfiejevih roditelja kao „neprihvatljiv“. Italija dodjeljuje državljanstvo Alfieju kako bi se olakšao premještaj u Italiju na liječenje. Visoki sud odbija novi podnesak koji su privatno uputili odvjetnici u ime Alfiejevih roditelja.
U večernjim satima bolnica prekida održavanje Alfieja na životu.
24. travnja 2018.
Na hitnom saslušanju kod Visokoga suda, sudac Hayden naziva Alfieja „ratnikom“, ali kaže da je slučaj dosegao „završno poglavlje“. Sudac odlučuje da obitelj ne može odvesti Alfieja u Italiju na liječenje. Savjetuje roditeljima da „istraže“ druge mogućnosti, kao premještanje Alfieja u hospicij ili kući.
25. travnja 2018.
Sudci odbijaju roditeljski priziv protiv odluke Visokoga suda da se Alfie može odvesti doma, ali ne u inozemstvo. Sudac McFarlane kaže da je slučaj „strašan za sve sudionike u njemu“, ali vjeruje da nema dokaza da je donesena nepravilna presuda.
28. travnja 2018.
Alfie umire.
OTVORENO PISMO ENGLESKIM I VELŠKIM KATOLIČKIM BISKUPIMA OD ZABRINUTA GRAĐANINA KATOLIKA
Preuzvišena gospodo, iako mogu razumjeti želju za postizanje pomirljiva tona kada su i ulozi i emocije na visokoj razini, gruba je i nedovoljna izjava nazvati izbor riječi u vašoj izjavi o slučaju Alfieja Evansa nesretnim, osobito imajući u vidu naglasak na očitu „integritetu“ medicinskoga osoblja i uprave bolnice Alder Hey.
Bolnica koja djeluje poput zatvora, utamničivši dijete protiv želje njegovih roditelja i bolje prosudbe, ne djeluje s integritetom [tj. poštujući što treba poštovati].
Bolnica koja traži sudsku zabranu kako bi spriječila roditelje od vršenja njihove punopravne dužnosti djelovanja u najboljem interesu djeteta, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja odbija dovesti u pitanje svoju (moguće, ako ne i vjerojatno, pogrješnu) dijagnozu, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja nastoji otjerati kapelana koji pruža duhovnu utjehu obitelji u potrebi i dijeli sakramente, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja odbija razmotriti alternative, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja zahtijeva policijsku prisutnost kako bi spriječila roditelje da iskoriste svoje zakonsko pravo ukloniti svoje dijete iz bolničke skrbi – prijeteći roditeljima osudom za napad ako i samo dodirnu svoje dijete – ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja odbija upriličiti sastanak između svoga medicinskog osoblja i čelnika druge bolnice, spremne prihvatiti dijete pod svoju skrb, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja ne uspijeva surađivati s drugim bolnicama koje šalju medicinsko osoblje, opremu i prijevoz kao potporu željama roditelja za alternativnim oblicima liječenja, ne djeluje s integritetom.
Bolnica koja djetetu odbija pružiti hidraciju ili hranu, ne djeluje s integritetom.
Još važnije – i gore od nesretna izbora riječi upotrijebljenih u vašoj izjavi – jest bijedan neuspjeh da se oslovi srž stvari: povlaštena poveznica između djece i njihovih roditelja kao njihovih bogomdanih skrbnika.
Nema spomena o svetosti i dostojanstvu ljudskoga života u izjavi.
Nema spomena o pravima roditelja kao prvih obrazovatelja i jedinih zakonitih skrbnika djeteta.
Nema spomena o prvotnu pravu roditelja – ne države, ili liječnika, ili spornih, neizabranih sudaca – da odlučuju o tomu što je u najboljem interesu njihova djeteta.
Budući da izjava tako potpuno propušta podržati katoličko učenje u pogledu života i obitelji, ne bi se trebala smatrati katoličkom izjavom. Označiti je takvom, krajnje je zavarljivo.
Sve je razvidnije da iza tisuća pobačaja koje godišnje obave, bolnice Nacionalne zdravstvene službe postaju mlinovima smrti ne samo za nerođene, nego i za žive. Svaki roditelj u Ujedinjenom Kraljevstvu, katolik ili ne, sada će s pravom dovesti u pitanje hoće li s primanjem njegova djeteta u bolnicu Nacionalne zdravstvene službe, djetetu više ikada biti dopušteno da ode i vidi svjetlo dana. To da naši biskupi nastavljaju u savezništvu s Nacionalnom zdravstvenom službom braneći neobranjivo, izvan je svakoga razumijevanja.
Dok ste možda u kušnji karakterizirali mene i druge koji dijele moja viđenja kao “bedake” čije su intelektualne sposobnosti nedovoljne za puno razumijevanje etičkih i medicinskih nijansi toga slučaja, odgovorit ću: Prepoznajem tiraniju kada je vidim. Prepoznajem ugnjetavanje kada ga vidim. Prepoznajem nepravdu kada je vidim. Tako i mnoge tisuće drugih diljem svijeta. Ako naši crkveni poglavari, misleći kolektivno na vas, ostanu tihi pred takvom tiranijom, ugnjetavanjem i nepravdom, tada ne samo da će podbaciti u svom poslanju naviještanja Evanđelja Isusa Krista, ne samo da će javno podbaciti u podržavanju svetosti i dostojanstva svakoga ljudskog života, ne samo da će podbaciti u obrani prava roditelja kao prvih obrazovatelja i jedinih zakonitih skrbnika svoje djece – a svako od ovoga se pojedinačno smatra grijehom propusta – nego još postaju i suodgovornima i, štoviše, aktivnim sudionicima u teškim zlim djelima.
Sa žaljenjem kažem da ova vrsta predvođenja – ili bolje, potpune odsutnosti predvođenja koju naši biskupi iskazuju – u teškim javnim slučajevima gdje je snažno javno svjedočenje obrane života, obitelji i bogomdanih roditeljskih prava nije samo nužna, nego je zaista i moralna obveza, onda nije čudno da stado praktičnih katolika tako brzo iščezava. Jer tko želi slijediti takve pastire? Da se ovo dogodi tako brzo nakon sage s Charliejem Gardom, i s bitno identičnim ishodom – to jest, potpunom odsutnošću vodstva, odsutnošću uvjerenja i odsutnošću hrabrosti koje vidimo od naših biskupa, bojim se reći da me je stid biti engleskim katolikom.
Kao što je Edmund Burke rekao: “Jedina stvar nužna za trijumf zla jest da dobri ljudi ne učine ništa.”
Sa svom nadom da će vas Duh Sveti potaknuti da pretvorite u djelo proročke riječi sv. Ivana Pavla II.: “Ako želite mir, radite za pravdu. Ako želite pravdu, branite život. Ako želite život, prigrlite istinu objavljenu od Boga.”
NON ABBIATE PAURA!!! [Ne bojte se!]
JP Casey
London, 27. travnja 2018.
S engleskoga preveo Mario Glibić
Izvor: Crkva na kamenu
