U zatvorima je puno dobrote. Ponekad, siguran sam, zatvori mogu biti pakao na zemlji. Imao sam sreću da su me čuvali u sigurnosti i dobro postupali prema meni. Na mene su ostavili dojam profesionalnosti zatvorskih čuvara, vjera zatvorenika, te postojanje moralnoga smisla čak i na najmračnijim mjestima.
Bio sam u samici trinaest mjeseci, deset u Istražnom zatvoru u Melbourneu i tri u Zatvoru Barwon. U Melbourneu je zatvorska uniforma bila zelena trenirka, ali su mi u Barwonu dodijelili jarkocrvenu kardinalsku boju. U prosincu 2018. osuđen sam za spolne prijestupe nad djecom iz prošlosti, unatoč mojoj nevinosti i unatoč nedosljednosti predmeta koje je državno tužiteljstvo iznijelo protiv mene. U konačnici (u travnju ove godine) Australski visoki sud poništio je moju osudu jednoglasnom presudom. U međuvremenu počeo sam služiti kaznu od šest godina.
U Melbourneu sam živio u ćeliji 11 u Jedinici br. 8, na petomu katu. Moja je ćelija bila duga sedam ili osam metara i oko dva metra široka, tek toliko za moj krevet, koji je imao nepomično postolje, ne tako debeo madrac i dva pokrivača. S lijeve strane po ulasku bile su niske police s čajnikom, televizorom i prostorom za jelo. S druge strane uska prolaza bio je umivaonik s toplom i hladnom vodom i udubljenje za tuširanje s toplom vodom. Za razliku od mnogih sjajnih hotela, u zidu iznad kreveta bila je učinkovita svjetiljka za čitanje. Kako su mi oba koljena zamijenjena nekoliko mjeseci prije ulaska u zatvor, u početku sam se koristio štapom za hodanje i dodijelili su mi visok bolnički stolac, što je bio blagoslov. Zdravstveni propisi zahtijevaju da svaki zatvorenik provodi sat vremena vani svakoga dana, pa mi je tako bilo dopušteno dva puta po pola sata u Melbourneu. U Jedinici br. 8 nigdje nije bilo prozirna stakla, tako da sam iz svoje ćelije mogao razlikovati dan od noći, ali ne više od toga. Nikada nisam vidio drugih jedanaest zatvorenika.
Svakako sam ih čuo. Jedinica 8 imala je dvanaest malih ćelija uz jedan vanjski zid, s “bučnim” zatvorenicima na jednom dijelu. Moja je ćelija bila na dijelu „Toorak“, nazvanom po bogatom predgrađu Melbournea, potpuno jednako bučnom dijelu, ali uglavnom bez udarača i uzvikivača, bez tjeskobnih i bijesnih, koje su često uništavale droga, posebno kristalni meth. Čudio sam se koliko dugo mogu udarati šakama, ali jedan je čuvar protumačio da su udarali nogama poput konja. Neki su preplavili svoje ćelije ili ih onečistili. Povremeno su pozivani odredi sa psima ili je na nekoga morao biti pušten plin. Prve sam noći pomislio da čujem neku ženu kako plače; drugi je zatvorenik dozivao majku.
Bio sam u izolaciji zbog vlastite zaštite, jer su osuđenici za spolno zlostavljanje djece, osobito klerici, podložni fizičkim napadima i zlostavljanju u zatvoru. Dojavljene su mi prijetnje u tom smislu samo jednom, kada sam bio u jednoj od dvije prostorije za vježbanje, odvojene visokim zidom, s otvorom u visini glave. Dok sam hodao u krugu, netko je pljunuo na mene kroz otvor i počeo me osuđivati. Bilo je to potpuno iznenađenje, pa sam se ljutit vratio do prozora kako bih se suočio s napadačem i prekorio ga. Uzmaknuo je s prve linije i iz moga vidokruga, ali me nastavio osuđivati kao „crnoga pauka“ i drugim ne tako laskavim izrazima. Nakon prvotnoga prijekora, ostao sam šuteći, iako sam se kasnije žalio da ne ću ići vježbati ako će taj biti do mene. Koji dan poslije, nadzornik jedinice rekao mi je da je mladi prijestupnik premješten, jer je učinio „nešto gore“ drugomu zatvoreniku.
U nekoliko drugih prilika, tijekom duge izolacije od 4:30 popodne do 7:15 ujutro, u zatvoru su me osuđivali i zlostavljali drugi zatvorenici u Jedinici 8. Jedne sam večeri čuo žestoku svađu o svojoj krivnji. Branitelj je objavio da je spreman podržati čovjeka kojega su dva premijera javno podržala. Mišljenje o mojoj nevinosti ili krivnji bilo je podijeljeno među zatvorenicima, kao i u većini dijelova australskoga društva, iako su mediji s nekim sjajnim iznimkama bili strogo neprijateljski raspoloženi. Jedan dopisnik, koji je proveo desetljeća u zatvoru, napisao je da sam prvi osuđeni svećenik za kojega je čuo da je imao ikakvu podršku među zatvorenicima. A od moje trojice kolega u Jedinici 3 u Barwonu primio sam samo ljubaznost i prijateljstvo. Većina je čuvara u oba zatvora prepoznala da sam nevin.
Antipatija među zatvorenicima prema počiniteljima maloljetničkoga seksualnog zlostavljanja univerzalna je u engleskom govornom području – zanimljiv primjer naravna zakona koji se probija kroz mrak. Svi smo mi u kušnji prezirati one koje smatramo gorima od sebe. Čak i ubojice sudjeluju u prijeziru prema onima koji zlostavljaju mlade. Koliko god ironično bilo, ovaj prijezir nije potpuno loš, jer izražava vjeru u postojanje ispravna i pogrješna, dobra i zla, koja se često na iznenađujući način pojavljuje u zatvorima.
Mnogo sam puta u Jedinici 8 ujutro čuo muslimanske molitvene napjeve. Drugim su jutrima muslimani malo tiši i nisu pjevali, iako su možda molili tiho. Jezik u zatvoru bio je grub i ponovljiv, ali sam rijetko čuo psovke ili bogohule. Zatvorenik s kojim sam se savjetovao mislio je da je ta činjenica znak vjere, više negoli znak Božje odsutnosti. Naslućujem da muslimanski zatvorenici, sa svoje strane, ne trpe bogohuljenje.
Pisali su mi zatvorenici iz brojnih zatvora, neki od njih redovito. Jedan je bio čovjek koji je postavio oltar kada sam predvodio posljednju božićnu Misu u zatvoru Pentridge, 1996., prije nego što je zatvoren. Drugi je jednostavno objavio da je izgubljen i u mraku. Mogu li mu predložiti knjigu? Preporučio sam mu da čita Evanđelje po Luki i da započne s Prvom Ivanovom poslanicom. Drugi je bio čovjek duboke vjere i pobožnosti prema o. Piju iz Pietrelcine. Sanjao je da ću biti pušten. To se pokazalo preranim. Drugi mi je rekao da su profesionalni zločinci bili složni u tomu da sam nedužan i da mi je „smješteno“ – dodajući da je bilo čudno da zločinci mogu prepoznati istinu, ali ne i sudci.
Poput većine svećenika, moj me posao doveo u kontakt sa širokom raznolikošću ljudi, pa nisam bio previše iznenađen zatvorenicima. Čuvari su bili iznenađenje, i to ugodno. Neki su bili prijateljski raspoloženi, jedan ili dvojica su bili skloniji biti protivni, ali su svi bili profesionalni. Da su svi bili odlučno tihi, kakvi su bili čuvari kada je kardinal Thuận bio u samici u Vijetnamu, život bi bio znatno teži. Sestra Mary O’Shannassy, viša službenica katoličke kapelanije u Melbourneu s dvadeset i pet godina iskustva, koja odlično radi svoj posao – jedan osuđenik zbog ubojstva rekao mi je da je se pomalo boji! – priznala je da Jedinica 8 ima dobro osoblje i upravu. Nakon što sam izgubio priziv kod Vrhovnoga suda Victorije, razmatrao sam ne žaliti se pred Australskim Visokim sudom, razmišljajući ako će sudci zbiti redove, ne trebam sudjelovati u skupoj šaradi. Šef zatvora u Melbourneu, čovjek viši od mene i nesklon okolišanju, nagovarao me da ustrajem. Ohrabren time, ostajem mu zahvalan.
Ujutro, 7. travnja, nacionalna je televizija prenosila izricanje moga pravorijeka s Visokoga suda. Gledao sam u svojoj ćeliji kako iznenađen mladi izvještač javlja Australiji o momu oslobođenju, te je još više zbunjen jednoglasjem sedam sudaca. Druga su mi tri zatvorenika iz Jedinice čestitali i uskoro sam pušten u svijet zatvoren zbog koronavirusa. Moje je putovanje bilo bizarno. Dva medijska helikoptera pratila su me od Barwona do karmelićanskog samostana u Melbourneu, a sutradan, dva medijska automobila slijedila su me svih 880 kilometara do Sydneya.
Za mnoge je vrijeme u zatvoru prilika za razmišljanje i suočavanje s temeljnim istinama. Zatvorski je život uklonio bilo kakvu izliku da sam prezaposlen za molitvu i moj me je redoviti raspored molitve održavao. Od prve noći, uvijek sam imao brevijar (čak i ako nije bilo pravo liturgijsko vrijeme), a pričešćivao sam se svakoga tjedna. Pet sam puta pribivao na Misi, iako je nisam mogao slaviti, što mi je osobito bilo žalosno za Božić i Uskrs.
Moja me katolička vjera održala, posebno shvaćajući da moja trpljenja ne trebaju biti besmislena, nego se mogu ujediniti s onima Krista našega Gospodina. Nikada se nisam osjećao napuštenim, znajući da je Gospodin uza me – čak i kada nisam razumio što je On radio većinu od tih trinaest mjeseci. Godinama sam govorio trpećima i uznemirenima da je i Božji Sin imao kušnje na ovoj zemlji, te sam sada i sam bio utješen tom činjenicom. Molio sam tako za prijatelje i neprijatelje, za svoje branitelje i obitelj, za žrtve spolnoga zlostavljanja i za moje suzatvorenike i čuvare.
George kardinal Pell je prefekt emeritus Tajništva za ekonomiju u Vatikanu.
Preveo Mario Glibić
Izvor: Crkva na kamenu
