Od 17. do 26. lipnja održan je nepotpun pravoslavni Sabor na otoku Kreti. Zašto nepotpun? Zato što je od 14 autokefalnih Crkava sudjelovalo njih 10: Albanija, Aleksandrija, Carigrad, Cipar, Grčka, Jeruzalem, Rumunjska, Slovačka i Češke zemlje, Poljska i Srbija, a 4 nisu sudjelovale: Antiohija, Bugarska, Gruzija i Rusija. U ovim posljednjim četirima ima više pravoslavnih vjernika nego u svih deset prvospomenutih. Sabor je sazvao carigradski patrijarh kao “primus inteEkumentatorr pares” (prvi među jednakima) i njime ravnao. Svaka je Crkva mogla sudjelovati s 25 vladika, ali ima više Crkava koje nemaju toliko episkopa. Bila su 164 episkopa potpisnika i oko 60 “savjetnika” (među kojima 5 žena). A svaka je Crkva imala samo jedan glas. Na stolovima primasa bilo je šest dokumenata koji su izglasani: Poslanje Pravoslavne Crkve u suvremenom svijetu, Pravoslavna dijaspora, Autonomija Crkava i način proglašenja, Sakrament ženidbe i njezine zaprjeke, Post, Odnosi Pravoslavne Crkve s ostatkom kršćanskoga svijeta. I sve su Crkve trebale usuglasiti svoje odobrenje već pripremljenih dokumenata. Bilo je nekih pojedinačnih vladika koji nisu dali svoga glasa na pojedine dokumente. Ali to ne utječe na konačan ishod glasovanja. Na svršetku Sabora prvaci su potpisali encikliku koja ima više teksta nego gotovo svih šest dokumenata. U njoj je riječ o Crkvi, poslanju, o obitelji, odgoju, o suvremenim izazovima, o globalizaciji i dijalogu.
Predstavnici Srpsko-pravoslavne Crkve najprije su predlagali da se Sabor odgodi, a onda su ipak pošli u punom sastavu na Sabor. Među članovima bio je zahumsko-hercegovački vladika Grigorije Durić i umirovljeni vladika Atanasije Jevtić.
Reakcija Antiohijskoga patrijarhata na “sastanak na Kreti”
Prevodimo s engleskoga i prenosimo prvu opširnu izjavu, Antiohijskoga patrijarhata, s osvrtom na Sabor, koji ona sustavno naziva “sastanak na Kreti” ne priznavajaći ga ni svepravoslavnim Saborom ni pripremnim sastankom za budući Sabor, ako se o svemu ne postigne konsenzus svih 14 Crkava.
Na svršetku sedme izvanredne sjednice, koja je počela 25. svibnja 2016., dogovoren je Antiohijski Sveti Sinod 27. lipnja 2016. u Balamandu. Sinodu je predsjedao Njegovo Blaženstvo patrijarh Ivan X., uza sudjelovanje episkopâ Antiohijske Svete Stolice.
Oci su čestitali svojim vjernicima blagdan svetoga Petra i Pavla, svetih, slavnih i svehvaljenih apostolskih prvaka i osnivatelja Svete Stolice u Antiohiji. To je Stolica gdje se učenici najprije prozvaše kršćanima, a gdje njezini sinovi nastavljaju svjedočiti za Krista uskrsloga, osobito u našoj voljenoj Antiohiji, u mučeničkoj Siriji, u patničkom Libanonu, u ranjenom Iraku, te u svim zemljama Zaljeva i nadbiskupijâ u inozemstvu, u Amerikama, Australiji i Europi. Oci su se sjetili brata mitropolita Paula (Yazigija), arhiepiskopa Aleppa, koji je otet prije više od tri godine, usred namjerna sljepila svih. Uzoriti mitropolit Paul, zajedno sa svojim bratom mitropolitom Youhannom (Ibrahimom), obojica oteta, stalno ostaju prisutna u molitvama i vapajima vjernika i u svakodnevnom svjedočenju Crkve. Oci uzdižu svoje molitve za pokoj duša svih onih mučenika jer se zovu kršćanima, i mole njihov zagovor pred božanskim prijestoljem, da Bog svoju Crkvu ojača a Krist uskrsli od mrtvih svojim vjernicima dadne snage i mudrosti za vjerno svjedočenje, ovdje i sada.
Oci su raspravljali o pitanju Velikoga pravoslavnog Sabora, koji je Pravoslavna Crkva pripremala već više od pedeset godina. Antiohijska je Crkva tražila da se odgodi saziv Sabora, u smislu jačanja svepravoslavnoga jedinstva, sigurne pravoslavne jednodušnosti o spornim pitanjima dnevnoga reda, te da ekleziološki uvjeti budu otvoreni sudjelovanju svih pravoslavnih autokefalnih Crkava.
Imajući u vidu:
– da antiohijski zahtjev za odgodom Sabora, zajedno sa zahtjevima Crkava Rusije, Bugarske i Gruzije nisu prihvaćeni, a izvorno je zamišljen da bude svepravoslavni Sabor, sazvan je u odsutnosti četiriju autokefalnih Crkava koje predstavljaju više od polovice pravoslavnih vjernika u svijetu;
– da je poziv za sastanak ignorirao nužnost uspostavljanja pravoslavne sabornosti na temelju sveukupna euharistijskog zajedništva među Crkvama, što je osnova za formiranje ove sabornosti, osobito ignoriranjem traženja rješenja za jeruzalemsku agresiju na kanonsku jurisdikciju Antiohijske stolice prije saziva Sabora, po odlukama Ekumenskoga patrijarhata da odgodi pregovore nakon Sabora;
– da tvrdnje i izjave izdane od sudionika nepravedno okrivljuju odsutne Crkve, a ne okrivljuju stranu koja je vodila pripremnu fazu;
– s obzirom na opseg tvrdnji, izjave i stajališta iznesena na sastanku na otoku Kreti, kao i na sve prijevare koje su kružile u posljednje vrijeme, oci su dali sljedeće primjedbe:
Prvo: Oci potvrđuju da je zajednički pravoslavni rad utemeljen na sudjelovanju i jednoglasnosti svih pravoslavnih autokefalnih Crkava. Oni žele podsjetiti da to načelo nije novo antiohijsko stajalište, nego stalno pravoslavno načelo koje je uspostavio ekumenski patrijarh Atenagora, trostruko blage uspomene, prigodom pokretanja pripremnih radova za Sabor. Njega je slijedio njegov nasljednik patrijarh Dimitrije, trostruko blage uspomene, u čijem su vremenu formulirana pravila za pripremne predsaborske sastanke. Članci tih pravila jasno pokazuju da poziv za bilo koji saborski rad, čak i na razini pripremnoga sastanka, upućuje ekumenski patrijarh, nakon odobrenja primasâ svih Crkava, te da sve autokefalne Crkve donose sve odluke jednoglasno, prije nego se dostave Velikomu Saboru.
Drugo: Oci su podsjetili da je Njegova Svetost ekumenski patrijarh Bartolomej istaknuo kako je ovo načelo dobro tijekom pripremnih predsaborskih sastanaka. Posebno, on je odlučio obustaviti radove pripremnoga odbora 1999. godine, zbog povlačenja jedne Crkve iz gore navedenoga sastanka. Ovo je pitanje rezultiralo odlaganjem pripremnih radova za Veliki Sabor u razdoblju od deset godina. Oci se pitaju kako je moguće da je odsutnost jedne Crkve dovela do obustave pripremnoga rada Sabora, dok drugi smatraju da je dopušteno za “Veliki Sabor” sazvati i susresti se u nedostatku četiriju autokefalnih pravoslavnih Crkava!
Treće: Oci su napomenuli da je načelo jednoglasnosti potvrđeno nakon ponovna pokretanja pripremnih radova Sabora 2009. Tijekom četvrte pripremne konferencije održane 2009. godine, gospodin Albert Laham, blage uspomene, savjetnik Antiohijskoga izaslanstva, istaknuo je nužnost ovoga načela u procesu donošenja odluka, podsjećajući da se, ako ne postoji suglasnost o jednoj temi, ova tema odgađa do pripremnoga odbora na daljnje proučavanje, kao i Poslovnika o stanju svepravoslavnih predsaborskih konferencija. U to vrijeme, ovaj su prijedlog pozdravile i sve Crkve koje sudjeluju, uključujući i predsjednika konferencije. Ovaj je prijedlog doveo do donošenja odluka o temi dijaspore i Episkopalnih konferencija.
Četvrto: Oci su ponovili da je antiohijsko stajalište, pozivajući se na izgradnju sporazuma osiguranjem jednoglasnosti svih autokefalnih pravoslavnih Crkava o temama dnevnoga reda, imalo kao svrhu jačanje pravoslavnoga jedinstva u pripremnoj fazi, prema pravoslavnoj tradiciji. Antiohijska Crkva nije očekivala da će ovo stabilno načelo, na koje je ona samo podsjetila, postati sporno pitanje, a da će to stabilno načelo definirati oni koji su ga izvorno uspostavili i branili kao jamstvo pravoslavnoga jedinstva. To se jedinstvo ne može postići ako se bilo koja od Crkava isključi iz procesa donošenja odluke, ili ako se njezini prijedlozi ignoriraju. Ovdje želimo napomenuti da je Sastanak crkvenih primasa održan u siječnju 2014. potvrdio ovo načelo, kada je odlučeno da se sve odluke izrađene tijekom Sabora i pripremnoga razdoblja donose konsenzusom. Oci se pitaju kako se taj konsenzus može postići ako Antiohijska Crkva odbacuje odluke gore spomenutoga Sastanka (2014.) kao i Sastanka u Chambesyju (2016.)? Kako se taj konsenzus mogao postići na Kreti u nedostatku četiriju pravoslavnih Crkava?
Peto: Oci potvrđuju da antiohijsko stajalište koje je tražilo odgodu saziva Velikoga Sabora u slučaju nedostatka jednoglasnosti o njegovim temama, nije bilo novo. Antiohijska je Crkva jasno izrazila svoje gledište tijekom svih pripremnih faza Sabora u posljednje dvije godine. Ovo je stajalište bilo u skladu s ulogom koju je Antiohija imala, uvijek odbijajući da se ignorira bilo koja autokefalna Crkva u zajedničkom pravoslavnom radu. Dakle, sve što je objavljeno u medijima o implicitnu prihvaćanju Antiohijske Crkve u sudjelovanju u Saboru bilo je pogrješno, a sva analiza o političkim dimenzijama odsutnosti Antiohije sa Sastanka na Kreti ostaje kao potpuno lažna politička analiza. Prihvaćanje Antiohije po načelu “ekonomije” u sudjelovanju u pripremnim radovima ne znači koncesiju s njezine strane u spomenutim stajalištima. Umjesto toga, njezino sudjelovanje bilo je nastojanje da se uklone sve zaprjeke što je bilo, i još uvijek jest, sprječavanje saziva Sabora.
Šesto: Oci su iznenađeni stajalištima nekih Crkava koje su nedavno pozvale da se zaobiđe načelo jednoglasnosti, ili tumačenje ovoga načela na drugačiji način nego što kaže Poslovnik o svepravoslavnim predsaborskim konferencijama, usvojen 1986. godine, potpisan od svih predstavnika, a dogovorno korišten, čak i tijekom pete pripremne konferencije održane u listopadu 2015. Oni su također iznenađeni svim stajalištima koja su se nedavno čula da je saziv Sabora za navedeni datum važniji od sabornosti Crkve i njezina jedinstva. U tom smislu, Crkva Antiohije zahvaljuje svim Crkvama koje su podržale njezino ispravno gledište, osobito Crkve Rusije, Gruzije, Bugarske i Srbije.
Sedmo: Oci podsjećaju svoju braću na sastanku na Kreti na članak 17. Poslovnika o radu svepravoslavnih predsaborskih konferencija, usvojenoga 1986. godine, koji smatra da “u slučaju da jedan određeni predmet, o kojem se raspravljalo tijekom konferencije, nije prihvaćen jednoglasno, odluka je o tome izostala te se prepušta Tajništvu predsaborskoga pripremnog sastanka na daljnje proučavanje i pripremu u skladu s postupkom koji je poznat na svepravoslavnoj razini”. Također, sadržaj četvrtoga člana istoga Poslovnika o radu navodi da: “Nije dopušteno ukloniti ili dodati bilo koju temu na ovom popisu predmeta koji su pripremljeni i dogovoreni na svepravoslavnoj razini, barem dok njegovo proučavanje ne završi. Nakon toga Veliki se i Sveti Sabor saziva.” Oci se pitaju kako se poziv za saziv Velikoga Sabora objavljuje prije nego završe pripremni radovi na temu dnevnog reda: dvije Crkve imaju rezerve prema dokumentu “Ženidba i njezine zaprjeke”, i odbijanje Antiohijske Crkve da se uklone tri glavna predmeta s dnevnog reda (o crkvenom kalendaru, o diptisima i o autokefalnosti i njezinu proglašenju).
Osmo: Oci ističu da, sučeljujući poznatu stvarnost koju proživljava pravoslavni svijet kao rezultat sastanka na Kreti, jednoglasnost pravoslavnih Crkava ostaje zlatna podloga da se osigura jedinstvo pravoslavnoga svijeta. Oci smatraju da je to temelj, i da će ostati čvrst temelj na kojem se posljedice sastanka na Kreti mogu prevladati.
Deveto: Kao i za neke od glasova koji su smatrali sastanak na Kreti Ekumenskim Saborom održanim u skladu s načelima saziva Ekumenskoga Sabora, oci bi željeli podsjetiti onu braću da su, od početka dvadesetoga stoljeća, pravoslavne Crkve odlučile zamijeniti saziv Ekumenskoga Sabora sa sazivom svepravoslavnoga Sabora.
Potonji dnevni red i radna pravila utvrđena su na sastanku održanu na Rodu 1961. godine. Pripremne su aktivnosti nastavljene kroz gotovo pet i pol desetljeća. Crkve su se složile, zbog izvanredna karaktera ovoga Svepravoslavnog Sabora, da nisu svi episkopi iz pravoslavnoga svijeta bili prisutni u njemu, kao što to pravoslavna tradicija zahtijeva, i da se sve njegove odluke donose konsenzusom svih autokefalnih Crkava na temelju jednoga glasa za svaku autokefalnu crkvu. Ovaj proces odbacuje bilo koji zahtjev da se sastanak na Kreti smatra Ekumenskim Saborom na koji se primjenjuju pravila Ekumenskoga Sabora. Također obvezuje njegove sudionike da poštuju odgovarajući Poslovnik, u slučaju da budu tražili da ga smatraju Svepravoslavnim Saborom. Ova tema nije ostvarena zbog gore navedenih razloga.
Tako su oci Antiohijskoga Svetoga Sinoda napomenuli da sastanak na Kreti nema potrebnih uvjeta za saziv predsaborske konferencije za Veliki Sabor, i to u skladu s Poslovnikom o radu svepravoslavne predsaborske konferencije, usvojene 1986. godine, a koja je još uvijek na snazi do danas. Ovaj Poslovnik navodi da saziv ove konferencije zahtijeva odobrenje primasâ svih pomjesnih pravoslavnih Crkava (članak dva), te da donošenje odluke konsenzusom svih pravoslavnih autokefalnih Crkava (članak 16), a ti uvjeti nisu bili pristupačni na sastanku na Kreti.
Oci Svetoga Sinoda jednoglasno su odlučili sljedeće:
- Smatrati sastanak na Kreti kao pripreman sastanak za svepravoslavni Sabor, tako da smatraju da njegovi dokumenti nisu konačni, nego još uvijek otvoreni za raspravu i izmjenu i dopunu s obzirom na saziv Velikoga svepravoslavnoga Sabora u nazočnosti i sudioništvu svih autokefalnih pravoslavnih Crkava.
- Odbiti davanje saborskoga karaktera bilo kojemu pravoslavnom sastanku koji ne uključuje sve pravoslavne autokefalne Crkve i istaknuti da načelo jednoglasnosti ostaje bitan temelj za zajedničke pravoslavne odnose. Dakle, Antiohijska Crkva odbija da se sastanak na Kreti naziva “Velikim Pravoslavnim Saborom” ili “Velikim Svetim Saborom.”
- Ustvrditi da sve što se izda na sastanku na Kreti, odlukâ i drugih stvari, jest neobvezujuće, ni na koji način, za Patrijarhat Antiohije i svega Istoka.
- Povjeriti “Odboru za praćenje pitanja Sabora” proučavanje rezultata i posljedica sastanka na Kreti i ponuditi detaljno izvješće Antiohijskomu Svetomu Sinodu na njegovoj sljedećoj sjednici.D
- Poslati pismo o odluci Antiohijskoga Svetog Sinoda svim autokefalnim pravoslavnim Crkvama, kao i građanskim i vjerskim vlastima u inozemstvu.
- Pozvati vjernike da prate oce Antiohijskoga Svetog Sinoda moleći za očuvanje i cjelovito očitovanje jedinstva pravoslavnoga kršćanskog svjedočenja u današnjem svijetu.
Ekumentator
Izvor: Crkva na kamenu
