Sanctus Vitus, u hrvatskoj tradiciji poznat kao sveti Vid, jedan je od čašćenijih starokršćanskih mučenika iako njegov spomen nije ušao u Rimski kanon. Osobito je poznat u srednjoj Europi i u slavenskim zemljama. Premda su povijesni podatci o njegovu životu poprilično obavijeni legendom, koja se tijekom vremena više širila nego sužavala, Katolička ga Crkva od davnina časti kao svjedoka vjere koji je u mladosti položio život za Krista Gospodina.
Prema predaji, sveti je Vid rođen u drugoj polovici 3. stoljeća na Siciliji. Kao kraj najčešće se navodi okolica Sirakuze. Podrijetlom je iz ugledne poganske obitelji. Njegov otac imenom Hila,[1] bio je imućan Rimljanin koji je želio da mu sin ostane vjeran starim rimskim bogovima. No mladi Vid upoznao je kršćanstvo posredstvom svoga učitelja Modesta i njegove supruge Krescencije. Oni su ga poučili vjeri u Boga i pripremili za krštenje.
Kao dječak Vid je pokazivao osobite znakove mudrosti, jakosti i pobožnosti. Predaja govori da je imao dar liječenja bolesnih i da je mnoge priveo kršćanskoj vjeri. Kada je njegov otac doznao da je Vid postao kršćanin, pokušao ga je odvratiti od vjere. Najprije milom: nudeći mu časti i bogatstvo, a zatim i silom: podvrgavajući ga prijetnjama i mukama. Ali Vid je ostao ustrajan.
Da izbjegne daljnji progon, Vid je, zajedno sa svojim učiteljima Modestom i Krescencijom, pobjegao sa Sicilije prema južno-talijanskoj pokrajini Lukaniji. Glas o njegovim čudesima dopro je i do jednoga visokoga carskog službenika. Prema predaji ili bolje reći legendi, taj je službenik pozvao Vida da ozdravi njegova sina opsjednuta zlim duhom. Vid je mladića oslobodio od zloduha u ime Kristovo. Unatoč tomu od njega se tražilo da se odrekne Krista i prizna Dioklecijana kao “gospodina i boga”. Ali on je, s bračnim parom, ostao čvrst u kršćanskoj vjeri. Zbog toga je u vrijeme Dioklecijanova progonstva – poznatog kao Deseto i posljednje progonstvo protiv kršćana – bio uhićen i podvrgnut mukama 303. godine. Unatoč svim patnjama ostao je u vjeri nepokolebljiv. Na kraju je, zajedno sa svojim pratiteljima, umro mučeničkom smrću.
Čašćenje svetoga Vida ubrzo se proširilo Europom. Njegove relikvije prenesene su u razne crkve, a mnoge su katedrale i župe posvećene njemu, među njima i znamenita katedrala u Pragu.
U hrvatskim krajevima sveti je Vid vrlo omiljen naslovnik u 53 crkve i kapelice. Navodimo samo neka mjesta: naslovnik je katedrale u Rijeci i zaštitnik grada i Riječke nadbiskupije. Župe sv. Vida: u Varaždinu, Pitomači, Privlaci, Metkoviću, Vidonjama, Trpnju; u Bosni: župa u Vidovicama.
U Hercegovini stolački kraj obiluje njegovim imenom: Vidovo polje, bunar Vidoštak, rijeka Bregava zvala se Vidoštica, stari stolački grad Vidoški.[2]
Liturgijski Vidovdan slavi se 15. lipnja, među pravoslavnima 13 dana poslije: 28.
Uzimamo prvu i posljednju kiticu iz Pjesme u čast sv. Vidu:
Častimo te, Vide sveti, jer si Krista cijenit znao,
I za vjeru jer si svetu mlado žiće žrtvovao (…).
Vid očinji, vjeru svetu, divni Sveče, ti nam štiti!
U potrebi svakoj vazda daj u pomoć ti nam hiti!
+ Ratko
[1] Ambrozije Benković, Mučenici SVETI VID, Modesto i Krescencija, Teslić, 1940., str. 3 sljed.
[2] Ivica Puljić, “Sveti Vid u stolačkoj okolici”, u: Stolačko kulturno proljeće, 1-2003., str. 35.
Izvor: Crkva na kamenu
