Posljednja javna polemika ponovno je otvorila pitanje sekularnosti. O toj temi vrijedi govoriti u bosanskohercegovačkom društvu, gdje se vjera, nacionalni identitet, povijesno iskustvo i politika često dodiruju. Upravo zato riječ sekularnost zaslužuje preciznost i ne bi je trebalo pretvarati u prigodni argument kojim se prema potrebi povezuju pojave različite naravi.
Povod je poznat. Na pitanje o značenju fetve i njezinu mogućem odnosu prema postupanju predstavnika javne vlasti odgovoreno je podsjećanjem na blagoslove javnih ustanova, nazočnost predstavnika vlasti takvim događajima, političke stavove jednoga katoličkog biskupa i tekstove objavljene u crkvenom tisku. Time se otvorilo nekoliko novih tema, dok je početno pitanje ostalo bez pravoga odgovora. Blagoslov, politička prosudba biskupa i vjerski akt kojemu bi se pridavala obvezatnost prema nositelju javne vlasti pripadaju različitim područjima.
Sekularnost se prije svega tiče granica vlasti. Vidljivost religije u društvu nije mjerilo sekularnosti države. Kada svećenik blagoslovi školu, bolnicu, kazalište ili drugu ustanovu, ne dobiva nikakav udio u njezinu upravljanju, kao što ni nazočnost predstavnika vlasti takvu događaju ne mijenja njegove zakonske ovlasti. Iftari, bajramska primanja i druge muslimanske svečanosti na kojima sudjeluju ljudi iz političkoga života također pripadaju javnoj prisutnosti religije.
U zemlji u kojoj se stoljećima čuju crkvena zvona i ezan teško bi bilo ozbiljnost sekularne države dokazivati povlačenjem vjere iza zidova bogomolja. Takvo shvaćanje pripada određenoj ideologiji sekularizma više nego neutralnosti demokratske države.
Pokojni profesor Fikret Karčić, jedan od naših najupućenijih poznavatelja odnosa islama, prava i suvremene države, govorio je o „neutralnosti s poštovanjem“ (Fikret Karčić). Ta formulacija dobro opisuje položaj religije u demokratskom društvu. Vjerske zajednice slobodno govore o društvenim pitanjima, upozoravaju na nepravdu i štite svoja prava, dok njihova unutarnja nadležnost ne prelazi samim time na javnu vlast. Slično Ahmet Alibašić razlikuje sekularnu državu od sekulariziranoga društva. Država vjerniku ne određuje koliko smije biti vjernik; od čovjeka koji obnaša javnu službu očekuje da svoje ovlasti izvršava u pravnom okviru koji vrijedi za sve.
Biskup zato može javno govoriti o položaju hrvatskoga naroda ili o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine. Njegov će stav biti prihvaćen, osporavan ili odbačen prema snazi argumenata. Crkveno glasilo može pisati o vlasništvu, javnome poduzeću ili političkoj odluci. Takav govor može snažno utjecati na javnost, ali ne određuje kako će postupiti sud, uprava ili inspekcija.
Upravo se tu vidi slabost usporedbe kojom se na pitanje o fetvi odgovara blagoslovom ili političkim stavom jednoga biskupa.
Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini vjerskim zajednicama priznaje široku autonomiju, dok njihove unutarnje norme samim donošenjem ne postaju dio državnoga pravnog poretka. Država time čuva slobodu vjerskih zajednica da žive prema vlastitim pravilima, ali istodobno zadržava pravni poredak zajednički svim građanima.
Pitanje fetve zato zahtijeva odgovor druge vrste ako se njezin vjerski autoritet povezuje s obvezom osobe koja obnaša javnu dužnost. Tada se više ne raspravlja samo o pravu vjerske zajednice da iznese svoj stav, već o mogućnosti da taj stav obvezuje čovjeka upravo u izvršavanju javne ovlasti.
Musliman koji obnaša sudačku, upravnu ili političku dužnost ostaje musliman. Vjera oblikuje njegovu savjest, njegov osjećaj za pravednost i odgovornost. Službenu odluku ipak mora utemeljiti na pravu koje vrijedi za svakoga tko obnaša tu službu. Pripadnost vjerskoj zajednici ne može uz ustav i zakon stvarati još jedan obvezujući poredak za vršenje državne vlasti.
Zanimljivo je da upravo muslimanski pravnik Abdullahi Ahmed An-Na’im, profesor na Emory Universityju, kaže: „Trebam sekularnu državu kako bih mogao biti musliman po vlastitom izboru i uvjerenju“ (Abdullahi Ahmed An-Na’im). U toj je rečenici sadržana važna pouka. Vjerska norma svoju snagu crpi iz vjere i slobodnoga prihvaćanja; povezivanje s političkom prisilom mijenja narav toga odnosa.
Za Bosnu i Hercegovinu to je osobito važno jer se vjerska, nacionalna i politička pripadnost često prepliću. Riječ vjerskoga autoriteta zbog toga može imati utjecaj mnogo veći od formalnih ovlasti njegove službe. Što je taj utjecaj veći, to je važnija svijest o granici iza koje bi moralni autoritet mogao početi djelovati kao očekivanje političke ili upravne poslušnosti.
John Courtney Murray, američki isusovac koji se mnogo bavio odnosom države i religije, podsjećao je da sekularna država sebe ne smatra vjerskim autoritetom (John Courtney Murray). Iz istoga načela proizlazi i granica vjerske zajednice: njezina duhovna nadležnost ne daje joj javnopravnu vlast nad sudom, upravom ili zakonodavcem.
Katolička Crkva tu je razliku jasno prihvatila na Drugom vatikanskom saboru, koji o Crkvi i političkoj zajednici govori kao o stvarnostima koje su „svaka na svom području neovisne jedna o drugoj i autonomne“ (Gaudium et spes, 76). Sabor istodobno priznaje Crkvi pravo izricati moralni sud o političkim pitanjima kada su u pitanju ljudsko dostojanstvo, prava osobe ili opće dobro. Crkvena riječ stoga može biti snažna, pa i vrlo neugodna za vlast, a svoju snagu crpi iz moralnoga autoriteta i argumenta.
Zbog svega toga pozivanje na blagoslove javnih ustanova ne odgovara na postavljeno pitanje. Ni podsjećanje na biskupa Ratka Perića ne mijenja stvar. Njegovi stavovi o položaju hrvatskoga naroda i uređenju Bosne i Hercegovine bili su javne političke i društvene prosudbe jednoga biskupa. Državna tijela prema njima nisu imala nikakvu pravnu obvezu. Razlika između takva javnog istupa i vjerskoga akta koji bi obvezivao nositelja javne vlasti dovoljno je jasna da njihovo uspoređivanje više zamagljuje nego što objašnjava problem.
U argumentaciji se poseže i za Isusovom slikom o trunu i brvnu: „Zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (usp. Mt 7,3). Kada se Evanđelje uvede u javnu polemiku, valja mu dopustiti da najprije prosudi onoga koji ga navodi. Isus tom slikom ne pruža način da se na neugodno pitanje odgovori tuđim pogreškama. Njegova riječ traži iskrenost prema vlastitim postupcima i vlastitoj odgovornosti. Zato bi upravo slika o trunu i brvnu trebala potaknuti da se najprije odgovori na pitanje o dosegu vlastitoga vjerskog autoriteta, a tek potom pregledavaju tuđi blagoslovi, izjave i časopisi.
Tu selektivna uporaba sekularnosti postaje osobito očita. Ako se sekularnost priziva radi problematiziranja katoličkog blagoslova ili javnoga govora biskupa, onda se mnogo ozbiljnije mora odgovoriti na pitanje dokle seže autoritet vlastite vjerske zajednice prema vjerniku koji obnaša javnu vlast. Zaobilaženje toga pitanja možda je pogodno za polemiku, ali malo pridonosi razumijevanju sekularne države.
Islamska zajednica ima široko i zakonom zaštićeno područje vlastite slobode. Slobodno poučava svoje vjernike, donosi vjerske akte, štiti svoju imovinu i sudjeluje u javnome životu. Njezina vjerska nadležnost završava ondje gdje počinje javna ovlast uređena Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine. U tome nema umanjivanja njezina mjesta i dostojanstva. To je jednostavno mjesto koje vjerskoj zajednici pripada u sekularnoj demokratskoj državi.
Za Mostar i za Bosnu i Hercegovinu stoga je mnogo važnije čuvati tu granicu nego prebrojavati blagoslove, iftare, zvonike ili minarete u javnom prostoru. Vidljiva religija sekularnoj državi ne predstavlja opasnost. Ozbiljan bi problem nastao kada bi nositelj javne službe uz obvezu prema zakonu morao računati i s drugom obvezom koja proizlazi iz autoriteta njegove vjerske zajednice.
Sekularnost vjeri ostavlja širok prostor javnoga svjedočenja i djelovanja, a od vjerskih zajednica traži poštovanje granice javne vlasti. Ta granica štiti i njihov vlastiti autoritet, jer duhovna i moralna snaga vjerske zajednice ne treba potvrdu političke ili administrativne moći.
Uredništvo
Izvor: Crkva na kamenu
