Blaženi župniče arški!
Čitam da si uoči Francuske revolucije (1789.-1799.) rođen 8. svibnja 1786. u pobožnoj seljačkoj obitelji u mjestu Dardilly pokraj Lyona. Istoga dana u župnoj crkvi kršten. Pričao si kako Ti se zvanje pokazalo upravo u tim tragičnim godinama kada si se susreo s jednim svećenikom, pravim Božjim mučenikom, koji se nije pokorio ni revoluciji ni udruženju. Pošao si u školu u 17. godini života, učio čitati i pisati, uglavnom zimi.
God. 1806., prevalivši 20. godinu, došao si, protiv volje svoga oca, u školu župniku Karlu Balley-u u Ecully blizu Lyona. Župnik se ne mogaše nadiviti tolikom duhovnom zvanju i načuditi tolikoj umnoj zakržljalosti. Ali Ti si se osam godina mučio i učio. Nijedan Te profesor ne bi propuštao, nego se na Te tužio da ne možeš ne samo zapamtiti, nego ni shvatiti. Pa pobožnu teologiju i nekako, a starolatinski i filozofiju nikako. U Lyonu u bogoslovnom sjemeništu „Iraeneumu“, gdje bijaše službeni kućni jezik latinski, polagao si prvi put latinski jezik prije svoga svećeničkog ređenja. I propao. Ocjena – zero! Ispod svake kritike. Bio si čak isključen iz bogoslovne škole: da ne sramotiš bogosloviju! Stoga si naumio poći u „Braću kršćanskih škola“. Ali zalaganjem Tvoga župnika, učitelja i zaštitnika vlč. Charlesa Balley-a, ugledna svećenika u Lyonu, polagao si drugi put nakon tri mjeseca. I drugi si put propao. Povjerenstvo je taj put čak odlučilo: Ako želiš biti svećenik, da napustiš Lionsku nadbiskupiju: da ne sramotiš nadbiskupiju, slavnu još od sv. Irineja Lionskoga, danas crkvenoga naučitelja! Opet Te uze župnik Balley k sebi na župu. Nemoguće je da propadne sin tolikih – suza! Poučavao Te neko vrijeme. Pozvao povjerenstvo da dođe u Ecully. Došao generalni vikar M. Bochard i poglavar bogoslovije Ph. Gardette. Tu i tada sretno i čudesno položi.[1] Eto nije Ti išao latinski na kojem se slavila sv. Misa i drugi sakramenti. Nisi Ti puno razumio latinsku gramatiku, ali si posve duhom i vjerom razumio sv. Misu kao Isusovu kalvarijsku krvnu, a posadašnjenu nekrvnu žrtvu kojoj se treba klanjati i nju blagovati. Da i to spomenemo: Ni o jednome profesoru koji su Te ispitivali i obarali, koji su znali latinski tako da su mogli biti magistri na Lyonskom sveučilištu, ne vodi se do danas ni dijecezanski proces, a Ti od 1927. godine nebeski zaštitnik svih župnika na svijetu.
God. 1815., 13. kolovoza, zaredi Te biskup za svećenika u Tvojoj 30. godini života. Ostade tri godine kapelan kod onoga župnika Balley-a koji Ti bijaše učitelj: među vama natjecanje u molitvi, pokori i apostolskom žaru.
God. 1818. Ordinarijat Te imenova kapelanom u Arsu, mjestu koje će tek 1821. postati župa. Ima jedna dražesna zgoda: kada si 10. veljače 1818. iz Ecullyja pošao u svoju novu i doživotnu župu Ars, naiđe na jednoga dječaka, imenom Antoine Givre, koji čuvaše ovce. Upitao si ga kuda se ide u Ars. Dječak Ti rado odgovori, čak Te i povede. Na to Ti uzvrati: „Mali moj prijatelju, ti si meni pokazao put u Ars, a ja ću tebi pokazati put u nebo“.[2] Time mu iznese čitav svoj životni i svećenički plan i program. A dječak Ti onako bezazleno odvrati: „Nekoliko novčića bilo bi mi draže!“ Eto koliko je razumio što je Nebo!
A taj Ars bijaše tamni kutak Lionske nadbiskupije, šaka jadnika, njih 230. Ali Tvoji čini pokore, duge molitve, bičevanje, spavanje na goloj zemlji začudiše Tvoje i najotpornije ovčice i očevidce. U tjednu dobar kȏ kruh, a nedjeljom s propovjedaonice kȏ bič Božji! A u ispovjedaonici melem. Pokornici izbližega i izdaljega grnuli preda Te pokornika. A Ti, da u svojoj poniznosti odvratiš mnoštvo od sebe, uvede čašćenje sv. Filomene, kojoj se hodočasnici slijevahu sa svih strana. A ta sv. Filomena nije uopće postojala, kažu crkveni povjesničari. Postojale su stotine drugih svetih za koje ne znamo, ali za tu, eto, znamo da nije ni postojala, tako je barem Kongregacija obreda prije više godina izbacila tu Tvoju sveticu iz svih kalendara, jer nema uopće povijesnih dokaza.
Kakve su Te patnje na župi morile, nema toga pera da opiše. Tebe Majka Crkva proglasi zaštitnikom župnika, a Ti bi najradije pobjegao od tolika svijeta, koji neprestano pritjecaše.
God. 1843. ne mogaše više izdržati te po noći pobježe u svoj rodni Darduilly.
God. 1845. biskup Ti nametnu kapelana koji preuze sve ovlasti, a Ti ni župnik ni emeritus, ni tamo ni amo.
God. 1853., kada Ti biskup oduze kapelana, a dođoše neki biskupijski misionari u pomoć, smatrao si pogodnim povući se u samoću i, svidi li se Bogu, na bolji svijet. Usred crne noći, diže se sa zemlje, i stade bježati iz župe. Vjernici i hodočasnici za Tobom dok Te ne stigoše, uhitiše i vratiše. U ispovjedaonicu!
God. 1858. uoči Tvoje blažene smrti, u Arsu bijaše i do 80.000 vjernika hodočasnika godišnje. Znao si ostajati u ispovjedaonici po 15 sati. A u ispovjedaonici vjernici više plakahu nego se ispovijedahu.
God. 1859. ljeto vruće kao ovo naše. Crkva puna i zagušljiva. Tebe uhvatila groznica. Leže i 4. kolovoza pred Bogom duša osvanu. Sprovod veličanstven. Pokop u crkvi.
God. 1905. to jest 45 ljeta poslije, proglašen blaženim. I tijelo Ti stali razvlačiti kao relikvije po oltarima svijeta. Katarina Lassagne, Tvoja vjerna suradnica u župi, za Tebe se zakle na crkvenom sudu da je Tvoja „prva krjepost: vjera u Presveto Trojstvo“.[3] Ne ni u Gospu ni u sv. Filomenu, ni u apostole ni mučenike, nego u Presvetu Trojicu: Oca, Sina i Duha Svetoga. Eto gdje bijaše izvor Tvoga svećeničkog i dušobrižničkog oduševljenja, uspona i uspjeha. Odatle ne samo sve strahopoštovanje nego i sva molitva i klanjanje Presvetomu Trojstvu. A sv. Augustinu koji umovaše o Presvetom Trojstvu, na obali onaj Mali, koji pretakaše Sredozemno u malu rupu, reče da će on prije prepiljkati More u rupu, negoli Svetac doumiti to o čemu razmišljaše.
Blaženi Ivane M. Vianneyu!
God. 1925. Crkva Te kanonizira; 1929. Papa Te postavi zaštitnikom svih župnika u Rimu i u katoličkom svijetu; 1959. papa Ivan XXIII., sveti, izdade encikliku na Stotu obljetnicu Tvoje smrti: Nostri sacerdotii primordia (to znaš da taj latinski naslov znači): Početci našega svećeništva; 1986. Ivan Pavao II., sveti, na Dvjestotu obljetnicu Tvoga rođenja, uputi svim svećenicima apostolsko pismo: Ecce nunc nos – Evo sada nas. Odatle i ovi podatci u ovom Pozdravu Tebi; 2009.–2010. papa Benedikt XVI. proglasi Annus sacerdotalis – Svećeničku godinu upravo u povodu 150. obljetnice Tvoje smrti, istaknuvši Te kao uzor svećeničkoga života, posebno s obzirom na ispovijedanje. Ti imađaše vremena za Boga, za duše, za ispovijedanje duša. P.-H. G. Langalerie, biskup Belley-a (1857.-1871.), danas Belley-Ars, prenese nam jedan Tvoj savjet koji bijaše čuo u vlastitoj ispovijedi: „Monseigneur, aimez beaucoup vos prêtres![4] Monsinjore, pokažite puno ljubavi prema svojim svećenicima!“ Poruka vrlo jasna i jaka i danas, pogotovo biskupima!
*Sveti zaštitniče župnikâ, koji si iskusio što je župnik i što je kapelan, i tko su profesori i tko je biskup, pomozi svojim zagovorom kod Presvetoga Trojstva ovoj suvremenoj Crkvi koja ima svega pomalo. A najviše nam treba svetih župnika i još svetijih doktora teologije i još svetijih biskupa!
† R.
[1] W. Hünermann, Svetac i njegov demon, Zagreb, 1969., str. 143-146. [Splitski Verbum objavio 2007. i 2026.] Ovdje navodimo zagrebačko izvorno izdanje: Svetac se cijeloga svoga života borio s demonom. On je još kao dječak vidio demona uživo, u vrijeme Francuske revolucije, i to u „procesiji“ kroz Lyon 10. listopada 1793. Evo Hünermannova prikaza, str. 61: Josepha „Chaliera, vođu jakobinaca, koji je pod giljotinom poginuo, proglasili su za ‘dieu-sauveur’, za boga i spasitelja. Ujutro 10. listopada zagrmjeli su topovi njemu na čast. Zatim provali svjetina u crkve, razbije svete slike, razruši oltare, uzme sveto zlatno posuđe, rastvori svetohranište i prosu po podu svete čestice. Gradom prođe prava sotonska procesija. Jakobinci su pili iz zlatnih kaleža, pokvarene žene mahale kadionicama pred poprsjem novog božanstva koje su nosili četiri sanscullota-bezgaćnika pod tjelovskim baldahinom. O jednu štolu vodili su magarca kome su stavili među uši biskupsku mitru, na leđa plašt, a propelo i Sveto Pismo privezali za rep. Tako je krenula ta vražja povorka na trg Terreaux. Tu su stavili Chalierovo poprsje na nekakav oltar tobože ga izložili vjernicima na klanjanje. A divlja rulja klecala pred tim novim kumirom, zavjeravala mu se i kadila ga tamjanom. Zatim su zapalili lomaču i bacili u nju propelo i bibliju. Magarcu su dali da pije vino iz ciborija i da jede posvećene čestice. Konačno samo nebo dokrajči ovo svetogrdno slavlje. Nasta strašno nevrijeme, grmljavina i pljusak rastjera bučnu rulju“.
[2] W. Hünermann, nav. dj., str. 177-179; L. Christiani, Saint J.-Marie Vianney, Pariz, 1954., str. 44.
[3] L. Christiani, nav. dj., 1954., str. 49 i 121.
[4] W. Hünermann, nav. dj., 1969., str. 400. Usp. L. Christiani, nav. dj., str. 97.
