Excellentissime!
Preminuo si na glasu svetosti točno 397. godine, 4. travnja, a mi Te liturgijski spomendanom slavimo 7. prosinca na obljetnicu Tvoga biskupskog ređenja u Milanu.
Potječeš starinom iz Grčke, obiteljski iz Rima, rođenjem iz Triera u današnjoj Njemačkoj, gdje Ti je otac službovao, a Ti se doškolovao u Srijemskoj Mitrovici, potom služio u Milanu. Čovjek europskoga duha i formata kao rijetko tko u ta doba. Knjige nam kazuju da si veliko čudo Božje providnosti, vlastite radinosti i povijesnih okolnosti. Tako Bog dao za ona ljuta vremena.
Aristokratska obitelj. Iz Tvoje kršćanske plemenite i rimske plemićke obitelji poznata su nam četiri člana: Tvoj otac također Ambrozije, prefekt cijele Galije; sestra Ti Marcelina, koja je 353. godine primila djevičanski veo iz ruke pape Liberija u bazilici sv. Petra u Rimu; brat Ti Satir i Ti, Aurelije Ambrozije. Ne znamo točno kada si rođen, obično Ti povjesničari stavljaju godinu dolaska na ovaj svijet 340.
Državnička služba. Završivši gramatiku i retoriku u Rimu, otišao si u Srijemsku Mitrovicu, gdje si pohađao cursus honorum, tečaj sudstva, nešto kao Pravni fakultet. A mnogi su nakon Tebe, pogotovo nakon velikoga rata 1941.-1945., pohađali i podnosili “fakultete” svih neprava i nepravdi u istoj Mitrovici. Potom si najprije bio odvjetnik, zatim upravitelj ili legatus consularis Emilije i Ligurije u Italiji, pa savjetnik prefekta u Milanu, vodeći sudstvo pravično i pravedno tako da si stekao simpatije nemalena mnoštva ljudi. Nakon smrti Auksencija, milanskoga biskupa, zaražena krivovjernim arijanstvom, i nakon smrti prognana milanskoga katoličkog biskupa Dionizija, katolički su se i arijanski biskupi žestoko porječkali tko će biti nasljednik na milanskoj katedri. Ti pošao u baziliku smiriti uzjareni narod. I narod se, i pravovjerni i krivovjerni, dobrano primirio. A onda se, kažu, iz one tišine javio glas jednoga dječaka, ministranta: Ambrosius episcopus! Ambrozije biskup! Narod zaaplaudirao, i da si tako izabran. Pravi vox populi – vox Dei (glas pučki – glas Božji).
Ljudi, nisam ni kršten, branio si se pred narodom.
Krstit ćemo Te mi!
Nisam krizman!
Krizmat će Te jedan od biskupa, krizma im je valjana.
Nisam svećenik.
Zaredit će te Papa, ako treba! Zvuči legendarno, što jest – jest! Ali, eto, istinito s obzirom na Tvoj život i odnos prema kršćanstvu. Bio si neoženjen. To Ti je mogla biti dobra prednost.
Biskupska služba. Iako si bio tek katekumen, godinama pripravnik na kršćanstvo, glas naroda, glas cara, glas Božji, i Ti prihvatio. I onda sve po rubrikama kršćanske inicijacije u tjedan dana, od 30. studenoga do 7. prosinca 374.: krštenje, krizma, Euharistija, razni “predredovi” – ostiarijat, egzorcitat, lektorat, akolitat; i sva tri stupnja svetoga Reda – đakonat, prezbiterat, episkopat! Ako nije čudo, jest čudno. Našavši se na biskupskoj stolici prilično nepripravan za tu službu, osim što si listao katekizam kao kandidat za krštenje, morao si osobito čitati svete oce istočne: Atanazija, Bazilija i druge velikane, zauzeto proučavati Sveto Pismo i davati prava tumačenja. Velečasni Simplicijan davao Ti satove iz dogmatske jezgre i onda Te naslijedio na milanskoj katedri. Već 387. godine Tvoja osobnost i govorništvo snažno su privukli i djelovali na velikoga tražitelja Istine, Hiponca Aurelija Augustina, kojega si svečano krstio na Veliku subotu te iste godine u Milanu.
Znao si zadržati slobodu Crkve u slobodnu carstvu, čak iznad carstva. Kada su u Carigradu i drugim gradovima neki katolički istočni samostanci stali progoniti pripadnike drugih religija, u duhu tadašnjega vremena, osobito rušiti židovske sinagoge, car ih je Teodozije stao kažnjavati ne zato što se bore protiv nekršćanstva, nego zato što je smatrao da je to posao države, a ne monaha. Stao si u obranu samostanaca pa Ti se prigovaralo da si za rušenje tuđih bogomolja.
Sankcije caru Teodoziju. Povijest nam je prenijela Tvoj susret s carem Teodozijem Velikim. Naime Teodozijev general (magister militum) u Iliriku i gradonačelnik Soluna, zvani Buterik, godine 390. zatvorio je, prema tadašnjem zakonu, jednoga famoznog kočijaškog trkača u cirkusu, koji je bio javni homoseksualac, pederast, i zabranio dvokolično natjecanje u gradskom stadionu. Navijači su se do te mjere razbjesnjeli da su u toj pobuni ubili Tvoga vrijednoga generala Buterika. Na to je car Teodozije reagirao mimo svake mjere: dao je prirediti dvokoličarske igre na solunskom stadionu na koji je ušlo oko 7000 osoba, među kojima žene i djeca. Zabranio je bilo kakav prilaz i izlaz. I naredio vojnicima da pobiju svih 7000 Solunjana i Solunjanki.
Na to si Ti, veliki biskupe, zabranio caru ulaz u crkvu u Milanu na svetu Misu i na svetu Pričest dok ne učini javnu pokoru i zatraži oproštenje. Car je to skrušeno učinio i bio je pripušten na Božićnu Misu 390. godine. Bio si vrstan propovjednik, katedrala Ti uvijek puna kao šipak. Privukao si na propovijedi Augustina, kojemu si bio zanimljiviji zbog retoričkih sposobnosti nego zbog biblijske znanosti. Ali i Biblija je imala svoga učinka.
Djela su Ti brojna i vrijedna, iako se svi slažu da nisu odviše izvorna. Uvelike si se oslanjao na svoga učitelja sv. Bazilija Velikoga, Kapadočanina. Zahvaćao si u brojna područja bogoslovna i crkvena: pisao biblijska tumačenja O stvaranju, O Lukinu Evanđelju; propovjedničke govore, moralne i ascetske spise O sakramentima,[1] O svećeničkim službama, O djevicama; teološke traktate O Duhu Svetom, O Utjelovljenju, O vjeri itd. Pisao si o Blaženoj Djevici Mariji. Ostavio si 91 Pismo i brojne himne, koje i danas pjevamo iz časoslova: O Stvaratelju vječiti; O Stvorče štono držiš sve. Najpoznatiji je Tvoj Tebe Boga hvalimo, a neki kažu da ga nisi Ti spjevao. Ali uskrsni Exultet – jesi!
Izričito si priznavao i branio prvenstvo Apostolske Stolice sv. Petra u Rimu. Papa Ivan Pavao II. izdao je 1. prosinca 1996. apostolsko pismo Operosam diem (Radin dan, u 33 točke) gdje podsjeća na Tvoju svetost, veličinu, djelo, utjecaj i obljetnicu. Od davnina si naučitelj Crkve, jedan od četvorice najpoznatijih zapadnih svetih otaca i kršćanskih pisaca – Ti, Augustin, Jeronim i papa Grgur I., – a posebno Te proglasio “učiteljem Crkve” – doctor Ecclesiae – papa Bonifacije VIII., 20. rujna 1295.
Veliki sv. Ambrozije, biskupe i crkveni naučitelju, kao što si u svoje doba znao biti odlučan u obrani čista kršćanskog nauka od krivovjerja i u čuvanju svete Crkve od presizanja carstva, koji si imao petlje reći bobu bob, a caru car, pomozi i nama u Hercegovini da se očuvamo od zla nauka i prakse koja nagriza crkveno jedinstvo, da razlučujemo Crkvu od krivocrkve, vjeru od krivovjerja i da s pomoću prave vjere preobražavamo ovo društvo!
_______________
Objavljeno u Crkvi na kamenu, prije dvadeset godina, br. 12/1997., str. 1.
[1] Ambrozije, Otajstva i tajne, (preveo M. Mandac), Makarska, 1986.
Izvor: Crkva na kamenu
